counter hit make
uzgoj i odgoj lutaka

30.07.2008., srijeda

new york ili bilo što prgavo

henry miller:

new york je hladan, blistav, zloban. zgrade dominiraju. u njemu vlada neka unutarnja bjesomučnost u svemu što se dešava; što je ritam bjesomučniji, duh je manji. neprestano vrenje, ali koje se isto tako može odvijati u kakvoj epruveti. nitko ne zna o čemu se radi. nitko ne usmjerava energiju. bizarno, čudesno. zbunjuje. strahoviti reaktivni potisak, ali potpuno nekoordiniran.
kad razmišljam o tom gradu gdje sam se rodio i rastao, o manhattanu o kojem je whitman pjevao, žarki slijepi gnjev mi lizne utrobom. new york! bijeli zatvori, pločnici koji vrve od crva, radničke povorke, prodavaonice opijuma sagrađene poput palača, ćifuti, gubavci, siledžije i iznad svega ennui, monotonija lica, ulica, nogu, kuća, nebodera, ručkova, plakata, namještenja, zločina, ljubavi... cijeli grad uzdignut nad praznom jamom ništavila, besmislen. potpuno besmislen. a četrdeset druga ulica! zovu je vrhuncem svijeta. gdje je onda dno? čovjek može hodati tuda ispružene ruke i stavit će vam se pepela u šešir. bogati ili siromašni prolaze zabačene glave, gotovo lomeći vrat zagledani u svoje lijepe bijele zatvore. prolaze poput slijepih gusaka, a reflektori im posipaju prazna lica mrljama ekstaze.

.

ja nemam novaca da se družim! stari ljudi - visoki stasiti sjedokosi gospodini s crnim policajkama, ne znam na što me točno podsjećaju, možda neka prošla, uzbunjena inkarnacija. usmrtio me milosrdno dobrodržeći muž, kose bijele, imala sam 70 godina i 1 alzheimera.
nekad mi dođe da vrisnem, sjedinjena s asfaltom čekajući tramvaj. u wgw-u si moram naručit majicu s natpisom OPROSTITE ALI. prije sam htjela majicu na kojoj piše ERIK SATIE. ne čini mi se više kao dobra ideja, jer mogu podnijeti samo noć sobne temperature a tada nije vrijeme za profinjenu ironiju nego za intimnost. kakva bi to scena bila. imam toliko lijepih uspomena, ali u posljednje vrijeme se osjećam tako mrvičasto nebitno, bespoštedno rešetanje svega osrednjeg na sebi, druge ni ne gledam, imaju samo jedno lice i to samo ono drugo, napisao je beckett:

LUTECIJSKA ARENA

S mjesta gdje sjedimo ponad stuba
vidim kako prilazimo iz Ulice Arene,
oklijevamo, pogledavamo u nebo, potom mirno
dolazimo sebi preko tamna pijeska,
sve ružniji, ružni poput drugih,
ali nijemi. Neko živahno štene
dotrči iz ulice Monge,
ona zastaje, prati ga pogledom,
ono prelazi arenu, nestaje
iza postolja znanstvenika Gabriela de Mortilleta.
Ona se okreće, mene nema, penjem se sam
priprostim stubama, lijevom rukom dodirujem
priprosto priručje, od betona je. Ona oklijeva,
korakne prema ulici Monge, potom me slijedi.
Ježim se, samoga sebe sustižem,
i drukčijim očima sada gledam
pijesak, lokve vode dok kiša rominja,
jednu djevojčicu koja za sobom vuče nekakav obruč,
dvoje zagrljenih, možda zaljubljenih, ruku priljubljenih,
prazne stube, visoke zgrade, nebo
koje nas prekasno obasjava.
Okrećem se, iznenađen sam
što ondje nalazim njezino tužno lice.
- 18:19 - °°° (7) - °° - °

25.07.2008., petak

ljubav je kazna, kazna je zlocin na koji nas navodi ljubav. imre kertész je pisao o sreci u koncentracijskom logoru.

