|
danas sam se posve stabilne mentalne konfiguracije u zetovom busu rasplakala krajnje nesmotreno jer tijelo pod ovim temperaturama ne smije rasipat tekućinu na sentimentalna sranja i suze. sve ljude zamišljam kao velike nabubrene bebe, vrije mozak. mislim da sam alergična. bit će ljeto i plijevit ću vrt ujutro da imam čvrsto tijelo a lagat ću da je od pilatesa. lažem, neću, volim biti drukčija, reći ću da mi je to od čupanja korova i čišćenja lica zemlje. jednom sam si prala veš na ruke i upalili su mi se bedreni mišići. things are queer. kažu da osama liječi no ona se infiltrira pa bio ti na selu ili u gradu, lakše je poludjeti na selu, zbog sve one prirode i činjenice da te svi skoro poznaju i nikome se ne sviđaš dovoljno da ne bi bili sumnjičavi. kad sam na selu, vozim bicikl i slušam pitseleh od elliotta i prije mog omiljenog dijela pjesme kad se sva naježim (nakon stiha but no one deserves it), prođe traktor i počne brundat kroz auspuh i ne čujem taj dio i zapadam u očaj. DIO ZA HRABRE Thought you'd be looking For the next in line to love then ignore Put out and put away And so you'd soon be leaving me alone Like I'm supposed to be Tonight, tomorrow, and every day There's nothing here that you'll miss I can guarantee you this Is a cloud of smoke Trying to occupy space What a fucking joke What a fucking joke I waited for a bus to separate the both of us And take me off far away from you Because my feelings never change a bit I always feel like shit I don't know why, I guess that I "just do" You once talked to me about love And you painted pictures of a Never-Never Land And I could've gone to that place But I didn't understand I didn't understand I didn't understand pjesma je prekrasna, ali pročitajte je. a napisala ju je osoba koja je meni bolja od svih nas zajedno. i tako. pazite se onih koji sami za sebe tvrde da su dobri, lijepi i pametni. oni drugi se trebaju paziti samih sebe. |
30.06.2008., ponedjeljak
27.06.2008., petak
roy orbison fan club
|
nikad vam nisam pričala o mom dejtanju na iskrici, sve što sam naučila o muškom rodu proizašlo je iz pitanja opiši svoj krug prijatelja pa su moja viđenja danas, malo je reći, izobličena (ne znam gdje zarezat rečenicu. prije sam to znala. prije iskrice i faksa). u poodmakloj fazi kad sam bila već stasali profil, dopisivala sam se sa šest godina starijim tipom, i dozvolite mi digresiju - ne znam nikad reći jel netko dečko ili muškarac, muškarca nikad nisam upoznala ali ga volim zamišljati, pa se služim neutralnim tipovima. osoba s visuljkom. zapravo, budem to malo poslije. mnogo poslije. ja bih sad 5 tjedana unaprijed kad ću biti pijana svaku večer na moru i sretna plutati u moru sa svojim dragim prijateljicama i znam da bih s 24 godine trebala biti zrelija i željet neke elegantnije stvari poput ray ban avijatorki i orhideje (to zapravo želim) ili odlično plaćnoog posla u struci i braka i djece, želim posao koji ću voljeti i neka bude u podrumu, bit ću još sretnija, brak ne želim iako mogu zamisliti suživot, zapravo, preživjela bih i brak, tako je svejedno, ali svadbu ne, osim da sve žene na mojoj svadbi nose vjenčanice a da ja mogu doći u koktel haljini. dijete bih voljela za deset godina, kad ću biti spremna odreći se alkohola na duže vrijeme ako neću imati ništa od toga, mislim da ću se ubiti nakon što odu moji roditelji. ne znam što ću s bratom koji je mlađi i ne pokazuje znakove psiholoških nestabilnosti. imam i tu polunećakinju koja ima osam mjeseci. uvijek nas nešto