U ime stipendija

Uglavnom, koliko sam vidio, studentske stipendije se izdaju onima koji su već upisali studij. Daju ih država, gradovi.općine, županije, firme, zaklade...

Ali ono što tu mene zanima jest taj uvjet da se daju onima koji su već upisali studij.
E sad, lijepo je da se daju stipendije i tako pomaže studentima i njihovim obiteljima, ali stvar je u tome da ako oni već studiraju, da si to i mogu priuštiti. Inače ne bi bili upisali studij.

Zar ne bi bilo dobro da barem dio stipendija za studiranje bude odobren učenicima srednjih škola na osnovu njihovih ocjena i uspjeha u školi.
Jer mnogi niti ne mogu sebi nikako priuštiti studiranje pa niti ne razmišljaju o studiranju ili o studiranju van mjesta prebivališta (recimo da netko iz Šibenika želi studirati u Zagrebu nešto što ne može studirati u Šibeniku).

Dakle ako imamo dobre učenike, mislim da se već u trećem i četvtom razredu srednje škole može prepoznati tko je materijal za fakultet. Bilo bi dobro da se već u to vrijeme mogu učenici javiti na natječaje za stipendiju koja bi im pokrivala sve troškove studiranja.
Naravno, dobili bi je ako uspješno završe srednju školu i upišu željeni fakultet.

Ovako bi dali sigurnost u ovim nesigurnim vremenima da će učenik moći studirati, da obiteljski uvjeti neće utjecati na mogućnost studiranja. A to bi bio i dobar motivator za još bolje učenje.

Mislim, ako netko nema nikakvih financijskih uvjeta da studira neće ni ulagati previše snage u učenje, već će se orijentirati na ono što može, pripremati se za život bez studiranja i bez karijere vidokoobrazovane osobe.

Pogotovo u siromašnijim sredinama to loše utječe na čitav razredni kolektiv, jer ako većina zna da neće dalje studirati, neće se ni truditi toliko oko učenja što onda dovodi do snižavanja kriterija znanja za cijeli razred pa tako imaju slabije znanje i oni koji si i mogu priuštiti studiranje.

Ovako bi se motiviralo mlade ljude na učenje i pokazalo da će njihov trud biti nagrađen. Ali isto tako, djelovalo bi pozitivno i na cijeli razredni kolektiv, na cijeli školski sustav.
Čuo sam ja priče da roditelji govore da što će malome škola, što će njemu engleski, glavno je da zna traktor voziti. Najprije sam pomislio pa kakvi su to roditelji, a onda shvatio da su to dobri i razumni roditelji jer kako oni ne mogu priuštiti studiranje, a država i društvo nije briga za njih, bolje je da im dijete nauči voziti traktor ma koliko pametno bilo i željelo možda studirati, jer ako zna s traktorom barem će krumpire znati saditi, a s učenjem samo sadi iluzije i neostvarive snove.

Ako mislimo da je obrazovanje ipak važno onda kao kolektiv, kao društvo moramo stvoriti uvjete da se ljudi obrazuju neovisno o imovinskom stanju njihove obitelji.

Ovo što predlažem ne bi bio dodatni trošak i udar na proračun, samo bi se unutar postojećeg sustava dovelo do male preraspodjele sredstava, a zahtjevalo bi i dugoročnije planiranje sustava stipendiranja (dugoročno planiranje? Znači ni ovo neće proći, ne želimo mi nikakvo planiranje niti ikakve dugoročne obaveze prema građanima zemlje).