sanjala sam usijanu rernu ljeta, koje smo provodili u nekom nepoznatom gradu i stanu s prostranim balkonom. pogled puca na druge zgrade, nerealno blijede pod toplotnim udarom. neke sobe su mi bile toliko estetski odbojne da sam jako rijetko u njih zalazila, svaki put bih se iznenadila prizorom udubljenih fotelja i peći na drva. olinjali, smeđe crveni tepisi sitnih uzoraka koji izazivaju vrtoglavicu gledaš li u njih predugo. uglavnom smo bili u spavaćoj sobi opkoljenoj policama s knjigama, isključivo sf. uzeo je jednu knjigu i premjestio je jer .."postoji treš sf, daniele steel sf-a, a postoji i dostojevski sf-a. ne miješajte to dvoje.". tako smo kratili vrijeme, ponekad se švercajući gradskim prometom ili pentrajući se pokretnim stubama suprotnim smjerom. jača butine i duh, sizif je morao biti u formi. tog jednog poslijepodneva, izašla sam na balkon s fotoaparatom i počela slikati no škljocanje je bilo tako tiho i omekšano da sam bila uvjerena da je jalovo i da nijedna fotografija neće ispasti. obuzeo me očaj kao i u stvarnosti. možda oštriji, no mnogo kraći jer se nisam obazirala. u susjednoj zgradi, posve goloj izvan i iznutra, bili su neki ljudi pa sam ih snimila, mičući objektiv kao dalekozor (snajper zjene) i u jednoj sobi ugledala lik žene s plavom perikom, no predimenzioniranog tijela. bila je to alisa, ili se svijet stisnuo. vratila sam se u sobu i bacila se na krevet. potom sam se probudila, ustala, oduševljena vjetrom ali niske energije, otišla na vlak, shvatila da moram čekati 2 sata. u čekaonici vidjela barem petero ljudi s jednim okom u povezu, drugo je zdravo treptalo ili je u slučaju jedne bake bilo slijepljeno kao u netom rođenih mačića, najčešći uzrok smrti: utapanje. sanjati je ljepše, iako sumnjam da ću fotke razviti. bole me oči i vrat i cijelo meso, preiscrpljena sam da osjećam. isplažen jezik ali stisnuta usta.
e ovako nekako. ali urbanije. više žica i potrganih klima uređaja
malo mi je gore pa mogu reći. osjećam se kao da me zapljuskuje i naplavljuje nešto loše, a nije loše vino s čim se može odagnati trijeznost.
simone weil.
da bismo dosegnuli stanje potpunog oslobođenja, nije dostatno da budemo nesretni. moramo biti neutješno nesretni. ne smijemo tražiti utjehu. nikakvu zamislivu utjehu. tada dolazi utjeha odozgo.
oprostiti dugove. prihvatiti prošlost i ne tražiti naknadu od budućnosti. na trenutak zaustaviti vrijeme. to znači i prihvatiti smrt.
"očistio se od sebe kao božanstva" očistiti se od ovog svijeta. pretvoriti se u roba postati samo točka u prostoru i vremenu. ništa.
odreći se lažnog kraljevstva ovog svijeta. apsolutna osamljenost. tada otkrivamo istinu ovog svijeta.
često me ljuti simone weil jer me toliko oduševljava, ali se kosi s mojim lajfstajlom, kojeg naravno prezirem zato što time automatski moj lajfstajl postaje pasivno preziranje. loša sam ko trodnevni vinski talog, uzburkan mušicama. kava i čaj poplijesne. gorgonzolu volimo.
no mislim da mi je ovaj prosinac duševno stabilniji i bogatiji osloncima od prošlog, smanjujem patetiku.
Post je objavljen 18.12.2008. u 21:24 sati.