đubre kao ja ne umire
|
otkud je to? danas su mi živahne sinapse, razmišljala sam i analizirala - prala sam suđe, mrska mi aktivnost koju nastojim činiti što rjeđe, elem, rijetko razmišljam jer zaključci nisu ugodni. odmalena, kad mi je ruka pod roditeljskom paskom dotakla zapjenjenu spužvu, najbolje dogodovštine imam tada. ispiranje mozga i suđa. blog. što više vremena prolazi, to manje u njemu uživam. ko cipele koje prerasteš pa praviš u njima rupe palčevima da se ne skvrče i istrunu. možda bih ga trebala obrisati i početi iznova, znam da ne. veći dio svoje blog socijalne mreže sam upoznala, vidjela jednom ili se aktivno družim, a one koje nisam još bih htjela (da, ovo može bit ponuda, ali nije to poanta, jednostavno nemam neku socijalnu fobiju i znatiželjna sam), no zato mi je i teže pisati i prosipati mentalne otrove iz straha da ću biti ljigava, drska, djetinjasta, sve ono za što mi je blog služio, skrpaš neku personu, lutka koji oživi kroz jezičnu bujicu ili ispljuvak kad ga prodrmaš i posjetiš, lutka, ali ne i ukočenu t. neki višak koji konstantno svrbi, anomalija koja se mora izraziti. nekad sam mogla pisati priče i poeziju, konstruktivno pisanje, sad osjećam samo koprcajuće slijepo crijevo pod jezikom, mogu zamišljati, ali na tome stane. pa koprca. možda mi jednog dana eksplodira glava ili manje poetično, krv mi naplavi mozak ko djedu koji je sad kao dijete, koje neće odrasti. nabavit ću norvešku šumsku mačku i ugađat si skupocjenim vinima i odjećom, zabetonirana u uzbudljivost života, povremeno te presječe koji kukac tu radim. sreća donekle ovisi o novcu i drugim ljudima, oboje što mi dolazi sa zupcima na otvorene rane, a ja se nisam ni pomirila s činjenicom da ću ostariti i umrijeti volim ovaj bend. za plesanje. škoti <3 |
