counter hit make
uzgoj i odgoj lutaka

28.12.2008., nedjelja

matematika: mulder je psiholog, a ja sam obožavala dosjee iks.

ako napišem ono što pomislim, sljedeća misao je: debilizam. još je gore ako pišem kako pričam, a najbeznadniji je visok i plitak ton mog glasa. te kosti ipak budu potporanj iluziji dubine. kazna bi bila provesti dan (ili noć) sa sobom iz perspektive druge osobe, nekog neutralnog homunkulusa koji ne vabi na introspekciju. predvidjeli su mi da bi mi se dekster svidio i tako je i bilo. volim tog glumca od six feet under, no iz te serije sam voljela sve glumce osim glavnog brata koji umre. taj glumac je kao geekovska i ljupkija verzija matt damona, kojemu sam zamjerala manjak ljupkosti i geekovštine.
u svoju obranu mogu reći da ne razmišljam intenzivno i ekstenzivno o tim stvarima, jer mi misli dolaze kao ekspresni moždani udari. i poništavaju se.
kao i ovo: trenutno bih htjela crnu kosu s plavičastim odsjajem neka bude ošišana u princ valiant-valium stilu. okrugla, blistava glava za šuštanje na vjetru. moguće šutanje. s takvom frizurom glasić je i poželjan, kontrasta radi. boje za nositi: hladne i isprane, obavezne svilene marame, dopuštene čak i jarke nijanse. nakon što se zamislim takvom, mogu blejati u bilo kakvu kulisu i presvući si zjenice drugim mentalnim slikama. nikad se ne zamišljam bedastijom ili lošijeg tena. nikad ne pušim, vjerna sam alkoholu, nekad mi bolje stoji votka, nekad slatki likeri.
ne razvijam se kroz takvu činidbu, ali se nadam u implicitnost tog procesa. odnosno, da će se u nekom kafkijanskom jutru situacija izvrnuti i ja ću biti promijenjena. neće biti više važno jel mi kosa ponoćno crna ili masna i crvena kao sad. nisam dovoljno droljasta da budem trailer trash. sve te nesigurne manire i tikove će se zagladiti uz moju čvrstu i neprobojnu osobu koja postoji smao u mašti, a kad kroči van, ofarba se u crveno i čezne za povratkom. no to je ciklus. sam prijelaz mora da je dobar osjećaj.
debilizam.
ali bilo je i gore.
prije 5 ili 6 godina sam izgubila romantični interes za pilota (PILOTA. koji pleše tango.) jer je napisao "tiješiti". jednostavno je splasnulo, prelomilo se na tom suvišnom "i". vjerojatno me bilo strah plesa i ljubomore zbog stujardesa.
prije 5, jednog jer je pustio bradu a meni se (kod njega, ne i inače) sviđala nevina dječačka golobradost, izgledao je kao crna verzija edwarda nortona, koji je i sam slab s bradom. nakon par mjeseci sam ga vidjela s još gušćim busenom i bila umirena u svoju odluku, jer su mi svi govorili da sam blesava. zapravo, tek sad vidim koliko sam se unormalila - ipak je implicitno!
još davnije sam se ispovraćala u staklenku i ostavila sam je u parku. nisam bila pijana.
danas si kažem: nema veze ako ne znaš, glumi.
osnažuje me izolacija, samo što ne znam u što da se izdvojim pa provedem dan u mentalnim slikama. ali dobra vijest: iako ne znam izražavati emocije, razveseli me kad to drugi čine na nespretan način jer tako je iskrenije. neki mnogo afektiraju i određene izjave su im redovit dio vokabulara, no zato se smanjuje posebnost. i tek tako, ne volim kad me se zove draga ovako virtualno. ne zamjerim naravno, ali nikad nisam nikome rekla draga, dragi, iako su mi vjerojatno bili dragi. također, družim se s više introverata jer su mi uvijek privukli pozornost i skupili naklonost - vjerojatnije je da druželjubivi ekstravert ne čini razliku, priča s vama jer on takav, a ne zato jer ste vi takvi, zanimljivi i dragi ili što već nagoni ljude da pričaju jedni s drugima i sami sa sobom.
ne idem doktorima za svašta i počnem se grepsti i meškoljiti kad u društvu počnu pričati o tome i bolestima. malo se nadam da će me obazrivo i nadasve nehajno trknut auto pa da će me u bolnici detaljno istražit.
želim se preseliti u humorističnu seriju.
- 00:38 - °°° (15) - °° - °