kupila sam danas zlatno sjenilo i posudila knjigu nadnaravna spoznaja. kad izgledam ljepse, sve je tako b analno. sanjaju li svecenici mokre snove ili samo tijelo kristovo, za nas razapeto..
npr. jesti marelice i gledati banalni seks pijetla i kokosi. pitam se osjecaju li oni uzitak. parenje im traje kratko i borbeno je do posljednjeg pera. no koka na kraju snese jaja ko ko da. imam neurotican strah od peradi. glave su im jednostavno premale, kljunovi hostilno upereni.
kad citam simone weil ponizim se i uzivam u tome. kako mogu konzumirati light verzije svega
uz knjigu nemira, tezina i milost.
moj zivot je moje djelo i moje dijete i gadi mi se jer nisam dovoljno dobra prema onima koji me vole, jer im zamjeram to, ne znaju koliko me gusi i revoltira jer se ne mogu oduprijeti zbog svog oblacica ljubavi, krivnje i neodredjene zudnje.
baka zeli da dolazim k njoj svaki dan na rucak sto je meni ubitacno naporno a kad ne dolazim ona je nesretna pa se tuzi mami koja ima problema sa srcem i zasto je brat i ja unistavamo nasom povremenom eksplozivnom netrpeljivoscu
vidite to je sve lanac prezasicene ljubavi. lijepo nas je okovao
moja baka je meni cista nesebicna dobrota i kriva sam sto ne mogu poput nje. mama nije tako dobra, jer njene tehnike su perfidnije, no namjera joj je moja dobrobit, a nju vidi u tome da im uvijek budem jako blizu. mama i baka su sve isplanirale a meni je upravo tako svejedno za to moje zivotno djelce zvano zivot sam gol i bos kad citam simone weil ili tonem u san ili jos jedan dan provodim u sanjarenju

nemojte mi molim vas govoriti kako se treba otrgnuti jer u tome je smisao osamostaljenja jer sve to ja znam kao skoro svrseni psiholog, ja cu uskoro biti stara baba na poslu koja se vraca doma i ima najsuptilnije metode samounistenja kao kad morate raskomadati jabuku, mozete ju samljeti, mozete ju bacit pod auto, a mozete joj guliti milimetarske slojeve sve do kostica

nikad se nisam bojala kad sam posve nenaoruzana hodala gradom nocu, sloboda ne proizlazi iz lakomislenosti, to je nesto drugo

man next door

plakanju iz nemoci je jedino bitno da nitko ne vidi
- 21:05 - °°° (15) - °° - °

16.07.2008., srijeda

plačimo zajedno, mozgovi uz dodatak alkohola

nikad ne znate tko će kada i zašto postati bitan u vašem životu, sekundarni likovi, naplavine iz prošlosti, pomislila sam danas otvarajući konzervu sardina, intelektualno pokravši gandalfa kad je frodu mudro pretkazao gollumovu ulogu. mislila sam da je to moja izvorna misao ali me nešto kopkalo, onda sam se sjetila. inače me izluđuje kad me netko iz stvarnog života jako podsjeća na nekog drugog. ne mogu se smiriti ni koncentrirati sve dok ne povežem, najnovija otkrivena je jedna draga i zabavna cura koja fizički i karakterno podsjeća na sookie iz gilmorica. ali ne kuha i njena strast nije u hrani, no možda je se srami. meni su dvije nezavisne osobe rekle da imam oči kao nikolina pišek što je mlako postignuće, moje oči su veće od njenih, a bolje bi bilo imati njeno tijelo, ne na onaj način, ali nekome bi i to bilo lijepo, da vas čujem. meni se neobično sviđa njen glas i zvuči mi vrckavo pametno. zašto pišem o nikolini pišek a post je počeo mudrim mislima koje se rađaju u trivijalnim životnim situacijama.

optuživati druge za svoje loše stanje ili osjećanje je nešto od čega se odvikavam i zato sam postala pustinjakinjom. dobro, nisam. no znam da me nitko nije uspio povrijediti kad sam se osjećala samopouzdano i jako, čak i ako sam pogriješila te bi grižnja savjesti bila primjerena. umjesto toga, pobjedonosna ravnodušnost. ljude koji se stalno tako osjećaju nazivaju psihopatima te im preporučaju menadžersku karijeru.

