Svega pomalo

utorak, 16.02.2016.

• Snovi gospodina Kašikovića

......

• Snovi gospodina Kašikovića

Uveženi, vremešni gospodin Sejfudin Kašiković, zvani Fudan, inaće nekadašnji inženjer u Energoinvestu, poznati izumitelj i inovator, nagrađivan kako na domaćim tako i na prestižnim sajmovima Inovacija i tehnološkog razvoja. Danas aktivista u više nevladinih udruga, revnosan predsjednik međunarodne udruge za promociju slobodnog leta kolibrića u Južnoj Americi, kao i uvaženi dopisni član Akademije nauka i umjetnosti iz više zemalja „trećeg svijeta“, višegodišnji revnosni posmatrać i aktivni ocjenjivač na borbi bikova poznatijem kao Čevljanska korida, sada trenutno umirovljenik PIO-MIO F BiH, sa izuzetnom penzijom od 326.23 KM, za vrijeme ovih kratkih i ugodnih pred proljećnih dana, otvorio je prozor svog udobnog stana u suterenu (Podrumske prostorije), u Sarajevskom naselju Čengić vila II u blizini tržnice Otoka, pustio na svom gramofonu RIZ Tosca 10, prigodnu skladbu „Time is on my side - The Rolling Stones“.

Zapalio je cigaretu (ručno proizvedenu od hercegovačkog duhana sa auto-pijace), lagano se počešljao, namirisao se pozamašno Pitralonom, i lagano se naslonio na otškrinut prozor.

Gledao je gospođe koje prolaze iz pravca tržnice, očekivao je da će naići ona prava, sa povećim cekerima.

Mislio je:

- Pogledat će me, a ja ću joj se osmjehnuti. A zatim ću joj dobaciti.

- Gospođo, glazba u kojoj smo svojedobno uživali,

a , dalje je mislio, ona će na to odgovoriti:

- Da gospodine, sječam se kao da je jučer bilo, o bože divne mladosti,
a zatim bi joj on odgovorio:

- O bože dragi, vidi se Vi ste jedna prefinjena duša,
a ona bi mu odgovorila:

- Oh gospodine , laskate mi, pa vi ste upravo takav, bože oprosti mi, podsječate me na mog pokojnog supruga,
a on bi joj zatim rekao:

- daa, moja draga gospođo, baš sam priprost i neuljudan nisam se ni predstavio. Štovana ja sam Sejfudin, ali me prijatelji zovu Fudan, oprostite mi,

a ona bi na to zbunjeno odgovorila:

- Oh gospodin Fudane, ja sam kriva, ja sam Julijana, za prijatelje Maca,

a zatim bi mu lagano niz obraz kliznula jedna suza i pri tom bi tiho, jedva čujno prozborio:

- Eh , prelijepa moja gospođo Maco, kako se ranije nismo sreli?,
a ona bi rekla:

- Gospodin Fudane, život je vrlo često okrutan,

a on bi na to dodao:

- Daaa, Gospođo Maco, znate uvjek se sjetim kako je moja pokojna pravila Ćus-špajz, gospođo Maco vjerujte, to je bila poezija od ukusa i mirisa, kao i slasti, ali, avaj, to su samo nesretna sječanja,

a ona bi mu na to nervozno uzvratila:

- Čujte gospodin Fudane, pa niste probali moj Čuš-špajz, smatrajte se danas pozvanim kod mene, i molim, ne primam nikakva opravdanja,

a on bi joj na to uzvratio:

- Ohhhh, gospođo Maco!, kako takvoj uglađenoj i prefinjenoj gospođi nešto odbiti?, ehhhh

Zahladnilo je vani, pogleda oko sebe , već se i mrak spustio, a on gladan kao vuk i dalje gleda kroz rešetke u pravcu tržnice.

Propali su mu svi planovi. A baš bi mu dobro došao jedan topao Ćuš-špajz. Ma kada razmisli i komad hljeba sa vodom bi bio solidan obrok, ali.... Zaboravio je da u Sarajevu više nema gospođa, mora otiči kod komšije Zahida Bukvića, na doobuku:

„Kako se „izžicati za jedan ručak“

Hmmm.........................

16.02.2016. u 18:48 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 01.02.2016.

* Hiroviti snovi...........

Dok vjetar i kiša,
prozore nemilosrdno šiba,
u tišini teškoj ... noćas,
u nadolazećoj misli, volim te!

Pogleda uprtog,
tamo negdje u mrkli mrak,
na toplom zidu svoje sobe,
lik tvoj pravim.

Crtam ti oči ... kosu,
usne tople i meke.
gledam u njih ... buljim,
toplo i nježno te ljubim.

Odjednom mrak nestaje,
svjetlost sobu obasjava,
soba postaje puna topline,
puna nježnosti i tajne.

Djetinja duša u meni
postaje zrela ... raspojasana,
u obliku strastvenog sanjara,
predaje se tebi......

Hmmmmm.............

01.02.2016. u 21:18 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 24.01.2016.

• Prosjak i zaljubljeni par

ont>

Hladno janursko predvečerje na skoro pustoj šetnici grada podno Trebevića, koji se nadvio nad gradom, sa onom bijelom kapom izgleda kao neka avet koja želi prigrabiti grad u svoje naručje. Na ploćniku ispred ugledne trgovine, netom zatvorene, sjedi sijed čovjek guste i uredne brade sa ogromnim šeširom na glavi.

Preko očiju nosi velike sunčane naočale koje mu pokrivaju dobar dio lica. Želio je da se sakrije iza njih, nadajući se da ga neće nitko prepoznati. Ispred sebe je držao aluminijski lončić, bog samo zna koliko godina star ali čist i uredan, kašiku kojom je lupkao po lončiću sa strane, U drugoj ruci držao je dva komada plastike, valjda odbačene dječije igračke, sa kojom je lagano davao takt tom svom lupkanju. Bijela, čista maramica je ležala pored lončića na kojoj se moglo razabrati nekoliko bijelih novčića od po pet para. Nijedne „žute“ nije bilo.

Pogledao je na lijevu stranu šetnice i zapazi dvoje mladih, zagrljenih i zaljubljenih, kako ga posmatraju. Zamjetio je da mladić nešto tiho objašnjava djevojci pokazujući na njega. Spustio je pogled dole i nastavi da lupka kašićicom po lončiću davajući takt plastikom.