24.12.2008., srijeda

prisilna misao

sretan vam život. patim ovog trena što umjesto samoživog mačka hipnotičnih očiju nemam slinavog i trapavog psa. nisu toliko uredni ali vole. a ljubav je neuredna, zaraženog pogleda i potrebitog tijela.
na glavi mi počiva bakrenasto gnijezdo. došla je ona krezuba baba do nas, ofarbana u crno. ali još nema zube, koliko sam razumjela, u njenim ustima glas se uobličuje u jeku. ličila je na prepariranog čovjeka s vunom na glavi, no zgrabila me i blagoslovila, dok se ja samo nadam da će mi se maternica napokon oljuštiti. smanjuje i izobličuje me pisanje i tekst kojeg treba mijesiti i gnječiti inače će se pretvoriti u potkožne prišteve, od kojih mi između nosa i usana stasaju blizanci. čemu sve ovo? možemo li umjesto goli pred ogledalima draškat si pupak?

moja dva omiljena lika. dotične glumice izbjegavam da mi ne pokvare iluziju. znam da su lijepe, ako zagrebete dovoljno duboko, i dalje se nećete utopiti. mozak mi bolje radi kad spavam, zato dobro jutro.
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us

i nježna pjesma


i ono na čemu i gdje bih bila - venus in furs. esem. pjeva john cale



Shiny, shiny, shiny boots of leather
Whiplash girlchild in the dark
Severin, your servant comes in bells, please don't forsake him
Strike, dear mistress, and cure his heart

ponekad počnem govoriti smiješne stvari i zvučim si kao svoj hipotetski neumjesni roditelj kojemu jako sličim i jako ga se sramim jer radi sve što i ja, na istim mjestima. druga osoba se smije, a ja se hladim i udaljavam. no prestanem biti smiješna
- 19:31 - °°° (6) - °° - °

18.12.2008., četvrtak

sanjala sam usijanu rernu ljeta, koje smo provodili u nekom nepoznatom gradu i stanu s prostranim balkonom. pogled puca na druge zgrade, nerealno blijede pod toplotnim udarom. neke sobe su mi bile toliko estetski odbojne da sam jako rijetko u njih zalazila, svaki put bih se iznenadila prizorom udubljenih fotelja i peći na drva. olinjali, smeđe crveni tepisi sitnih uzoraka koji izazivaju vrtoglavicu gledaš li u njih predugo. uglavnom smo bili u spavaćoj sobi opkoljenoj policama s knjigama, isključivo sf. uzeo je jednu knjigu i premjestio je jer .."postoji treš sf, daniele steel sf-a, a postoji i dostojevski sf-a. ne miješajte to dvoje.". tako smo kratili vrijeme, ponekad se švercajući gradskim prometom ili pentrajući se pokretnim stubama suprotnim smjerom. jača butine i duh, sizif je morao biti u formi. tog jednog poslijepodneva, izašla sam na balkon s fotoaparatom i počela slikati no škljocanje je bilo tako tiho i omekšano da sam bila uvjerena da je jalovo i da nijedna fotografija neće ispasti. obuzeo me očaj kao i u stvarnosti. možda oštriji, no mnogo kraći jer se nisam obazirala. u susjednoj zgradi, posve goloj izvan i iznutra, bili su neki ljudi pa sam ih snimila, mičući objektiv kao dalekozor (snajper zjene) i u jednoj sobi ugledala lik žene s plavom perikom, no predimenzioniranog tijela. bila je to alisa, ili se svijet stisnuo. vratila sam se u sobu i bacila se na krevet. potom sam se probudila, ustala, oduševljena vjetrom ali niske energije, otišla na vlak, shvatila da moram čekati 2 sata. u čekaonici vidjela barem petero ljudi s jednim okom u povezu, drugo je zdravo treptalo ili je u slučaju jedne bake bilo slijepljeno kao u netom rođenih mačića, najčešći uzrok smrti: utapanje. sanjati je ljepše, iako sumnjam da ću fotke razviti. bole me oči i vrat i cijelo meso, preiscrpljena sam da osjećam. isplažen jezik ali stisnuta usta.

e ovako nekako. ali urbanije. više žica i potrganih klima uređaja

malo mi je gore pa mogu reći. osjećam se kao da me zapljuskuje i naplavljuje nešto loše, a nije loše vino s čim se može odagnati trijeznost.

simone weil.
da bismo dosegnuli stanje potpunog oslobođenja, nije dostatno da budemo nesretni. moramo biti neutješno nesretni. ne smijemo tražiti utjehu. nikakvu zamislivu utjehu. tada dolazi utjeha odozgo.
oprostiti dugove. prihvatiti prošlost i ne tražiti naknadu od budućnosti. na trenutak zaustaviti vrijeme. to znači i prihvatiti smrt.
"očistio se od sebe kao božanstva" očistiti se od ovog svijeta. pretvoriti se u roba postati samo točka u prostoru i vremenu. ništa.
odreći se lažnog kraljevstva ovog svijeta. apsolutna osamljenost. tada otkrivamo istinu ovog svijeta.