drugi me izbace iz takta jer nisam čelična školjka, reagiram, ali na meni je da se osovim na noge, uz svoju vlastitu ili tuđu intervenciju. mogu ostati bespomoćno ležati, ali tada sam zaslužila da me se pregazi, no samo od nečeg do čega mi je stalo, ostalo je tek iritantno draškanje.

zamislite neku scenu u kojoj si akter šapuće u odraz u ogledalu: ti si nitko poseban, nisi sasvim loš ili ispodprosječan, ali nisi ni dovoljno dobar da bi bio ikad čisto i nevino sretan i velikodušan, jedan prosjek gomile koji čak ne postoji i što god učiniš znaš da je svejedno, nisi tip koji bi vjerovao da čovjeka poslije smrti čeka nešto drugačije od onog što čeka iščupanu tratinčicu. ali još imaš mašte.

to je terapija koju primjenjujem na sebi, ne znam pomaže li. rekli ste u par posljednjih postova da se doimam sretnijom.
a onda se opet osjećam tako radije ne bih o tome
išetati iz sebe do kraja sebe a onda se pojavi premostiva granica prije koje umorno odustaneš

:(

mislim, ok sam.
u konačnici.
ako nisam, ko me j***

how does it feel
- 17:19 - °°° (12) - °° - °

14.07.2008., ponedjeljak

što je džus bez votke

sterilni dani, neobični bolovi kakve nikad nisam iskusila (moje starenje u posljednje tri godine se sastoji u širenju bolnih iskustava. razmislite o tome) i utrnuća lijeve strane prsnog koša no da citiram sebe samu od danas: vrijeme je da se stane na loptu. ljudi su mnogo ljepši kad se smiju, ne znam zašto inzistiraju na skupljenim usnicama i namrštenom čelu kad je iznad nas luster mjesečine i nadstrešnica vikendice na jezeru. vozim se šumom za sparnog dana jer je unutra mnogo lagodnije, složit ćete se ako poznajete šumu, no strah me, u jednom trenu mi prilikom sumanutog pedaliranja ispadne japanka i kad se okrećem biciklom, pomislim, to je to, to je redatelj čekao, sad će mi neman odgristi nožne prste i raščetvorit tijelo. ne dogodi se ništa, vjerojatno zbog manjka bezbrižnosti glavne glumice, no ne nastavim se probijati kroz šumu sama bez svoje družine, nego slijedim znak upozorenja i vraćam se kući i nadražujem si bolne dijelove tijela do očaja kako bih si potvrdila da neka neman u obliku tjelesne bolesti čuči u meni i čeka da me ubije kad ću si srediti život i ugodno se ljuljuškat u njegovom naručju. ako nema boga, nema ni slobode izbora.

kad je on njoj ljubio rame, meni je prišla ptičarka mudra pogleda i polizala mi krvava stopala

prije točno godinu dana!

sinoć mi se derviški vrtilo
zaustavilo me na danas, na sada, koliko je sati?

dehidriram kao mala pustinja, pješčani kip. suha iznutra, stvaram novo masno tkivo. možda me nekad i pivo i špagete s tabasco umakom (oho! lutak je proždrljiva gujda;gica;praščić;svinjica;gujda) čine zadovoljnom. smiješim se, barem zamišljam svoje nasmiješeno lice u monitoru, i gladim dijelove tijela, jagodicama koje mogu dodirivati. super strength dutch lager. željela bih iz svoje glave apstrahirati neku tvar, i odnositi se prema toj (s)tvari kao o određenom ja.

potištenost ima lice moje uskogrudne tete koja je umrla zbog svojih ženstvenih jajnika prije nego što sam se rodila; mama je opisuje kao krutu i rigidnu. kad netko kaže kruto ja zamišljam svježe oprane, neispeglane krpe i svoju cjelovitu, netaknutu glavu zagnjurenu u njih. kad netko kaže rigidno, sjetim se psihološkog istraživanja fulgosija koji je rekao da je to nedovoljno definirana osobina, ali je još uvijek koristimo jer smo rigidni a često i frigidni.
tijelo ima poput osušenog bakalara u zamrzivaču super marketa sa super božićem na pragu i na vragu. neko raspelo koje nosiš u džepu, izvadi ga sada.

