danas sam se posve stabilne mentalne konfiguracije u zetovom busu rasplakala
krajnje nesmotreno jer tijelo pod ovim temperaturama ne smije rasipat tekućinu na sentimentalna sranja i suze.
sve ljude zamišljam kao velike nabubrene bebe, vrije mozak. mislim da sam alergična.
bit će ljeto i plijevit ću vrt ujutro da imam čvrsto tijelo a lagat ću da je od pilatesa. lažem, neću, volim biti drukčija, reći ću da mi je to od čupanja korova i čišćenja lica zemlje. jednom sam si prala veš na ruke i upalili su mi se bedreni mišići. things are queer.
kažu da osama liječi no ona se infiltrira pa bio ti na selu ili u gradu, lakše je poludjeti na selu, zbog sve one prirode i činjenice da te svi skoro poznaju i nikome se ne sviđaš dovoljno da ne bi bili sumnjičavi. kad sam na selu, vozim bicikl i slušam pitseleh od elliotta i prije mog omiljenog dijela pjesme kad se sva naježim (nakon stiha but no one deserves it), prođe traktor i počne brundat kroz auspuh i ne čujem taj dio i zapadam u očaj.
DIO ZA HRABRE
Thought you'd be looking
For the next in line to love then ignore
Put out and put away
And so you'd soon be leaving me alone
Like I'm supposed to be
Tonight, tomorrow, and every day
There's nothing here that you'll miss
I can guarantee you this
Is a cloud of smoke
Trying to occupy space
What a fucking joke
What a fucking joke
I waited for a bus to separate the both of us
And take me off far away from you
Because my feelings never change a bit
I always feel like shit
I don't know why, I guess that I "just do"
You once talked to me about love
And you painted pictures of a Never-Never Land
And I could've gone to that place
But I didn't understand
I didn't understand
I didn't understand
pjesma je prekrasna, ali pročitajte je. a napisala ju je osoba koja je meni bolja od svih nas zajedno.
i tako. pazite se onih koji sami za sebe tvrde da su dobri, lijepi i pametni. oni drugi se trebaju paziti samih sebe.
Post je objavljen 30.06.2008. u 17:56 sati.