- Žao mi je što nemam ništa sitno da ti udjelim, reče mladić.

- Ništa za to, neka si mi ti živ i zdrav bio.

- Ne, stvarno bih ti dao nešto ali smo siću potrošili, ustvaru bacili, u bunar želja.

- Jeste li šta poželjeli?

- Nismo ništa.

- A dali ste imali šta za poželjeti?

- Nismo, baš kontamo, gledajući tebe, šta bi ti poželio da odeš na bunar želja?

- Ništa.

- Kako ba ništa, pa moraš poželjeti nešto, zašto bi išao na bunar?

- Iz istih razloga kao i vi.

Zagrli djevojku, ona se strese od zime, i krenuše niz šetnicu veselo čavrljajući pored blještavih izloga modnih brendova.

Mom drugu Fudi na spomen.

24.01.2016. u 16:18 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 21.01.2016.

• Crtice sa Sarajevskih ulica

Konačno hladno Sarajevsko jutro (-14 c), kako je „nekada“ bilo. Vedro je pa sunce koje izviruje iza Trebevića daje još hladniju sliku grada. I konačno naše uposlenika u javnom gradskom prijevozu, po izjavi glasnogovornika, „neugodno iznenadilo hladno siječansko jutro“ !!???

Tramvaji, trolejbusi ne rade (nezvanično pukle žice ili tko zna šta). Uključeni su „pokoji“ autobus da otkloni jutarnju gužvu. Nana Zahida je glasno prokomentarisla:

- Hvala bogu pa je raspust pa eto samo penzioneri hitaju u laboratorije da daju nalaze i oni prave gužvu.
Kada je došao autobus, nastala je strašna gužva. Guraju se svi na sva otvorena vrata, stenju, vrište, ali nitko ne odustaje.

- Pustite me da izađem, stoko.

- E nećeš dok ja ne uljegnem.

- Gospođe, pomaknite se ima naske još da uljegne, kaže krupan glas.

- Pomakla bih se ja ali ovi ispred mene začepio, pa ni tamo ni ovamo, šta ću.

- Ujedi ga bona, dobaci jedan piskav glasić

- Nejmam dobre proteze, ova mi je „lohotna“, skidam je kada jedem da ne pukne.

- Što se ondak guraš kada nejmaš halatku.

U jeku te gužve pojavio se mlađani Sakib Sake dijeleći propagandne letke na kojima je pisalo:

Žilo, sinovi i rođaci d.o.o. društvo za proizvodnju, trgovinu i svašta ponešto Živinice nudi na Akciji:

Suhe koske za zimski grah.

Platiš 3 kg dobiješ 2 kg za jednu konverabilnu marku.

Bujrum poćastite se.

Nakon dobra pola sata autobus krenu veselo se nagnuvši na jednu stranu otvorenih vrata. Jednoj gospođi ispade marama sa glave i na ovom lijepom sunčanom jutru zaleprša u obližni parkić gdje ga veseli psiće doćepaše kao iznenadnu priliku za igru.

Hmmm..................

21.01.2016. u 21:28 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 18.01.2016.

• Legenda o Ali begu Pustahiji

Bila je to mala Kasaba, smještena na samim obroncima samim obroncima ljutih bosanskih planina, odakle se, dokle oko vidi, pruža ravna Posavina. Tog ranog aprilskog jutra, kada je već postalo izvjesno, da će zima ustuknuti pred sve dužim i toplijim danima, u Kasabu je došao drćan visk i plav mladić neki dvadesetih godina. Široka ramena, velike šake, tanak struk, modro plave oći ispod gustih plavih obrva, kazivale su da se radi o momku punom snage i sa jasnim ciljem u životu. Na malom trgu zastade pored hajr ćesme zastade, zavrnu rukave do lakata i postave one svoje velike šake pod mlaz vode koji teče, a onda zari glavu u njih i pođe halapljivo da pije vodu. Okupljena svjetina, čije je okupljalište bila upravo ta ćesma, sa čuđenjem su ga gledali. Pitali su se šta je to ovaj momak jeo da je ovoliko žedan a još nije ono pravo zatoplilo. Dok je pio vodu preko oka je posmatrao ljude oko sebe kao da je procjenivao koliko ih je. Tu su se sakupljali svi oni koji nude radnu snagu i mišiće, a gazde bi dolazile i birali koga hoće za bilo kakav posao. Konkurencija je bila ogromna.

Mokrom rukom obrisa ćelo a onda sa još mokrom rukom protrlja svoje grudi ispod širom raskopčane košulje. Zaputi se ka Kahvi kod Mahira. Unutra je bilo mračno i zagušljivo. Probi se kroz svjetinu i dođe do stola u ćošku gdje su bili poredani đezve i filđani kao i čaše za čaj. Za stolom, sa skoro izgorenom cigarom u ustima, sjedio je čovjek koji bi trebao biti vlasnik.

- Selam ti gazda, ja sam Alija Pustahija od danas novi hamal i hizmećar u čaršiji, pa te molim da to razglasiš, neće ti biti đaba.

Pepeo iz cigare gazde spade na sto po filđanima i gazda, onako ljutito, mahnu krpom i poruši filđane na pod, jedan se razbi.

- Ma nosi se hajvanu jedan da bil hajvanski. Ti si mi neka mustra, nejmam pametnija posla nego tebi telal biti.

No ubrzo je cijela Kasaba čula za Aliju kao jednog vrijednog i posebno poštenog momka. Negdje s'konca ljeta na Alijine usluge se trebalo čekati, što je za Kasabu bila ogromna novost. Gazda Mahir je po čaršiji pričao:

- Eh moji ljudi ja sam ga uputio kako treba da se radi i sve me je poslušao.

