Sječa se svog djetinstva, sječa se male bare koja je bila smještena tik ispod korjena vrbe. U njoj je uvjek bilo žaba, koje bi noću pravile nesnosnu graju, a kada bi im se približio neko bućno su skakali u vodu.
Svako jutro kroz Mahalu se kretala kolona od preko 100 krava i ovaca a bila je i po koja koza, na ispašu u Hamdibegovo polje. Vlasnici su se izmjenjivali u čuvanju po dvoje svaki dan. Ta kolona goveda zvala se „Marvenjak“. Krave bi se pustile iz štale u dvorište i same se priključivale „Marvenjaku“.
Njegova majka Halima, koju su svi zvali Sedika, pričala je o čuvanju krava u Hamdibegovom polju. U njezino vrijeme nije bilo baš puno bunara, te su imali problema s napajanjem blaga (i čuvara) u ljetnom periodu. Kad je s djedom dolazio ovdje već je bio bunar sa đermom. Godine 1954. bunar je sređen, postavljen je željezni đeram. Na bunaru je upisano da ga je obnovio Ziban (koji - vjerojatno svima u Mahali poznati Zihnija Keketović).
Jedne prilike, kada je neočekivano dobio neku novčanu donaciju, od jedne divne sugrađanke, koja sada živi u Americi, dobar dio novca je uložio da se napravi klupa na koju se može sjesti i za lijepa vremena predahnuti u hladu vrbe.
Ibrahim Hazabagić, u raji iz mahale znan kao Ćvoka, živi još uvjek u svojoj rodnoj mahali. Rodio se tu, tu je doživio sve svoje radosti a bogme i tuge. Nije želio da se pomjera iz svoje mahale.
Imao je ženu i dvoje divne djece. Oženio se po „preporuci“ njegove tetke Hamide, koja je bila velika prijateljica sa majkom njegove žene. Tetka je sa njegovim ocem i dedom sve dogovorila. Znao je on nju. Viđao je u školi a i u mahali, pogotovo za vrijeme Ramazana kada je išao po somune pred iftar. Onako, sječa se on, bila je naočita crnka, malo viša od njega, ali veoma živahna i vesela. Uvjek bi zbijala šale i oko sebe vodila gomilu druge djece koji su je pratili na svakom koraku. Ta ideja mu se nije činila lošom.
Kada je pregovaranje bilo u završnoj fazi, jedne jesenje večeri, pozvao ga je otac „na minder“, to je sečija ispod penđera (prozora), gdje bi sjedili otac i dedo, pušili cigare i gledali kroz prozore šta se zbiva u mahali. Priča je počela ovako:
- Ćvoka, reci mi pravo, kolko ti imaš godina?, upita otac.
- Devetnaesta mi je već poodavno nastupila, što me pitaš, pa i sam znaš.
- Mašallah, vidim ja zamomčio si se ti, baš kažem babi vakat je.
- Zašta oče je vakat?
- Bili se ti ženio Ćvoka, ha?
- Ma jok babo, pa ja sam još mlad, tek sam škole završio, đeću se ženiti, aaaa mati mi je neki dan spominjala da mi nepada napamet takva glupost.
- Vidi, Ćvoka, čovjek se treba oženiti mlad, da bi na vakat mogao izroditi djecu, podići ih iškolati, ako je star neće stići, tako je mene babo oženio, nisam imao ni sedamnaest, jeli tako babo?
- Jeste, Jeste, šta tuj raspravljaš sa njim, ima da te sluša otac si mu.
- Eto čuo si, nego kaže mi Hamida, ima jedna plaho lijepa cura, Sakiba Mešanovića kći, znaš Sakiba, vodoinstalatera kod mene u firmi, a kći mu je Alma, tvoje je godišće, dobre familija, lijep miraz, nejma se tu šta dodati, jeli tako reci mi?
- Znam je ja babo, ali ona je viša od mene, svi kažu ljepša je od mene, kako ću bolan ja nju oženiti, smijaće mi se svijet.