zadržava. ovo je pozitivna misao a ja sam sretna, jer razmatram sve opcije. jeste li gledali proljeće, ljeto, jesen...i opet proljeće? kad se učitelj ubije? to je bio iskaz mudrost, našoj kulturi nedokučive. neću se nikad ubiti ako ću biti nesretna ili očajna, tada ću zamoliti nekoga da me voli, možda ima onaj trenutak preispunjenosti kad ne trebaš ništa više od života i odlaziš. kao mali isus od 33 godine. kad nema ljudi koji te vole oko tebe, činjenica je da si na svijetu suvišan, možeš imati karijeru i biti pakleno dobar menadžer, ali znaš da ima boljih od tebe, sve je to tako potrošno, zamjenjivo i prirodno. danas sam ubila 20 mrava u kuhinji. i što sad? jedva čekam biti na moru! ovo je fikcija, ne brinite. ja čekam da mi se zakuha juha od graška pa idem gledati neki šou na televiziji |
26.06.2008., četvrtak
|
pronašla sam gljivu na asfaltu, gurkala je nogom u grmlje. vraćala je kući. john cage (ali ovako) After an hour or so in the woods looking for mushrooms, Dad said, “Well, we can always go and buy some real ones.” kad se nešto događa, pratim odjek u periferiji zbivanja, to sam uočila promatrajući se kako reagiram na reakcije drugih uvijek treba paziti na barem dvije svari - ono kako reagiraš ti i ono kako drugi reagiraju na tvoju reakciju pri čemu je vlastita reakcija sporedna, mehanička i višegodišnjim iskustvom s ljudima upisana u svijest, samo promrmljaj nešto ljubazno prije nego što telefoniram, napišem na papirić što trebam reći, barem početak. dogodilo mi se da idem profesoricu pitati za ispit koji vučem već 3 godine i nisam se mogla sjetiti kako joj se zove predmet kad me pitala što sam kod nje slušala. srećom, tada je ona upala u digresiju i kad se izvukla iz nje, ja sam se sjetila naziva kolegija. seminar još nisam dovršila. molite se za moju akademsku aljkavost noćas, možda ću si kupiti vino pa pisati semnar, trebam poticaja da napravim neke stvari, a činim to baš to samo kad mi ništa drugo ne preostaje. omiljena forma bivanja mi je kad nađem pametnu i zanimljivu osobu s kojom mogu pričati. tri sata na tramvajskoj stanici u prosincu, dogodilo se. da ne mislite da sam baš gljiva na kobnom asfaltu. |
25.06.2008., srijeda
elvis je mrtav
roy orbison NIKAD  soft porn s brandonom i jennifer connelly presparno je za pisanje. jučer sam opet slušala stare rock hitove california dreamin (najbolje od hipija! hipice su imale lijepu kosu) nights in white satin (veličanstvo) the house of the rising sun sound of silence (poezija. hello darkness, my old friend) * summertime me uvijek razgali pa zavolim ubojitost ljetnog dana na vrhu zgrade, u neklimatiziranom stanu jer ipak živimo u glavi i kako je urediš, tako je. Summertime and the livin’ is easy Fish are jumpin’ and the cotton is fine Oh your daddy’s rich and your ma is good lookin’ So hush little baby, don’t you cry One of these mornings You’re goin’ to rise up singing Then you’ll spread your wings And you’ll take the sky But till that morning There’s a nothin’ can harm you With daddy and mammy standin’ by |
20.06.2008., petak
izigrana predigra
|