Jednog ranojesenjeg dana, kada su se poćele pojavljivati prve „mlake“, koje su podsjećale da dolazi zima, gazda Efraim ga je pozvao u radnju da mu nešto kaže. Došao je u predvečerje, udario u zverkir na kapiji i kada mu je sluga otvorio, stao je pred vrata i ćekao. Gazda Efraim je izašao i raširenih ruku ga pozva da uđe u halvat. Skinuo je opanke, skide fes i uđe pognute glave. Gazda Efraim ga postavi za siniju odmah pored sebe i reče:

- Slušaj Alija, za kratko vrijeme si se pokazao kao jedna rijetko viđena poštenjačina, vrijedan i odan hizmećar. Drago mi je da meni najviše služiš, zvao sam te na večeru i da te pitam gdje stanuješ?

- Ma vala gazda lijepo sam se smjestio kod užara Husnije Paprikaša, gore na štali, dao mi je za tri banke da se zavučem u sijeno i da tu mogu biti dok god želim.

- Nemoj dolazi zima a gore na štali se možeš razboljeti, a i skupo je. Ja sam ti htio predložiti nešto pa ako si voljan to prihvatiti.

- Šta to gazda, neznam na šta misliš.

- Dolje ispod moga dućana ima jedna prostorija, koja mi baš sada i ne treba, ima i neka furuna u njoj, krevet i dušeci, pa bi mogao tu stanovati dokle god hoćeš i nemoraš mi plaćati ništa.

- Kako to, dragi moj gazda, đ'e to ima da se ne plaća nešto što koristiš, bože me sačuvaj, da ti neišteš štagoderce drugo od mene?

- Ma jok bolan, prazan halvat, uljegni u njega i uživaj vrijedan si, puno mi pomažeš, samo po noći oslušni da ko na kidiše na dućan, ponekad noću obiđi i vidi jesu li vrata zamandaljena kao i prozori i ništa više. Nije ti to teško, jel'de?

- Hmmm... dobro gazda kako ti kažeš.

Gazda Efraim imao je sina Jakoba i kćerku Rahelu. Sin je bio bljedunjav, košćat kao da nikada ništa nije jeo. Vukao se Kasabom, što bi čaršijski šereti rekli „Vuće se kao prebijena mačka“ i uvjek gledao predase, a u dućanu bi morao biti potpuni mir da ga mušterija čuje šta kaže. Kćerka Rahela je nosila naočale ispod uredno začešljane i svezane kose u rep, koji je prekrila svijetlom maramom. Preko ramena je uvjek nosila pregrnut šareni šal jarkih i jasnih boja. Kada je hodala, Alija je mislio da lebdi, jer ispod njene duge haljine, kojom je skoro brisala kaldurnu, on nije vidio rad nogu. Nije je smjeo izravno pogledati, nego onako krišom ispod oka, praveći se da gleda nešto u tom pravcu. I ona je njega gledala svaki put, pa je znala učestalo prolaziti avlijom. Znala bi čak ponekada i blago se osmjehnuti, pri tom se jarko zacrvenjeti. Nije to ostalo nezapaženo. Majka je zovnula predase da joj očita „bukvicu“.

- Pazi kćeri šta radiš, ta ljubav nema smisla, ona je zabranjena, Ne postoji naćin da se ona ostvari pa se ne budali đaba i ne uzbihuzuruj đaba momka. Jesam li jasna?

- Zašto majko pa i on je ljudsko biće, šta mu fali?

- Prvo: on je hizmećar, drugo ti si gazdina kći, treće obećana si Issidoru još dok si bila mlada, a dobro znaš kakva je kuća Issidora.

- Ja ga neću, može mi biti djed, ja hoću što moje srce hoće.

- Marš napolje. Ova prića je završena. Pazi šta radiš, nemoj da otac sazna.

Situacija je postala veoma napeta. Alija se povlaćio kada god je mogao. Tog jesenjeg dan, koga će se sječati dok je živ, u prolazu kraj njega, Rahela je ispustila rubac u koji je zamotano nešto. Munjevito je to zgrabio i zagurao duboko u njedra. Drhtao je kao prut crvena lica „k'o rak“. Iscjepao je brzo drva i odletio u svoj sobičak i drhtavom rukom izvukao smotuljak. Polako ga je raspetljavao i pri tom udisao lijepi miris ruže. Unutra je bila zagasito bordo tek procvali pupoljak ruže. Gledao ga je i mirisao, onako iz daljine, da ne pokupi sav miris, neka ostane i za kasnije, a i da ne ošteti pupoljak. Zamota ga je nježno ponovo i vratio u njedra kraj svog srca. Odlučio je da će to nositi dokle god bude živ, a napisat će i kada umre da ga ukopaju sa njim. Znao je da od te ljubavi nema ništa, da ga glava samo može zaboljeti.Ali mogao je sanjati i u svome snu živiti sa ljubljenom Rahelom, baš onako kako njoj to prilići i njegovoj ljubavi.

Došla je zima a sa njom i telal iz carskog grada. Carevina se sprema u Askeriju, svaka kuća koja ima dvoje i više djece treba dati jednog askera ili da nađe zamjenu. Čuo je on za to ali ga nije interesovalo, on nije imao ni oca ni majke, odgojila ga je neka nana, koja je također umrla. Na Kahvi kod Mahira slušao je gazde koje panično traže za svoje sinove „kakve puste sirotinje“ da za malo groša „iđu u boj“, umjesto njihovih sinova.

Tu večer gazda Efraim mu dođe na vrata njegovog sobička:

- Selam ti moj Alija, jesi li se umorio danas, moja je hanuma spremila večeru pa kaže: „Efraime idi zovi Aliju, grehota kolko radi sigurno ne stiže ni jesti“. I eto bujrum ćekamo te. Hajde operi se i uljegni u halvat. Ha'jde ne dulji.

Dabogda na ha'jr, pomisli, ne sluti ovo na dobro, odkuda da gazda zove hizmećara za sofru. Opra se i obuće čistu haljetku i pokuca i pognute glave uđe u gazdin halvat. Nazva selam i onako pognute glave priđe sofri, čućnu i sjede. Pitao se ima li je. Kada mu gazda Efraim reče „Bujrum moj Alija“, on podiže pogled. Nje nije bilo tu, samo Jakob i žena mu Ellsa. Zadrhta pa se uhvati za siniju da se to ne primjeti. Pretpostavio je zašto su ga zvali. Gazdarica Ellsa, kao da mu je pročitala misli, onako više usput mu reče:

- Alija u žurbi smo, spremamo Rahelu za vjeridbu sa gazdom Issidorom, pa ona veze ruho gore pa nema vremena sa nama jesti. Lijepu priliku joj nemožemo uskratiti.