- Pusti to. Kada se žensko uda, nema veze jeli lijepo ili nije, važno je da djecu rađa i mužu udovoljava, ostalo je glupost, poslušaj oca.
Oženio se. Rodila mu je dvoje djece, kasnije ga je umolila i počela raditi u jednoj fabrici u gradu. Sve je bilo do dobro i po „propisima“ do nesretnog rata. Kada je „zaholujio rat“, ona mu je rekla da treba djecu spašavati.
Otišla je prvo u Sloveniju, zatim Holandiju. U poćetku rata mu je poslala dva paketa i jedno pismo. A onda jednog dana, kada je došla struja, Ćvoka došao sa „linije“ i sjeo da pojede „grah njegovog godišta“, zazvonio je telefon. Sa druge strane žice čuo je poznati glas, glas svoje Alme:
- Ćvoka, haj, šta radiš?
- Ništa, hoću jesti, kako su mi djeca, kako si ti?
- Djeca su fala bogu dobro, evo ih idu u školu, dala sam ih u ženski internat, plaho im je tamo dobro, postaće gospođe, znaš kolko mi je to muka zadalo, bogme da mi nije Ziketa, ništa ti nebih mogla, valjao mi je pravo.
- Ko ti je Zike, Alma?
- To hoću da ti kažem, ja sam ovdje u ambasadi, ima Zike rodicu tamo radi, uspjela da nas rastavim, tako da znaš ako bogda u subotu mi je vjenjčanje udajem se za Ziketa mog, ma Ćvoka, pravo sam ti sretna i uzbuđena.
Sjeo je. Držao je slušalicu iz koje se čulo ono dosadno „tu-tuuu“. Nije kontao šta je sve čuo. Ali ubrzo vrijeme je pokazalo gorku istinu. Dobila je sa Ziketom i dijete. Čak mu je i slike sa vjenčanja uspjela, preko ambasade, poslati.
Od toga doba, 1994 godine, on svakodnevno dolazi pod vrbu, sjeda na klupu i šuti.
Sjedeći na klupi gledao je u njene krošnje i mislio kako vrba koja po njegovoj procjeni imala preko 100 godina. Shvatao da je ta vrba bila tu i da ju je vidjela i njegova majka i djed i nana, das je bila tu i slušala njegove strepnje i strah pred ženidbu sa Almom, njegove brige pred odlazak u vojsku. Istina na njoj se vidi zub vremena. Šuplja je u sredini i vide se ostaci paljevine zbog nekog neodgovornog paljenja u prošlosti. Palikuća nikad ne nedostaje kao ni ostalih štetočina koji nemilosrdno odlažu plastični otpad u njene šupljine. On ih svakodnevno vadi, oštećena mjesta premazuje katranom kako bi je zaštitio i sačuvao, barem dok je on živ.
Bio je impresioniran tim stablom koje je zračilo svoju stoljetnu energiju. U jednom trenutku u mislima su mu prošle slike tih nekadašnjih vremena kada su se krave i konji pasli na livadama Hamdibegovog polja. Sjetio sam se svojih roditelja i djeda i nane koji je i sada na nekom boljem mjestu nego on. To stablo je bilo tu od davnina i sada u svojoj starosti još uvijek prkosi zubu vremena i ponosno stoji na ulazu u nekadašnje Hamdibegovo polje i stajat će tu vjerojatno još dugi niz godina. Zato posječuje to gorostasno drvo i stalno se uvjerava u njegovu veličinu. I zagrli ga povremeno i osjeti njegovo pozitivno zračenje. Znao je da je i drvo živo biće koje ima osjećaje. Osjeti uvjek njegovu unutarnju snagu da i ovako unakaženo nastavlja svoj dugovječni život.
Bio je veoma usamljen. Odlazak pod vrbu mu je bila svakodnevna obaveza, malo hodoćašće. Tu se osječao sigurnim.