naslov je trebao biti predigra prije utakmice jer se jedan par predigrao u tramvaju broj 14 danas oko sedam onda sam se malo poigrala i došla do ovog kičastog naslova. mogu se maksimalno dokrajčit pa napisat osamljena izigrana predigra u bolnim srsima golica mi kralježnicu. kralježnicu, smrskanu kralj ženicu. izvrsno mi paše i the end slušat i zamišljat da sam na teškim drogama u lebdećem položaju nad gradom u kojem sam sve nesigurnija na zemlji pa se tu i tamo konzultiram sama sa sobom, zamislim da sam u liftu jer od tamo nema bijega a ipak se kreće navijači huču u kvartu ja tu piskaram i rifrešam jutarnji da vidim što se događa. i to nije jedino što radim. u mene je ubrizgana nova sigurnost kad sam saznala da mi je podznak LAV, a ne vodenjak, vodenjak mi je mjesec a ja sam krivo prepostavila da mjesec predstavlja podznak, sve dok mi izvjesna račica nije srušila kule od zvijezda, što je bitno, ali ne može jedan vodenjak biti važniji od jednog lava. od tada nosim kosu razbarušenu i kad me to ljetno mrtvilo prezasiti, oglasim se rikom to je radio jedan dečko u nižim razredima srednje škole pa sam ga zvala raul ne patim više od kompleksa inferiornosti i nije mi trebalo 5 godina psihoanalize. mene jednostavno više nije briga što manje vrijedim. naučila sam da kad si ljudima koji zbilja jesu divljenja vrijedni, ne osjećaš se inferiorno, nego se osjećaš jednako, to proizlazi iz njihove superiornosti. dakle, taj par u tramvaju, navijački par. ja nisam osoba koja pokazuje emocije u trijeznom stanju i ne može ih verbalizirati nikome, bilo kakvu ljubav nikome, osim mačku i bebama koje me ne razumiju ali osjećaju vidjevši ih, prisjetila sam se drugog incidenta u tramvaju. danas je mlada, bora lišena časna sestra (kad nema ljubavnih problema!) stala tik do mene i dodir moje ruke i njene uniforme bio je neizbježan. i bilo je dirljivo iskustvo dirati halju časne sestre. činila se nadrkanom i da sam zločesti ovan po horoskopu, upozorila bih je na manjak blaženosti u njenom pogledu. zaustavio me neki alternativac, i nemojte me pitati što to znači, bio je mnogo viši od mene i imao je gardističke hlače, zamolio me cigaretu a kako je naravno nemam (jer sam lav u podznaku a lavovi ne puše cigarete nego vladaju divljinom), zatražio je dvije kune, pa sam mu dala, ne znam ni sama zašto, u prvi tren sam ga se bojala pa sam izgubila glas te mu nisam mogla pogledati u lice, iako je bio iznimno učtiv sa hvala i bok! uvijek mi glas postane kao ona najtanja žica. da mogu vratit vrijeme, pitala bih ga što je po horoskopu. čudake nitko ne dira, a imala bih i onda vjerojatno i nešto zanimljivo za napisati. note to self: pitati ljude što su po horoskopu nakon što im udovoljiš zahtjevu još uvijek je nula nula, a ja bez predigre, jer sam očito sporednija od najvažnije sporedne stvari na svijetu. |
12.06.2008., četvrtak
koš terapija
|
apdejt. dejt s apom. hih. spoj s majmunom. moj hobi: ispravljat bratu gramatičke pogreške koje počini u esemesu a piše kajkavštinom. pa kad mi napiše nebumo, ja prije svega istaknem da se piše ne bumo. pitala sam se zašto sam suicidalna danas a sad znam - od nedjelje nisam vidjela nikog od bližnjih jer sam bila bolesna a sklona sam osamljivanju iako je tu blog gdje mogu nešto nadrobit pa nisam shizotipna kakvom bih htjela bit. dakle nisam ni izašla iz stana ni ništa činila osim proučavala humoristične serije pa naravno da tada zaključiš da je bolje da se sve to skonča. tako ja ne pričam ljudima o svojim kvarnim mislima nego zbijam šale kako sam to vidjela u humorističnoj seriji a nekad ubacim elemente drame što sam vidjela u dawson creeku ili se zbilja najjednostavnije napit cheers nego cilj za budućnost: napravit sentimentalni katalog pića recimo dalmatino votka vermut pina colada pa bi ljudi ispričali zgode na koje ih određena pića podsjećaju, u kakvom kontekstu su ih pili, s kakvim društvom, te tričarije, ne preopširno jer je ovo doba trenutno