- Tako je, promrsi kroz stisnute zube Alija.

Gazda Efraim mu je rekao šta od njega želi. Pristao je, ide u askeriju umjesto Jakoba, ali pod uslovom da novac koji mu je obećao drži kod sebe i da mu ih da kada se vrati, a ako pogine da za taj novac se napravi konaćište za hizmećare. Taj su ugovor muhurisali kod kadije i on je otišao.

Vrijeme je u Kasabi sporo proticalo. Na privredni život veoma je uticao rat koji je vodilo carstvo. Nestalo je hizmećara i fukare, pa su gazde same morali potegnuti za radom. Cijelo vrijeme se osluškivale vijesti sa bojišta. Prebrojavali su se mrtvi. U mjesnoj đamiji svakog petka se klanjala molitva za šehide Kasabe.

Evo već druga zima dođe a o Aliji ni glasa ni traga. Netko bi u Kahvi kod mahira znao, više za sebe, pitati:

- Allahu dragi, štali bi sa onim Alijom, hudnjak nejma nikoga svoga u Kasabi, a bio je vrijedan i pošten, nejma mu ravna.

Zavladao bi muk i nastavila se priča kao da nije ništa rekao. Iza jednih penđera, kroz bijele forange svakodnevno bi virila dva oka kroz naočale, dolje na sokak, odakle je dolazio put sa rijeke Save, iz pravca bojišta. Kada bi kakav konjanik ili putnik namjernik iz tog pravca nailazio, penđer bi se odškrinuo i začu se tihi glas:

- Znadeš li išta, putniće namjerniče, o Aliji?

Dođe i proljeće, livade se zazeleniše, ptice zapjevaše, a u Kasabu dođe telal i javi:

- Naš Alija se poakzao kao veliki gazija, silni padišah ga je počastio uzvišenim nagradama, tako da je on sada plaho bogat.

U Kahvi kod Mahira tu vijest su primili sa podsmjehom izrugivajući se Aliji:

- Čuj boga ti moga, pa Alija gazija, eh što svijet može slagati, reče Đaferaga Krušćica, sahadžija u Kasabi.

Samo su dva oka, ispod naočala, pustila suze, koje se razliše niz sve blijeđe obraze, tamo iza nekih forangi na jednom penđeru sakrivenom iza mirisnih cjetova tek procvalog jasmina.

Dani su nastavili teći i skoro ništa se nije dešavalo, izuzev što je stari Issidor obolio, pa se Kasaba zadeverala hoće li biti svadbe. Neke hanume koje su pohodile kuću gazde Efraima su po čaršiji prićale da se iza modro-zelenih očiju lijepe Rahele krije velika tuga za nekim. Šuškalo se u koga bi mogla biti, onako potajno, zaljubljena lijepa i bogata Rahela.

Dođe i drugo proljeće, procvaše jorgovani, livade prekriše šafrani, jasmini zamirisaše Kasabskim avlijama, samo dva modro-zelena oka iza forangi i odškrinutog penđera i dalje gledaju u pravcu ravne Posavine, tražeći bilo koga ko ide tim putema ka Kasabi. I dođe taj dan. U Kasabu stiže sultanov telal sa radosnom viješću: „Kraj askeriji, mir je zavladao“. U Kasabu se vraćaju preživjeli, ranjeni i invalidi.

Majsko jutro osvanulo vedro i mirisno. Hizmećarka Safeta veselo mete kaldrmu gazda Efraimove avlije kada joj priđe dr'uga Senija i reče joj glasno, kako to mogu biti „nesorte i hizmećari“:

- Alija stigao na rijeku Savu sa 30 tovara blaga, kažu čeka skelu, a poslao je glasnike da mu se kupe dvori.

Svjetina se zadeverala.

- Ma more biti da je to istina, ja sam ga uputio u život, ističe se kahvedžija Mahir.

Gazda Issidor, je čuvši šta se prića po čaršiji, pozva rabina da se ubrza svadba. Dva modro - zelena oka iza forangi su nakon iskre koja se za tren pojavia u njima, opet postadoše besciljna. Molila je majku da odloži svadbu za kratko vrijeme, nadajući se povratku Alije. No mati nije htjela ni čuti.

Stiže vijest da je Alija prešao Savu i hiti sa tovarima ka Kasabi. U Kahvi kod Mahira počeli su vjerovati da „tuj nešto ima“, tako je Asaf Ašiković, ašćija tom prilikom rekao:

- Alijaga bogme izgradi dvore na najljepšem mjestu u Kasabi. Ja sam ljudi uvjek govorio da je on plemenita roda, ma vidjelo se odmah po njegovom držanju, nije to bio puki hizmećar, nego bogme aga, sultanov miljenik, koji je hotijo da se prikaže svijetu, kako se treba raditi i činiti.

- Bogme u mene mi žena Sabaheta bi mu skuhaj razne jemeke, baš koje on voli, znala je da je on plemenita roda, imao je brate ćehru ihh.... reče Idriz kasabski jorgandžija,

- Znam jednom prilikom, kada se Alijaga nešto razboli, ehhh Allahu dragi, pođe ružno kašljati, a u mene bi žena Mevlija meni reče: „Sakibe iđi i prikolji ono tele da se Alijagi skuha ćorbica da „zgrije pluća“ i ja tako učini, reće Sakib, kovač Kasabe,

- Eh dragi Allahu pogana svijeta što se mogu izlagivati, kada je bio ovdje svi su šegu sa njim pravili, jedini sam ja u njega vjerovao, reče kahvedžija Mahir i nervozno pođe da briše tabačiće.

Dođe i taj dan kada Alija na čelu kolone tovara ujaha u Kasabu. Svjetina se okupila ispred Kasabske čaršije pred kojom je stajao hodža na čelu uglednika cijelog mijesta. Kada Alija sjaha sa konja, onako visok, plećat sa velikim lijepim turbanom na glavi a preko ramena palerinom obrubljenom krznom i dugim crnim brkovima hodža nićice pade pred njim uze mu ruku, poljubi sultanski prsten i reče:

- Bujrum, Bujrum. Dobro nam došao naš dragi i mili gazija, naš Alipaša, diko našeg mjesta, ponosu Kasabe. Neka te dragi Allah čuva i sačuva nama na čast. Dobro nam došao.