Jednog septembarskog jutra, bila je subota, došao je neubičajeno rano i sjeo na klupu. Jutarnje sunce koje se probijalo iza brda kroz borove krošnje udaralo mu je u oči. Nije mogao spavati. Gledao je po cijelu noć kroz prozor na ulicu u mahali. Po navici izvadio je maramicu iz đepa. Na nju je stavio kutije lijekova, iz đepa izvukao malu plastičnu flašicu i nju je stavio na kraj maramice. Laganim pokretima vadio je jednu po jednu tabletu, dnevne terapije. Kada ih je sve poredao na maramicu, pođe ih prebrojavati, bojeći se da koju nije „mašio“.
Kada je završio jutarnji ritual, smotao maramicu i sa lijekovima ugurao ih u đep, proteže se, pružajući ruke prema suncu. Ćulo se pucketanje kostiju u rukama. Odjednom je osjetio da ga neko gleda. Okrenuo se i prepade se. Do njega je sjedila gospođa u ruci je držala uzicu na čijem kraju se igrao mali bijeli čupavi pas. Osjetio je nalagodu.
- Oprostite, nisam Vas vidio!
- Ja sam uredno Vas pozdravila i pitala jeli slobodno, no Vi ste bili negdje u svom svijetu, nisam Vas htjela ometati, smetam li?
- Ne, nedao bog, ne. Samo sam se zamislio, ali onako pravo da Vam kažem, nikada niko nije sjeo na ovu klupu sem mene, pa sam se iznenadio.
- Šetam psa, doduše ovda prvi put, pa mi se učini da je pod ovom vrbom ugodno, sada kada sunce počinje zagrijavati.
- Da, u ovoj đungli od asfalta i izgradnje pravo je čudo da je ona opstala, valjda njena sreća.
- Volite li gospodine životinje?
- Volim, samo mislim da je mjesto životinja, uostalom kao i ljudima u njihovom prirodnom staništu
- Iznenađujete me, djelovali ste mi kao 'fini gospodin', znate ko ne voli životinje nevoli ni ljude , reče ljutito pri ćemu se zacrvenjela.
- Gospođo nije mi namjera da vas ljutim niti da vam suprostavljam mišljenje, samo sam vam ljubazno, na vaš upit, iznio svoje mišljenje, oprostite molim vas.
- Znam ja vaše mišljenje, pogledajte mog Miška! Molim vas šta vam on smeta?
- Ne smeta mi, dapače, volim životinje, ali mislim da i one, kao i ljudi moraju živiti u svom prirodnom staništu, jer što je nama lijepo, možda životinjama nije, razumijete li?
- Vi ste jedan nemoguć čovjek. Zbogom.
Digla se ljutiti i, skoro bolno, povuče Miška i ode niz mahalu. Gledao je za njom. Nije bio začuđen. Navikao je na „ljudsku toleranciju“, po kojoj su svi tolerantni samo onda kada misle kao ti. Sjeća se kone Almase, kada joj je kći dovela muža Švabu kući i kada se ona čudila:
- Ahh bože mili što je glup, đe ga nađe, moš misliti nezna naški ni pričati
Nije pomislila da bi možda i ona mogla naučiti i „švabski“
Prošlo je desetak dana, Ćvoka se vratio u kolotečinu i svakodnevne rituale. Sa vrbe počelo je lišće intezivnije da opada. Mrak se počeo spuštati nad kasabu i njegovu mahalu, na zapadnoj strani vedro nebo bilo je još malo crveno i svjetlo, ali se moglo osjetiti kako svjetlost sve brže gubi bitku sa mrakom. Zahladnilo je. Podigao je revere, skupio se i prekrstio ruke na grudima. Nije mu se išlo kući. Želio je još malo da se nadiše mirisa vrbe dok nije zapadalo.