i asocijacije trebaju biti duhovite i šokantne. onda bih ja to skupila ili netko drugi. bolje netko drugi jer sam ja nepouzdana, ali upamtite da je ideja moja. ja sam tvorac ideje a netko drugi može zaradit konkretne kune. za sva ta pića bi ljudi dijelili svoje iskustvo a onda bi se svi mogli fino opijat do konca konaca. možda bi nas i te tvrtke koje proizvode pića mogle sponzorirat. becks pivo se ionak reklamira po principu tko je najveći jebač. pitam se koji alkohol se reklamira specifično prilagođeno ženama. nisam u toku sa svijetom marketinga ali ZNA SE DA SU VISOKO OBRAZOVANE MLADE ŽENE IDEALNE ŽRTVE ALOKOHOLIZMA, NEMOJTE NAS ZANEMARITI! recite da to godi našoj maternici. bila sam sucidialna i sklupčana plakala na krevetu čekajući čovjeka da mu zabijem nož u leđa. no nakon čaše piva, evo me! vesela, poletna i pohotna. netko proguta tabletu, netko strusi čašice. uz to nestudijska verzija baby britain.. mmm da, ja bih radije pisala koje piće me podsjeća na koje ljude. za svakog ljuda vežem drugo piće. da ne počnem, spisak je dug, a noć suviše mlada da bih je otpisala. jesam li pretjerala, rekla previše? mislite li da sam gadna i opaka? a nisam ni rekla moj naziv za vaginu? to je vlažajna. hahahhaha. znam da nije smiješno. evo da me ne zamrzite, ja kao dijete u moru nevotke   moja omiljena pjesma iz osamdesetih. uz mad world od tears for fears. chris isaak je the man. a ne zaboravimo kako se podraživao sa zanosnom i putenom helenom u wicked game, još jednom remek djelu. Blue Hotel, every room is lonely, Blue Hotel, I was waiting only. The night is like her lonely dream. Blue Hotel... taj hotel sam sanjala prije par noći. osim toga vijesti bi bile da prije nego što vidim čovjeka, čujem glas pa štap a onda glavu (ovo bi moglo biti lascivno ali želim reći da mi se ispod zgrade uglavnom šeću umirovljenici s pomagalima). nebo kredasto bijele boje kao i lice. učinilo mi se da sam nedostajala blagajnici u kerumu. kao da me pogledala zabrinuto gdje sam bila i što sam pila. imam dvije simpatične blagajnice. jedna ima plavu dugu kosu, druga ima kraću i asimetrično ošišanu crnu. vidal sassoon. sad se pojavila jedna zaobljena smeđa ali bojim se da više nema mjesta u mom toplom srcu, kaminu mog bića, lomači, kako želite. sviđa mi se mesar kod kojeg nikad ništa ne kupim ali on uvijek maše kobasicama i vitla sjekiricom i jedan koji se kočoperi raskriljenom kutom i dvodnevnom bradom među stalažama najčešće na alkoholnom dijelu a ja vrlo dobro znam tko se najviše mota na alkoholnom dijelu iako uvijek kupim vino na akciji ili belgijsko pivo, dok sam na trećoj godini kupovala vermuth i sjećam se da sam postajala nervozna, vratila bih se s predavanja, umorna, iscrpljena, gladna i nezaljubljena pa se umirila s dvije čašice buljeći u internet, no s paranojom da postajem alkoholičarkom, zato ne volim predugo čuvati žestice kod sebe. jednom mi je prijateljica ostavila joint ali sam ga zapalila i prije nego što sam uopće uspjela povući dim, zabila se u zid ravno na joint (oni koji me znaju uživo, mogu to vjerojatno dobro zamislit), tako je završila narkomanska karijera. post je trebao početi opaskom da bi se u slučaju da jednog dana idem skočiti sa zgrade u mom džepu našla osobna iskaznica jer nema smisla nositi cijelu torbu i novčanik a bez ičega je jednostavno glupo. kažnjivo je djelo uostalom naći se na ulici bez osobne. to je sretna misao. svake noći prije spavanja gledam seinfelda. |
10.06.2008., utorak
moji postovi, moji snovi
