četvrtak, 03.01.2008.
Zavjesa
Artwork © 2005-2008 by ~hrum
- Ne misliš valjda ozbiljno?
- Zašto ne?
- Zašto ne?!? Ti me još nisi čuo pjevati, zar ne?
- Nisam.
- E, da si me čuo, ne bi me pitao takve nebuloze 'Jesam li naučio pjevati?' Nisam!
- Pa rekao si mi da si svojevremeno zaradio novce...
- Joooj, Gabriele, to je tako stari štos, ali, kak' bi to Milka rekla, udovoljiti ću tvojoj znatiželji. Da, jesam, platili su mi da prestanem. Jel' te to zadovoljava?
- Mene je teško zadovoljiti...A ti se Janja prestani smijati, jer znam zašto se smiješ
- Otkud znaš, pa niti me ne vidiš?
- Za pizdarije znam da ih radiš, ne moram te vidjeti.
- Postaješ telepat?
- O, da, sve više sam telac, i, naravno, patim.
- Gabriele? Dušo?
- Umiljavaš se... nešto sam kriv?
- Molim?!?
- Maurice, ti si demon, nemoj se truditi shvatiti ljudske odnose
- Ako sam demon, nisam C3PO! Otkad je onaj kojem se netko umiljava nešto kriv?!?
- Otkad je svijeta i vijeka, samo to još nije javno obznanjeno!
- Janja, sereš!
- Ne Gabriele, ne serem.
- K vragu i k jarcu, naš Pisac opet nešto eksperimentira!¨- vrisnuh.
- Kako to misliš?
- Pa gle, ubacio nas je u bezvezan razgovor...
- To nije ništa novo – reče Maurice.
- To ne, ali nešto drugo je... barem bilo, koliko vidim sad je prestalo...
- Što to?
- Ako niste primijetili, sad smo u par rečenica razgovora, a zbog lijenosti Pisca kojem se nije dalo pisati 'reče Ovaj, potvrdi Onaj' i tome slično....
- ...izgovarali smo na početku rečenice ime onoga koji je govorio prije nas?
- Da, tako je...
- Što te tu čudi, pa to je relativno normalno, ako znaš da te ljudi ne vide, a iz konteksta je teško skužiti tko sada baš govori, pogotovo ako nas je troje...
- Ma je, slatkice, točno, ali zašto baš imena?
- O Bože... uhhhh... ide Bog?
- Ne još, možeš nastaviti – ubaci se Maurice.
- Huh, hvala... Gabriele, dragi moj blentavi mužu, moram li ti objašnjavati teoriju pisanja dijaloga?
- Joj, molim te, nemoj, teorija o patećoj teladi me nekoliko puta dotukla, a kad me ne dotuče neka tvoja teorija, dotuku me tvoje modne navike.
- Čuj, ne misliš da si malo dosadan s tim? Ako tebe pali da je hodam okolo bez veša, a to si mi jednom natuknuo, onda nemoj živčaniti kad ja stvarno hodam okolo bez veša... pa to je za tvoje dobro...
- Janja... Janja, Janja, Janja... ti možda jesi telepat, ali, k'o i Maurice, ponašaš se k'o R2D2... pfuj i Piscu, uhvatila ga je Star Wars terminologija... tko će biti Chewbacca?
- Vjerojatno Stari Vrag – reče Maurice.
- Je, onda sam ja Luke, a Lucifer je Han Solo.
- Bolje to nego da si ti Luke, a Lucifer Darth Vader.
- Opet nam ne dozvoljava da se normalno razgovaramo, sad raspravljamo o tehnikama pisanja i o toj bedastoj multilogiji.
- Smiri se dušo!
- E, nećeš mi zajebati čitatelje... ovo je bio Maurice, a ne Janja.
- Čekaj, kaj tebe jebe kak te ja zovem?
- Čekaj, a otkad ti znaš kajkavski?
- Čekaj, a otkad ti misliš da ja ne znam kajkavski?
- Čekajte obadva, dokad se mislite prepucavati? Ja idem doma! Sutra je proba.
- Nisi valjda ozbiljno shvatila to sa probom?
- A zašto ne bih ozbiljno shvatila?
- Stani, i ti misliš sutra zbilja doći na probu?
- Pa da.
- Naivna si!
- Zašto?
- Sjećaš li se onog slučaja sa prugastim odijelom?
- Ne baš...
- Ono kad si me željela uvjeriti da imam prugasto odijelo i da mi ga je poklonio...
- ... Goran, vjenčani kum, da sjećam se sad... što s tim?
- Gle, i onda je Pisac, iz nekih svojih računa i računica, manipulirao sadržajem, umjesto da, kao pravi pisac koji sluša inspiraciju, pusti da sadržaj manipulira njime. Tako da mi se čini da je i sada, opet, Pisac, uzeo stvar u svoje ruke...
- ... što ne znači da se samozadovoljava... – prekine me Maurice.
- ... hvala Maurice na napomeni, bez iste bismo zbilja teško shvatili o čemu govorim... dakle... uzeo je stvar u svoje ruke i popunjava pomanjkanje događanja ispraznim prepucavačkim dijalozima...
- Stani, a što bi ti?
- Pa opise, pa ne znam... pejzaže...
- Ti kao da imaš aspiracije da tvoji lik i djelo završe u kakvoj antologiji, ili, a-joj strave, u lektiri...
- Janja... sve što sam želio znati je zašto mi se dešava to što mi se dešava, taj rat i to bježanje i ta smrt... zato sam sve skupa zaustavio i pokušao doći do srži problema.
- I Pisac ti sada ne da dalje?
- Aleluja! Točno to! Ne da mi dalje i vrti me sa vama u krugu...
- Znaš zašto?
- Ne, ali kad ga dohvatim...
- Šuti blesane... to radi zato jer, bijući Pisac, ni sam ne zna što bi sada sa nama, pa nas drži u nekakvom imaginarnom kazalištu...
- Jooj, koliko prenesenih značenja! – zavapih, a pred očima mi se ojavi čitavo skladište Značenja... ma, znate već... – Skrati Janja,...
- Uglavnom, ovo sve skupa zamisli kao kraću pauzu između činova, barem tako dugo dok scenski radnici ne promijene kulise.
Buljio sam u nju zapanjeno, siguran da je baš tako sve što je rekla. Oko nas se prostor zatamnjivao brišući razliku između gledališta i pozornice, pretvarajući svijet u mutni sumrak.
Pala je zavjesa.
03.01.2008. u 22:30 •
11 razmatranja •
Štampa •
Linkaj!