Kada hodža završi nasta strka ko će prije da Alipaši poljubi skute i da mu se nakloni i makar malo ulaguje. Čulo se tu svašta od onoga: „Alipaša p'lemeniti meni se ćini da smo mi rod“, pa do onoga: „Hodi sine moj lijepi, paša naš, da te prigrlim na svoja prsa, gazijo naš, ti si mene najviše voli. Paša moj dragi.“ Kasaba je dobila pregršt materija za ogovaranja, ulagivanja i dodvoravanja. Dani su prolazili brže nego ikada. Svi su mu došli i po nekoliko puta samo gazde Efraima nema. Pa je odlučio on njega posjetiti.

Na vratima ga je dočekao gazda Efraim i njegova žena Ellsa blijeda i ispijena lica obučena u crno. Pomislio je da nešto nije u redu sa Jakobom uvjek je bio onako bljedunjav i slabašan. Poljubiše mu ruku i skute i uvedeše ga u onaj isti halvat odakle je i otišao. Sada je ušao uzdignuta čela. Opet ih je u halvatu bilo troje?

- Gazda Efraime, gdje je to Rahela?

Nasta muk a teška suza kliznu niz lice gazdarice Ellse.

Uhvati se za grudi i iz njedara izvadi rubac, onaj isti koji je dobio od Rahele i koji je nosio cijelo ovo vrijeme. Pružio im je ruku i rekao:

- Pomirište, to mi je dala na rastanku Rahela, to je njen miris, da vas želja mine, tada vam nisam bio prilika za kćerku, pa ste izabrali ovo drugo.

Vratio je ljubomorno rubac u svoja njedra i dugo, dugo se držao za grudi. Nije dugo bio na ovom svijetu iza nje. Svo to bogatsvo koje je steka stavio je pod vakuf koji je imao osnovni zadatak da pomogne ljudima slabijeg imovnog stanja, da se obrazuju i postanu svjesni sebe. Kada su ga neki odvraćali od namjere da svo svoje blago upiše u vakuf, on bi im odgovorio:

- Najveće blago koje čovjek ima je u njemu samom (pri tom bi se uhvatio za grudi gdje mu je bio rubac), a ovo ovozemaljsko što stekoh, ne svojom voljom je oteto od ljudi i ono nije moje niti će biti moje zato ga vraćam ljudima, najviše bih volio vratiti onima kojima je i oteto, ali sada je za njih kasno. Zato neka drugi ljudi imaju korist.

Danas u Kasabi stoji još uvejk njegov spomenik ispod koga piše Ali paša Pustahija – Gazija a ispod toga stih:

Pupoljče moj mili,
žao mi je što namadoh sreću tu,
da te ukradem,
bar za jednu večer.

Da mi halvat na tebe miriše,
da te na grud'ma imam,
da kraj tebe dišem,
i tvoje rosne kapi, kao bisere nižem.

Pupoljće ubrate netko drugi,
zlatom su te zlatili neki ljudi,
meni te pred očima krali,
i od mene sakrili.....

Hmmmm....

Legenda ________________________________________________________________
Hajr=dobro djelo, ćesma=slavina, ćošak= ugao, đezva=posuda za kafu, filđan = šalica bez drške, selam=mir s'tobom, hizmećar=sluga, hajvan=stoka, telal=glasnik, mlaka=prvi jutarnji mraz, zvekir = brava sa alkom, halvat = soba, sinija = niski okrugli sto, kidisanje = navaljivanje, mandal = zaključan, avlija = dvorište, rubac = maramica, askerija = vojna akcija, asker = vojnik, sofra = sto za objedovanje, bujrum = izvoli, muhur = pečat, kadija = sudija, fukara = sirotinja, gazija = junak, šehid = poginuli borac, padišah = uzvišeni sultan, jemek = jelo, ćehra = narav, tabačić = tanjirić ispod šalice za kafu čaj, vakuf = Vakuf po islamskom pravu označava neko dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Alahu, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima.

18.01.2016. u 18:29 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 02.02.2015.

Jesenje priće...

Sječa se svog djetinstva, sječa se male bare koja je bila smještena tik ispod korjena vrbe. U njoj je uvjek bilo žaba, koje bi noću pravile nesnosnu graju, a kada bi im se približio neko bućno su skakali u vodu.

Svako jutro kroz Mahalu se kretala kolona od preko 100 krava i ovaca a bila je i po koja koza, na ispašu u Hamdibegovo polje. Vlasnici su se izmjenjivali u čuvanju po dvoje svaki dan. Ta kolona goveda zvala se „Marvenjak“. Krave bi se pustile iz štale u dvorište i same se priključivale „Marvenjaku“.

Njegova majka Halima, koju su svi zvali Sedika, pričala je o čuvanju krava u Hamdibegovom polju. U njezino vrijeme nije bilo baš puno bunara, te su imali problema s napajanjem blaga (i čuvara) u ljetnom periodu. Kad je s djedom dolazio ovdje već je bio bunar sa đermom. Godine 1954. bunar je sređen, postavljen je željezni đeram. Na bunaru je upisano da ga je obnovio Ziban (koji - vjerojatno svima u Mahali poznati Zihnija Keketović).

Jedne prilike, kada je neočekivano dobio neku novčanu donaciju, od jedne divne sugrađanke, koja sada živi u Americi, dobar dio novca je uložio da se napravi klupa na koju se može sjesti i za lijepa vremena predahnuti u hladu vrbe.

Ibrahim Hazabagić, u raji iz mahale znan kao Ćvoka, živi još uvjek u svojoj rodnoj mahali. Rodio se tu, tu je doživio sve svoje radosti a bogme i tuge. Nije želio da se pomjera iz svoje mahale.