 ~1992. još sam uvijek bolesna, usijana glava sanja čudne snove, jednu moju prijateljicu koja ima onaj pompozan, neodoljiv drag queen gard i baš zbog toga je obožavam i jer je jedina koja me može nagovoriti da ližem čaše u javnosti, naime ti ljudi krijesnice koji su napumpani posebnom, ne sasvim dobroćudnom energijom, nećemo pričati ni o čemu pametnom koristeći višesložne veznike, pokazat će mi video u kojem si neki tip kondom navlači na glavu (onu iznad pojasa) i ta stvar se može napuhnuti u pravi mjehurić, moram to pokušati doma. u mom osnovnom društvu ljudi si ne trljaju alkohol u grudni koš i ne navlače kondome na lubanju pa bi bila šteta da ostanem zakinuta za takvo što. onda sam pila martini i ostao mi je kristalizirani šećer na nosu pa mi ga je otresla, jer to je opet faktor koji ja unosim u društvo, budalast, bezazlen i lako pokvarljiv. sanjala sam nju u haljini boje fuksije groteskno debelu i napuhanu i plakala sam kad sam je vidjela, očito je bila još i smršavjela jer je izgubila vrat koji se pretvorio u bačvu naborane kože. onda sam sanjala da živim u tom hotelu bez električne rasvjete iz kojeg polako svi odlaze i ušla sam u sobu jedne svoje zagubljene osobe i ona je otišla prije svih, vidjevši prazan krevet i očišćenu stranu sobe, zgromio me takav osjećaj tuge i napuštenosti, baš kao i hladna praznina hodnika tog hotela, bez olakšanja onda sam se probudila. stalno ponavljam pjesmu If I were od Vashti Bunyan In the early sixties she studied at The Ruskin School of Drawing and Fine Art at Oxford University, but was expelled for failing to turn up to classes and spending her time writing songs. maloprije me zvali iz optima telekoma i velik plus za simpatičnost glasu u slušalici, iako mi je čovjek saopćio da ću biti bolesna oko 10 dana jer tako je i on bio. volim kad se desi smislen ljudski kontakt iz neugodne situacije zbog koje mi je 90% vremena telefon iskopčan. onda. onaj čovjek koji je živio i umro, da, i nije naročito originalno, ali u međuvremenu je vodio polaroid fotodnevnik do posljednjih dana. znoje mi se očne jabučice od svega toga |
04.06.2008., srijeda
za ku*ac spremni
|
tresem se kao prutić. prutić nečeg slanog i masnog oprostite misli jedva da prljaju glavu kamoli da mogu bit povezane počelo rano ujutro na putu u graz putovala sam sama u društvu je zabavnije ali kad sam sama više doživim i vidim više živim. o blože. ima li goreg od patetične poezije? osim proze. oko 6 ujutro mi je pozlilo, negdje prije granice sjedila sam na rubu nesvjestice i znojila hladan znoj isprva osjećaj kao da se čovjek žarač prikrade iza tebe i zgrabi te za ramena kao da ima vruća kliješta uspaljenko onda grčevi u trbuhu i najveći strah - hoću li dobiti proljev? no ubrzo je taj strah nestao jer je sve nestalo i malo sam bila onesviještena. pa sam pila vodu i pregrmila to kad stigosmo u austriju, prvo sam si išla kupit meni najdraže - ledenu kavu u limenci ali ispalo je da se radi o nečemu što bi mogla biti gazirana, preslatka crna kava :bljuvko:  nisam jela ništa čitav dan jer sam se vidjela debelu u ogledalu koje sužava. osim jogurta od 450 kalorija. lažem. 