često me ljuti simone weil jer me toliko oduševljava, ali se kosi s mojim lajfstajlom, kojeg naravno prezirem zato što time automatski moj lajfstajl postaje pasivno preziranje. loša sam ko trodnevni vinski talog, uzburkan mušicama. kava i čaj poplijesne. gorgonzolu volimo.

no mislim da mi je ovaj prosinac duševno stabilniji i bogatiji osloncima od prošlog, smanjujem patetiku.
- 21:24 - °°° (8) - °° - °

14.12.2008., nedjelja

dan koji se nije dogodio jer smo bili lijeni otvoriti oči

mirišem po jorgovanima, imam novi parfem prisvojen od robotske prodavačice. hipertrofirana ljubaznost ipak najprirodnije stoji japancima, ugođenost klaviru. slutim da sam razočarala svoje prijateljice jer sam jučer na cjelodnevom graz shopping izletu postala mrgudna, osorna i šutljiva. otrov, škorpionski otrov i ćudljivost. ne volim shopping kad prelazi pola sata, no volim lijepe stvari. tirkiznu beretku i fuksija kožnu torbicu, a da ne govorimo o blaženosti kupovanja stvari za jednogodišnju nećakinju. jedva su me odvratile od kupovanja crnog baršunastog kaputića s bubi kragnom jer je crni, a ona curica. ja bih ga uvećala za sebe :)

upoznah super lika. sad vi možete zamišljati kako taj super lik izgleda i što radi. naravno, robert downey jr s nekim fascinantnim znanstvenim zanimanjem i lucidnim smislom humorom, i da ima sanjarsko kreativnu crtu?
hm. ne. lik čija je je glava okruglija od savršenog kruga i punija od mjesečine, koža izgleda kao da je bila tretirana agresivnim kemijskim pilingom. došla sam u jezivo doba, 4 i 30, na autobus pored parkirališta kamiona, on je čekao i malo se klatio pored lokvi. slušala sam glazbu i kad mi je jedna slušalica ispala iz uha, čula sam da on vrlo žustro pjeva! prati ritam, glas mu je bio kao u pjevača Boe, iako ću ga kasnije prozvati kastratom. pitao me jel dolazi bus, ja sam odgovorila toplo se nadam i tek kasnije skužila da je to mogao biti drzak jedvačekamdasemaknemodtebe odgovor, iako nije bilo nikakve zločeste konotacije, ja sam se samo nadala da će bus doći jer je o tome ovisio ostatak dana. pokazalo se da i on ide u shopping ali nije više pjevao, ako izumemo visokozarazno iskašljavanje u busu u imitaciji egzorcizma. mislim da se nije uvrijedio jer me kasnije par puta pitao za neke informacije. frikovi ftw!

ko klinka sam nakon ovog povjerovala u hrvatsku glazbu. sjedila sam zapanjena pred televizorom i mislila da nema ljepše pjesme
- 11:16 - °°° (8) - °° - °

12.12.2008., petak

đubre kao ja ne umire

otkud je to?

danas su mi živahne sinapse, razmišljala sam i analizirala - prala sam suđe, mrska mi aktivnost koju nastojim činiti što rjeđe, elem, rijetko razmišljam jer zaključci nisu ugodni. odmalena, kad mi je ruka pod roditeljskom paskom dotakla zapjenjenu spužvu, najbolje dogodovštine imam tada. ispiranje mozga i suđa.

blog. što više vremena prolazi, to manje u njemu uživam. ko cipele koje prerasteš pa praviš u njima rupe palčevima da se ne skvrče i istrunu. možda bih ga trebala obrisati i početi iznova, znam da ne. veći dio svoje blog socijalne mreže sam upoznala, vidjela jednom ili se aktivno družim, a one koje nisam još bih htjela (da, ovo može bit ponuda, ali nije to poanta, jednostavno nemam neku socijalnu fobiju i znatiželjna sam), no zato mi je i teže pisati i prosipati mentalne otrove iz straha da ću biti ljigava, drska, djetinjasta, sve ono za što mi je blog služio, skrpaš neku personu, lutka koji oživi kroz jezičnu bujicu ili ispljuvak kad ga prodrmaš i posjetiš, lutka, ali ne i ukočenu t.
neki višak koji konstantno svrbi, anomalija koja se mora izraziti.