Ti mirisi su u njemu vračali, živo, sječanja iz nekih sretnijih dana. Shvatio je da su ti sretniji dani bili sve do one noći kada ga je babo pozvao „na minderanje“. Poslije je sve bilo drugačije. Poćele su brige i sikiracije. Nije mogao sve ni nabrojati jer bi se bojao da je to jedan beskonačan spisak, pa ga ne treba ni praviti. Sasvim je drugačije zamišljao svoj život, ali postoji ono narodno „Bilo pa prošlo“. Ostale su mu samo uspomene i sječanja. Opet ga je neko prenuo i povratio iz njegovih „putovanja“. Bila je to ona ista gospođa sa Miškom.
- Dobro večer, gospodine, jeli slobodno?
- Dobro večer, samo izvolite, sjedite, ali već vam je zahladnilo.
- Došla sam da vam se izvinem. Došla sam kući razmilila o onome što ste mi rekli.
- Ma ništa gospođo, samo sam pokušao biti ljubazan. Oprostite mi vi na mom slobodnom mišljenju, nisam smio biti toliko otvoren.
- Ne,ne gospodine, hvala vam. Pokazali ste mi kako se treba kulturno ophoditi prema sagovorniku. Znate, vi meni sada oprostite, previše dugo sam sama.
- Eh moja gospođo, recite mi nešto novo.
- Pratim vas godinama, svaki dan, puhalo, sjevalo, kišilo ili sunčano bilo, vi ste ovdje pod vrbom. Pomislila sam da vam je ona izuzetno važna, jer kada nedođete, znam da ste bolesni, ali ćim ozdravite vi to nadoknadite. Imam osječaj da pričate sa vrbom.
- Gospođo, nebih baš o tome. Nije ništa mistično niti tajnovito. Bojim se da bi vas ta priča razočarala, pa vam savjetujem da ostanemo na ovom do sada što znate.
- Ohhh gospodine, sada ste me zaintrigirali. Shvatite kako god hoćete, pomislite kakva god da sam osoba, ali ja sam spremila večeru, na stolu je hladi se, došla sam sa Miškom da vas pozovem. Nemojte me odbiti.
- Gospođo iznenađen sam, pa vi me i neznate, mislim nepoznat čovjek, hmmmm ma znate nije zgodno, iako sam počašćen.
- Ja vas dobro poznajem, pratim vas godinama i moj poziv nije baziran baš tako olako. Dajte mi ruku da vas uhvatim i idemo. Gospodine Ibrahime vjerujte mi.
- Sve mu je bilo iznenada. Nepamti da ga je neko nazvao pravim imenom, izuzev kakve službene osobe, čak ga i u Domu zdravlja zovu Ćvoka, a ona? Ona ga zove Ibrahim. Krenuo je drhtavim korakom. Osjetio je blago lelujanje, mislio je da mu je se pritisak povisio.
- Večera je bila izvrsna. Čim je kročio u sobu, koja je bila namještena „ala turk“, osjetio je miris svog djetinstva, gomila likova mu prođe pred očima. Miris dunja i ovnaka sa upaljene pećice.
Oh bože mili, zar još ovoga ima u gradu, pitao se.
Dani su prolazili, veoma brzo, čak i brže nego što je htio. Sada je na klupi bilo njih dvoje i Miško. Snijeg je jedno jutro pokrio klupu i vrbu. Nisu mogli sjesti ali su zato stali ispod. U tom trenutku veći komad snijega odlomio se negdje pri vrhu vrbe, pa je povukao i ostali snijeg. Sve se okolo zabijelilo, stvorila se bijela magla, upalo im je i za vrat. Smijali su se kao mala djeca. Čak je i Miško veselo zalajao. Na povratku su se uhvatili za ruku, kao kakvi tinejđeri. Ako ih je ko gledao sa strane mogao je pomisliti:
- Stari kenjci, kako ih nije stid.
A nije ih bilo stid. Imali su i oni pravo na svoje trenutke sreće, koju nisu imali kada je bilo vrijeme, ali za ljubav nikada nije kasno, kako je to nekada neko rekao, ali se nisu mogli sjetiti ko je to. Ispričala mu je svoj život, koji kada je razmislio, malo se razlikovao od njegovoga. Stalno joj je odgađao priču o vrbi. Mučilo ju je to drvo. A on se boja , ako joj ispriča, ostat če skroz razgoličen pred njom, a prethodno iskustvo ga je tjeralo da to ne kaže. Bili su svakodnevno zajedno. Komšije i rođaci su počeli naglas da govore:
- Izgleda da će se Ćvoka oženiti?