500. i cijeli sam dan vukla mučninu kao toalet papir u nogavici. u šupku. morala sam to dodati. šupak pupak glupak. sad sanjam o pečenom krumpiru i pijem magnezij poslije sam se u gradu odvela na romantičnu šetnju s kišobranom pod rukom tri osobe ću zapamtiti meni su stranci (kad sam ja stranac) kad prolaze gradom poput likova iz kataloga. izrezani iz nekih ilustriranih časopisa bila je jedna lijepa cura zanimljivog stila koja me odvela u modna kontempliranja izgledala je ovako: nije bila besprijekorno lijepa nego je bila savršeno nijansirana. imala je platinasto plavu dugačku kosu, skroz glatku i ravnu u konjskom repu. ne treš nego fino. preplanula koža, ne iskvarcano nego fino. ovalno, ljupko lice i tamnoplavi kaputić kao ključni detalj, bez njega je ne bih zapazila bila je onda jedna žena. ako doživim 40e, takva bih htjela biti a ne da mi psi njuše bedra na ulici kao danas. došla je sa svojim robustnim, starinskim biciklom da ruča kebab. bila je sva u crnom ali jednostavnost i istodobna slojevitost njene oprave (čak ni ne znam reći što je točno imala obučeno, hlače, neku košulju, pa nešto gore) i karizmatičan osmijeh. djelovala je snažno i ženstveno. pametno i zabavno. ja bih bila njen pas. možda i kebab. već sam jednom vidjela takvu ženu, da im se ne divim, bila bih zavidna. bila je onda treća žena. to se zbilo kad sam sklupčana pod kišobranom čekala da kiše stane u parku. izgledala je kao hyacinth bucket samo je kosa bila garava a kostimić plav poput potočnice fina dama ne znam kako se zove to stanje ni je li ustoličeni poremećaj ali ona cijelo vrijeme plazi jezik van paluca kišu poput zmije ima punašan, skoro bezbojan jezik novo DANAS IDEM NA OKUPLJANJE OSNOVNE ŠKOLE. IDEM ZATO JER MI SE NE IDE, TO ZNAČI DA JE ODLUKA PRAVA JUČER JE SIMPATIČNA GRUPICA POLUCIGNAKI U VLAKU UČINILA MOJ DAN VRIJEDNIM. JEDNA JE DOJILA DIJETE I SAMO IZBACILA SISU VAN PA JE DEČKO KOJI JE SJEDIO DO MENE POBJEGAO A JA SE PROBALA NE UBITI OD SMIJEHA. BILE SU DRAGE I REKLE MI GOSPOĐO A JA SAM BILA ISKRENA I REKLA DA NISAM JA NIKAKVA GOSPOĐA. BILA SAM BLIŽA NJIMA NEGO DRUGIM LJUDIMA. LJUDE SE MOŽE VREDNOVATI NA OSNOVI TOGA KAKO POSTUPAJU PREMA DRUGIMA U KOZMU JE PISALO DA SVOJU PARTNERSKU OSOBU MORATE PROMATRATI PRILIKOM OPHOĐENJA S USLUŽNIM DJELATNICIMA. PA AKO SE PONAŠA PREMA NJIMA OTRESITO I SVISOKA, NIJE DOBRA. OSIM AKO STE ISTI, NEDOBRI OBOJE PIŠEM VELIKIM SNOVIMA. SLOVIMA. JEL NETKO JEO SUSHI IZ GAJEVE?  bijele čarape i blatne mokasinke, herpes u kutu usana imam post u glavi no glavu tjeram izvan kadra. osjećam se kao šuplja plutača i osjećam se dobro, osjećam se fine. repriza! |
02.06.2008., ponedjeljak
a da ja ovo obrišem moment
|
opet? što je simptomatično za loš život koji nije loš nego je sudac nezreo, dokon i sklon potištenosti što će mi to? ne bih li radije bila jadna i ljuta sama za sebe umjesto na internetu? naravno da ne. sviđa mi se objaviti post na svom decentnom blogu. kad izađe sve to u lucida sans unicode naprimjer mogu napisati sve što mi pada s pameti a ne mogu to nekome uživo saopćiti jer me tada odbijaju: čitala sam osmrtnice hodajući gradom. žene bosiljke više nema na svijetu. ako dovoljno dugo šutimo, možemo si zdrobiti zube. onda mi se sviđa ta moja lutak persona, više od mojih znojnih prstiju koji je tipkaju onda mi se sviđa kad iznjedrim neku suvislu misao. jedna suvisla misao u mjesec dana je više nego dovoljno (untik dosta, da citiram baku) onda mi se sviđate vi i veseli me kad dođe novo lice i novo ime  samo načelno jedno moje nekorektno gledište bi bilo da ako vam je netko fizički ružan i odbojan pa vam se sam zametak slike intimnog kontakta gadi, to implicira da tu osobu ne poštujete/cijenite/volite dovoljno da biste bili više od prigodnih poznanika ili civiliziranih suradnika proučavala sam što ljudi govore o ljudima i ne slažu se svi sa mnom i to je sasvim u skladu sa životom, amen |