nekad sam mogla pisati priče i poeziju, konstruktivno pisanje, sad osjećam samo koprcajuće slijepo crijevo pod jezikom, mogu zamišljati, ali na tome stane. pa koprca. možda mi jednog dana eksplodira glava ili manje poetično, krv mi naplavi mozak ko djedu koji je sad kao dijete, koje neće odrasti. nabavit ću norvešku šumsku mačku i ugađat si skupocjenim vinima i odjećom, zabetonirana u uzbudljivost života, povremeno te presječe koji kukac tu radim. sreća donekle ovisi o novcu i drugim ljudima, oboje što mi dolazi sa zupcima na otvorene rane, a ja se nisam ni pomirila s činjenicom da ću ostariti i umrijeti

volim ovaj bend. za plesanje. škoti <3
- 17:47 - °°° (5) - °° - °

10.12.2008., srijeda

itchyhead

u meni sazrijeva kašalj i to bi bilo to. jednog dana ću imati dijete ili psa i mačku, od čega bi samo jedno moglo u meni sazrijeti. trule mi oči, dovoljno sam bolesna da ustvrdim kako su to zapravo počeci potkopavanja mozga. brazde na licu uočljivije ujutro, mrštenje u snu, primordijalni strah od gluhe noći. dobro, osoba sam koja s lakoćom komunicira, početna nelagoda me čini samo živahnijom, neloš dojam kad želim, ali imam neki drugi bug u percepciji sebe i drugih. upoznala sam divno lude ljude, one koje tvrde da su lude jer se boje svoje običnosti, one koji te rastuže jer su sami rastuženi i razoružani (ali sve dok ima emocija je dobro!). činjenica je da je trenutno moj život 90% različit od onog kakvog bih željela voditi izvan zaštitnih margina mašte i još jedna činjenica da se ne trudim ni u čemu, osim što dan provedem kao biljka i onda si mogu punopravno šaptati glupačo odvratna beskorisna. za dva mjeseca ću diplomirati, to će poboljšati stvari, ali ne znam što s mojim bugovima. ne želim ih baš izgubiti, samo želim ono što želim. mogu li biti konkretnija? mogu, ali onda opet moram zatvorit oči da zamislim. mama mi mora slati sos pakete s hranom jer ovo je moj stil: izađem iz dućana s računom za 32 kisela kupusa, dočim sam kupila samo dva. izađem i ne žalim se, pokisla. dobro, taj dan sam imala temperaturu a vani je pljuštalo.
zgusnuto, stvrdnuto gnušanje i prezir (tuča brabonjaka) koje me izrešeta od glavice do trtice. motivirajući monolozi za ohrabrenje zvuče kao samoubojičino oproštajno pismo. mene tjeraju da slobodnije dišem bez panike da ću stati na nečiji žulj i propasti u krvožedne pukotine. što mi se inače dešava, mala stopala vrpolje u 37ici.

savjeti:
kad piješ, jedi
ne liježi onom tko ti ne legne.

post je napisan, mogu postati ono što sam zapravo htjela: ovlaž
- 13:42 - °°° (7) - °° - °

03.12.2008., srijeda

hahehihohu

život iz konzerve. ima ljudi koji ne žele piti vino ako čaša nije na propisanom stolnjaku (nikada u životu nisam napisala stolnjak! ne volim stolnjake, volim hladno drvo kada položiš podlaktice ili cijeli goli trup) a ima i onih koji grašak jedu izravno iz konzerve, možda ga i piju, vježbajući ljubljenje. (moj prvi poljubac je bio traumatičan kao i sve prvo što mi se događa u životu, i jer me tata čekao na parkiralištu 300 metara udaljenom. ne vidi savršeno, no dalekovidan je.). ima odgovornih i osviještenih bulimičara koji povraćaju skupocjenu hranu što je kao droga i trans. ja doduše nikad nisam mogla povraćati zbog izražene gadljivosti, ali sam radila sve druge stvari. garbage in, garbage out. od pune glave, ispraznila su mi se pluća. na prsima ispuhani baloni. najgluplji razlog zbog kojeg sam plakala: jer je halle berry vikala na glumljenog sina da je debeo, a bio je i više nego lego futuristički tenk. prije toga se heath ledger ubio ispred billy bob thorntona, i sad su mi zasuzile oči, a kad netko umre, ne plačem, ostaje praznina i obećanje, pomislit ću na tebe svaki dan iz sebičnog emocionalnog mazohizma, a na nju nisam jako dugo pomislila.

ovo je loše, ali je najbolje što (se) može.

so real
- 19:17 - °°° (7) - °° - °