Imao je ženu i dvoje divne djece. Oženio se po „preporuci“ njegove tetke Hamide, koja je bila velika prijateljica sa majkom njegove žene. Tetka je sa njegovim ocem i dedom sve dogovorila. Znao je on nju. Viđao je u školi a i u mahali, pogotovo za vrijeme Ramazana kada je išao po somune pred iftar. Onako, sječa se on, bila je naočita crnka, malo viša od njega, ali veoma živahna i vesela. Uvjek bi zbijala šale i oko sebe vodila gomilu druge djece koji su je pratili na svakom koraku. Ta ideja mu se nije činila lošom.

Kada je pregovaranje bilo u završnoj fazi, jedne jesenje večeri, pozvao ga je otac „na minder“, to je sečija ispod penđera (prozora), gdje bi sjedili otac i dedo, pušili cigare i gledali kroz prozore šta se zbiva u mahali. Priča je počela ovako:

- Ćvoka, reci mi pravo, kolko ti imaš godina?, upita otac.
- Devetnaesta mi je već poodavno nastupila, što me pitaš, pa i sam znaš.
- Mašallah, vidim ja zamomčio si se ti, baš kažem babi vakat je.
- Zašta oče je vakat?
- Bili se ti ženio Ćvoka, ha?
- Ma jok babo, pa ja sam još mlad, tek sam škole završio, đeću se ženiti, aaaa mati mi je neki dan spominjala da mi nepada napamet takva glupost.
- Vidi, Ćvoka, čovjek se treba oženiti mlad, da bi na vakat mogao izroditi djecu, podići ih iškolati, ako je star neće stići, tako je mene babo oženio, nisam imao ni sedamnaest, jeli tako babo?
- Jeste, Jeste, šta tuj raspravljaš sa njim, ima da te sluša otac si mu.
- Eto čuo si, nego kaže mi Hamida, ima jedna plaho lijepa cura, Sakiba Mešanovića kći, znaš Sakiba, vodoinstalatera kod mene u firmi, a kći mu je Alma, tvoje je godišće, dobre familija, lijep miraz, nejma se tu šta dodati, jeli tako reci mi?
- Znam je ja babo, ali ona je viša od mene, svi kažu ljepša je od mene, kako ću bolan ja nju oženiti, smijaće mi se svijet.
- Pusti to. Kada se žensko uda, nema veze jeli lijepo ili nije, važno je da djecu rađa i mužu udovoljava, ostalo je glupost, poslušaj oca.

Oženio se. Rodila mu je dvoje djece, kasnije ga je umolila i počela raditi u jednoj fabrici u gradu. Sve je bilo do dobro i po „propisima“ do nesretnog rata. Kada je „zaholujio rat“, ona mu je rekla da treba djecu spašavati.

Otišla je prvo u Sloveniju, zatim Holandiju. U poćetku rata mu je poslala dva paketa i jedno pismo. A onda jednog dana, kada je došla struja, Ćvoka došao sa „linije“ i sjeo da pojede „grah njegovog godišta“, zazvonio je telefon. Sa druge strane žice čuo je poznati glas, glas svoje Alme:

- Ćvoka, haj, šta radiš?
- Ništa, hoću jesti, kako su mi djeca, kako si ti?
- Djeca su fala bogu dobro, evo ih idu u školu, dala sam ih u ženski internat, plaho im je tamo dobro, postaće gospođe, znaš kolko mi je to muka zadalo, bogme da mi nije Ziketa, ništa ti nebih mogla, valjao mi je pravo.
- Ko ti je Zike, Alma?
- To hoću da ti kažem, ja sam ovdje u ambasadi, ima Zike rodicu tamo radi, uspjela da nas rastavim, tako da znaš ako bogda u subotu mi je vjenjčanje udajem se za Ziketa mog, ma Ćvoka, pravo sam ti sretna i uzbuđena.

Sjeo je. Držao je slušalicu iz koje se čulo ono dosadno „tu-tuuu“. Nije kontao šta je sve čuo. Ali ubrzo vrijeme je pokazalo gorku istinu. Dobila je sa Ziketom i dijete. Čak mu je i slike sa vjenčanja uspjela, preko ambasade, poslati.

Od toga doba, 1994 godine, on svakodnevno dolazi pod vrbu, sjeda na klupu i šuti.

Sjedeći na klupi gledao je u njene krošnje i mislio kako vrba koja po njegovoj procjeni imala preko 100 godina. Shvatao da je ta vrba bila tu i da ju je vidjela i njegova majka i djed i nana, das je bila tu i slušala njegove strepnje i strah pred ženidbu sa Almom, njegove brige pred odlazak u vojsku. Istina na njoj se vidi zub vremena. Šuplja je u sredini i vide se ostaci paljevine zbog nekog neodgovornog paljenja u prošlosti. Palikuća nikad ne nedostaje kao ni ostalih štetočina koji nemilosrdno odlažu plastični otpad u njene šupljine. On ih svakodnevno vadi, oštećena mjesta premazuje katranom kako bi je zaštitio i sačuvao, barem dok je on živ.

Bio je impresioniran tim stablom koje je zračilo svoju stoljetnu energiju. U jednom trenutku u mislima su mu prošle slike tih nekadašnjih vremena kada su se krave i konji pasli na livadama Hamdibegovog polja. Sjetio sam se svojih roditelja i djeda i nane koji je i sada na nekom boljem mjestu nego on. To stablo je bilo tu od davnina i sada u svojoj starosti još uvijek prkosi zubu vremena i ponosno stoji na ulazu u nekadašnje Hamdibegovo polje i stajat će tu vjerojatno još dugi niz godina. Zato posječuje to gorostasno drvo i stalno se uvjerava u njegovu veličinu. I zagrli ga povremeno i osjeti njegovo pozitivno zračenje. Znao je da je i drvo živo biće koje ima osjećaje. Osjeti uvjek njegovu unutarnju snagu da i ovako unakaženo nastavlja svoj dugovječni život.

Bio je veoma usamljen. Odlazak pod vrbu mu je bila svakodnevna obaveza, malo hodoćašće. Tu se osječao sigurnim.

Jednog septembarskog jutra, bila je subota, došao je neubičajeno rano i sjeo na klupu. Jutarnje sunce koje se probijalo iza brda kroz borove krošnje udaralo mu je u oči. Nije mogao spavati. Gledao je po cijelu noć kroz prozor na ulicu u mahali. Po navici izvadio je maramicu iz đepa. Na nju je stavio kutije lijekova, iz đepa izvukao malu plastičnu flašicu i nju je stavio na kraj maramice. Laganim pokretima vadio je jednu po jednu tabletu, dnevne terapije. Kada ih je sve poredao na maramicu, pođe ih prebrojavati, bojeći se da koju nije „mašio“.