Drgi bi odgovarali:
- Ma neka će, živi sam kao pustinjak, žena ga ostavila, djeca neće ni da čuju za njega, kako jadnik živi sam svi se pitaju, šta li jede pored ove male penzije?
Zlobnici su odgovarali:
- Nakro se on još za onog režima , moj brate, mudar je on bio, a bogme izgleda da je i u ratu 'omastio brke'
Ništa nije bilo tačno. Imao je minimalnu penziju. Nije imao TV, telefon, ložio je otpatke koje bi krišom skupljao po periferiji mjesta i u sitnim noćnim satima donosio kući, da ga ko ne vidi. Iša bi u susjedno mjesto svaki dan i tamo u narodnu kuhinju u meteriz uzimao gotovo jelo, da ga ko od mještana ne vidi, da se ne bruka i da se zlobnici ne naslađuju.
Gospođa Senija ga je razmazila. Imao je uredna tri obroka, pa su neki počeli primječivati:
- Vidi starog prasca haman se počeo debljati.
Došlo je proljeće, sve je počelo bujati pa i vrba. Sena ga je pitala:
- Slušaj Ibi, kada češ mi ispričati priću?, zar mi još nevjeruješ?
- Ma nema se tu šta ispričati, nema tajni. Vidi i slušaj me dobro. Ovo drvo, ova krošnja i klupa je jedino mjesto gdje sam u posljednjih dvadeset godina moga naći smiraj. A znaš li zašto? Kada dođem ovdje i sjedem na klupu, pogledam u krošnju iznad glave u nosnice mi dođe miris vrbe, a to je onaj miris koji me vrača u moje sretne dane, dane daka sam bio okružen ljudima koji su me istinski voljeli, a to je majka, otac, nana i dedo. To su, moja Seno, bili dani kada nisam znao šta je bol. A kako sam stariji, jedino šta mi može osvježiti sječanja na te lijepe dane je miris ove vrbe. Razumiješ li me?
- Jeli ti to mene Ćvoka, zaj...š, majke ti mile, čuj ti priće, jel to ti kontaš da sam ja toliki levat, matereti mrtve.
- Seno! Pa pitala si me? Odgovorio sam ti. Nekontam šta si očekivala?
- Vidi papka majke ti mile, a što ispadoh blećak, mati mila, što me papak izlevati
- Seno draga, nerazumijem ćemu takvo ponašanje?
- Ja sve kontam ispod te vrbe si zakopao kakvu lovu ili zlato, kladila sam se sa ženama iz Gender centara 'Starimo zajedno' da ću im donijeti dobru priču. A ono? Šipak, Čuj matereti starog seronje on mi priča o ljubavi i mirisima, a ja mu kuham i glumim budalu, eh što me izradi.
- Šta si željela da ti ispričam? Ispričaj tim svojim ženama priču koju želiš, sada mi vrba postaje još draža, ali tebe Seno žalim.
- I treba da me žališ, znaš li ti stari majmune kolko sam ja morala tebi kuhati? To se ti u mene zaljubio, hajde reci matereti?, papak jedan
Digao se i teškim korakom krenuo prema nekadašnjim Hamdibegovim poljima. Miško se oteo Seni iz ruku i potrčao za njim. Zavolio ga je.
Nakon nekoliko dana u lokalnim vjestima javljeno je:
U jasiku, poviš nekadašnjih Hamdibegovih polja, pronađen je leš starijeg muškarca. Mrtvozornici su morali potražiti pomoć kafilerije da 'uspava' malo bijelo štene koje nikome nije dalo da priđe lešu.
Hmmmm......................
Post je objavljen 02.02.2015. u 19:09 sati.