Kada je završio jutarnji ritual, smotao maramicu i sa lijekovima ugurao ih u đep, proteže se, pružajući ruke prema suncu. Ćulo se pucketanje kostiju u rukama. Odjednom je osjetio da ga neko gleda. Okrenuo se i prepade se. Do njega je sjedila gospođa u ruci je držala uzicu na čijem kraju se igrao mali bijeli čupavi pas. Osjetio je nalagodu.

- Oprostite, nisam Vas vidio!
- Ja sam uredno Vas pozdravila i pitala jeli slobodno, no Vi ste bili negdje u svom svijetu, nisam Vas htjela ometati, smetam li?
- Ne, nedao bog, ne. Samo sam se zamislio, ali onako pravo da Vam kažem, nikada niko nije sjeo na ovu klupu sem mene, pa sam se iznenadio.
- Šetam psa, doduše ovda prvi put, pa mi se učini da je pod ovom vrbom ugodno, sada kada sunce počinje zagrijavati.
- Da, u ovoj đungli od asfalta i izgradnje pravo je čudo da je ona opstala, valjda njena sreća.
- Volite li gospodine životinje?
- Volim, samo mislim da je mjesto životinja, uostalom kao i ljudima u njihovom prirodnom staništu
- Iznenađujete me, djelovali ste mi kao 'fini gospodin', znate ko ne voli životinje nevoli ni ljude , reče ljutito pri ćemu se zacrvenjela.
- Gospođo nije mi namjera da vas ljutim niti da vam suprostavljam mišljenje, samo sam vam ljubazno, na vaš upit, iznio svoje mišljenje, oprostite molim vas.
- Znam ja vaše mišljenje, pogledajte mog Miška! Molim vas šta vam on smeta?
- Ne smeta mi, dapače, volim životinje, ali mislim da i one, kao i ljudi moraju živiti u svom prirodnom staništu, jer što je nama lijepo, možda životinjama nije, razumijete li?
- Vi ste jedan nemoguć čovjek. Zbogom.

Digla se ljutiti i, skoro bolno, povuče Miška i ode niz mahalu. Gledao je za njom. Nije bio začuđen. Navikao je na „ljudsku toleranciju“, po kojoj su svi tolerantni samo onda kada misle kao ti. Sjeća se kone Almase, kada joj je kći dovela muža Švabu kući i kada se ona čudila:

- Ahh bože mili što je glup, đe ga nađe, moš misliti nezna naški ni pričati

Nije pomislila da bi možda i ona mogla naučiti i „švabski“

Prošlo je desetak dana, Ćvoka se vratio u kolotečinu i svakodnevne rituale. Sa vrbe počelo je lišće intezivnije da opada. Mrak se počeo spuštati nad kasabu i njegovu mahalu, na zapadnoj strani vedro nebo bilo je još malo crveno i svjetlo, ali se moglo osjetiti kako svjetlost sve brže gubi bitku sa mrakom. Zahladnilo je. Podigao je revere, skupio se i prekrstio ruke na grudima. Nije mu se išlo kući. Želio je još malo da se nadiše mirisa vrbe dok nije zapadalo.

Ti mirisi su u njemu vračali, živo, sječanja iz nekih sretnijih dana. Shvatio je da su ti sretniji dani bili sve do one noći kada ga je babo pozvao „na minderanje“. Poslije je sve bilo drugačije. Poćele su brige i sikiracije. Nije mogao sve ni nabrojati jer bi se bojao da je to jedan beskonačan spisak, pa ga ne treba ni praviti. Sasvim je drugačije zamišljao svoj život, ali postoji ono narodno „Bilo pa prošlo“. Ostale su mu samo uspomene i sječanja. Opet ga je neko prenuo i povratio iz njegovih „putovanja“. Bila je to ona ista gospođa sa Miškom.

- Dobro večer, gospodine, jeli slobodno?
- Dobro večer, samo izvolite, sjedite, ali već vam je zahladnilo.
- Došla sam da vam se izvinem. Došla sam kući razmilila o onome što ste mi rekli.
- Ma ništa gospođo, samo sam pokušao biti ljubazan. Oprostite mi vi na mom slobodnom mišljenju, nisam smio biti toliko otvoren.
- Ne,ne gospodine, hvala vam. Pokazali ste mi kako se treba kulturno ophoditi prema sagovorniku. Znate, vi meni sada oprostite, previše dugo sam sama.
- Eh moja gospođo, recite mi nešto novo.
- Pratim vas godinama, svaki dan, puhalo, sjevalo, kišilo ili sunčano bilo, vi ste ovdje pod vrbom. Pomislila sam da vam je ona izuzetno važna, jer kada nedođete, znam da ste bolesni, ali ćim ozdravite vi to nadoknadite. Imam osječaj da pričate sa vrbom.
- Gospođo, nebih baš o tome. Nije ništa mistično niti tajnovito. Bojim se da bi vas ta priča razočarala, pa vam savjetujem da ostanemo na ovom do sada što znate.
- Ohhh gospodine, sada ste me zaintrigirali. Shvatite kako god hoćete, pomislite kakva god da sam osoba, ali ja sam spremila večeru, na stolu je hladi se, došla sam sa Miškom da vas pozovem. Nemojte me odbiti.
- Gospođo iznenađen sam, pa vi me i neznate, mislim nepoznat čovjek, hmmmm ma znate nije zgodno, iako sam počašćen.
- Ja vas dobro poznajem, pratim vas godinama i moj poziv nije baziran baš tako olako. Dajte mi ruku da vas uhvatim i idemo. Gospodine Ibrahime vjerujte mi.
- Sve mu je bilo iznenada. Nepamti da ga je neko nazvao pravim imenom, izuzev kakve službene osobe, čak ga i u Domu zdravlja zovu Ćvoka, a ona? Ona ga zove Ibrahim. Krenuo je drhtavim korakom. Osjetio je blago lelujanje, mislio je da mu je se pritisak povisio.
- Večera je bila izvrsna. Čim je kročio u sobu, koja je bila namještena „ala turk“, osjetio je miris svog djetinstva, gomila likova mu prođe pred očima. Miris dunja i ovnaka sa upaljene pećice.

Oh bože mili, zar još ovoga ima u gradu, pitao se.

Dani su prolazili, veoma brzo, čak i brže nego što je htio. Sada je na klupi bilo njih dvoje i Miško. Snijeg je jedno jutro pokrio klupu i vrbu. Nisu mogli sjesti ali su zato stali ispod. U tom trenutku veći komad snijega odlomio se negdje pri vrhu vrbe, pa je povukao i ostali snijeg. Sve se okolo zabijelilo, stvorila se bijela magla, upalo im je i za vrat. Smijali su se kao mala djeca. Čak je i Miško veselo zalajao. Na povratku su se uhvatili za ruku, kao kakvi tinejđeri. Ako ih je ko gledao sa strane mogao je pomisliti:

- Stari kenjci, kako ih nije stid.

A nije ih bilo stid. Imali su i oni pravo na svoje trenutke sreće, koju nisu imali kada je bilo vrijeme, ali za ljubav nikada nije kasno, kako je to nekada neko rekao, ali se nisu mogli sjetiti ko je to. Ispričala mu je svoj život, koji kada je razmislio, malo se razlikovao od njegovoga. Stalno joj je odgađao priču o vrbi. Mučilo ju je to drvo. A on se boja , ako joj ispriča, ostat če skroz razgoličen pred njom, a prethodno iskustvo ga je tjeralo da to ne kaže. Bili su svakodnevno zajedno. Komšije i rođaci su počeli naglas da govore:

- Izgleda da će se Ćvoka oženiti?

Drgi bi odgovarali:

- Ma neka će, živi sam kao pustinjak, žena ga ostavila, djeca neće ni da čuju za njega, kako jadnik živi sam svi se pitaju, šta li jede pored ove male penzije?
Zlobnici su odgovarali:
- Nakro se on još za onog režima , moj brate, mudar je on bio, a bogme izgleda da je i u ratu 'omastio brke'

Ništa nije bilo tačno. Imao je minimalnu penziju. Nije imao TV, telefon, ložio je otpatke koje bi krišom skupljao po periferiji mjesta i u sitnim noćnim satima donosio kući, da ga ko ne vidi. Iša bi u susjedno mjesto svaki dan i tamo u narodnu kuhinju u meteriz uzimao gotovo jelo, da ga ko od mještana ne vidi, da se ne bruka i da se zlobnici ne naslađuju.

Gospođa Senija ga je razmazila. Imao je uredna tri obroka, pa su neki počeli primječivati:

- Vidi starog prasca haman se počeo debljati.

Došlo je proljeće, sve je počelo bujati pa i vrba. Sena ga je pitala:

- Slušaj Ibi, kada češ mi ispričati priću?, zar mi još nevjeruješ?
- Ma nema se tu šta ispričati, nema tajni. Vidi i slušaj me dobro. Ovo drvo, ova krošnja i klupa je jedino mjesto gdje sam u posljednjih dvadeset godina moga naći smiraj. A znaš li zašto? Kada dođem ovdje i sjedem na klupu, pogledam u krošnju iznad glave u nosnice mi dođe miris vrbe, a to je onaj miris koji me vrača u moje sretne dane, dane daka sam bio okružen ljudima koji su me istinski voljeli, a to je majka, otac, nana i dedo. To su, moja Seno, bili dani kada nisam znao šta je bol. A kako sam stariji, jedino šta mi može osvježiti sječanja na te lijepe dane je miris ove vrbe. Razumiješ li me?
- Jeli ti to mene Ćvoka, zaj...š, majke ti mile, čuj ti priće, jel to ti kontaš da sam ja toliki levat, matereti mrtve.
- Seno! Pa pitala si me? Odgovorio sam ti. Nekontam šta si očekivala?
- Vidi papka majke ti mile, a što ispadoh blećak, mati mila, što me papak izlevati
- Seno draga, nerazumijem ćemu takvo ponašanje?
- Ja sve kontam ispod te vrbe si zakopao kakvu lovu ili zlato, kladila sam se sa ženama iz Gender centara 'Starimo zajedno' da ću im donijeti dobru priču. A ono? Šipak, Čuj matereti starog seronje on mi priča o ljubavi i mirisima, a ja mu kuham i glumim budalu, eh što me izradi.
- Šta si željela da ti ispričam? Ispričaj tim svojim ženama priču koju želiš, sada mi vrba postaje još draža, ali tebe Seno žalim.
- I treba da me žališ, znaš li ti stari majmune kolko sam ja morala tebi kuhati? To se ti u mene zaljubio, hajde reci matereti?, papak jedan

Digao se i teškim korakom krenuo prema nekadašnjim Hamdibegovim poljima. Miško se oteo Seni iz ruku i potrčao za njim. Zavolio ga je.

Nakon nekoliko dana u lokalnim vjestima javljeno je:

U jasiku, poviš nekadašnjih Hamdibegovih polja, pronađen je leš starijeg muškarca. Mrtvozornici su morali potražiti pomoć kafilerije da 'uspava' malo bijelo štene koje nikome nije dalo da priđe lešu.

Hmmmm......................

02.02.2015. u 19:09 • 0 Komentara • Print • #

petak, 30.01.2015.

Bili jednom nada i snovi....

Spavam pored pruge, stare ,
kojom vozovi odavno ne prolaze.
Često sam zorom budan,
i zamišljam kako me u daljine odvoze.

A ja tada, drhtav , promrzao i snen,
sanjam, sanjam, svoj voz.
Voz koji iz magle po mene dolazi,
I koji me daleko, daleko odvodii.

Zadihana lokomotiva,
klepetuša stara, nade mi nosi.
Klimavi i štucavi vagoni.punih meni istih,
istim snovima i nadom ovjenčani.

Često odem u žbun, dole, niz prugu, sam
i gledam rumeno sunce što zalazi.
Kraj mene moj mali pas,
tužno maše repom, i on sanja moj san.

30.01.2015. u 12:42 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.