ovo je pomalo pjanpost

jel subota još uvijek? pessoa jer VI to NISTE tražili :(

Kroz raskriljenu svježinu moga jedinog prozora još se čulo kako krupne kapi padaju s krova na kojem su se skupile. Još je bilo nejasne svježine od kiše. Međutim nebo je bilo osvajački plavo, a oblaci što su preostali od poražene ili posustale kiše popuštali su i povlačili se u smjeru Utvrde pravednim nebeskim putovima.
Bila je to prilika da se bude veseo. No nešto me tištalo, neka nepoznata čežnja, nimalo određena želja, ni izbliza. Možda je kasnio osjećaj da sam živ. I kada sam se nagnuo kroz visok prozor na ulicu koju sam pogledao a da ju nisam vidio, odjednom se osjetih kao jedna od onih vlažnih krpa za pranje podova što ih vješaju na prozore da se osuše, ali ih zaborave, te onako omotane oko užeta ostaju na pregradi prozora po kojoj polako utiskuju mrlje.

ako ću ikad ikome učiniti nešto za počast, to će biti moja baka, pessoa, francesca woodman. mami mi je sutra rođendan. kad je bila mojih godina, veselila se mojim teturavim koracima i prvim riječima i kupovala kuću s tatom. tata je imao 27 u to vrijeme pa ću se radije ravnat i krivit po njemu? tatu i mene možete vidjeti ovdje - na trogodišnjem licu mučna, nerazrađena grimasa - ipak sam tada bila nepismena

POZDRAV I IMAJTE LIJEPO LJETO. LIJEPITE SE JEDNI ZA DRUGE U PIJESKU
- 22:00 - °°° (11) - °° - °

10.07.2008., četvrtak

danas sam odustala od svog zadnjeg ispita samo zato jer sam večeras htjela pijuckati vino i češkati si trbuh a ne prelistavat skriptu. iako je sam dolazak na ispit u tabula rasa stanju trojka ali ne mogu u raspadnom stanju ući u ured i praviti se da me zanima i da je u uredu u redu. mogla bih da mi daju novce ili ljubav ili spoznaju. ništa od navedenog. i stresno grčenje u tramvaju prije i onaj polet kad bi sve bilo gotovo.
jer sjetila sam se da treba živjeti za trenutak i zapitala se što bi moj prijatelj napravio kojeg držim za viši oblik života. on bi definitivno odustao i radio nešto što voli. moja polovna pamet će odustati i zauzvrat raditi nešto glupo, ali što volim. progutala sam par smjehova danas. išla se naći s I koja je kasnila pa sam lutala faksom i pravila se da ne vidim svoje profesore i njihove asistente. imala sam fotoaparat i željela sam slikati roze bakice i zbijene rolete ali samo sam progutala tu ideju. danas se osjećam ružno, pocrvenjele kože i požutjelih očiju, i iscrpljeno zato ne mogu više razmišljati ni govoriti ali stalno sam bila primorana na neke replike. pank rok blagajnica mi je stavljala stvari u vrećicu i govorila nešo ali nisam je razumjela.
imam umiljat dječji glas često opisan sa sladak. ne stoje mi dobro psovke, no jednoj mojoj frendici dobro stoje i kad prostači zvuči moćno, ni ne zna kako me obraduje kad izgovori kurac samo zato jer ja to nikad ne mogu izgovoriti.
zovu me iz raznih tvrtki i žele mi prodati malo magle. nade puni, traže gospođu lutak i onda pitaju ima li nekog starijeg. u zadnje vrijeme govorim da mama i tata nisu doma i ne znam kad će se vratiti i da se već brinem. ili znam kad će vratiti, nazovite u šest, pa isključim telefon. opet ga uključim da bih u 19 i 35 nazovala mamu koja gleda beverli hils pa mi se ne javi, što osjećam.
ne sluti kako sam potratila godinu dana.
ali se večeras osjećam baš dobro otkad sam odustala od ispita jer mnogo sam pribranija ujesen


kod sleep sam ostavila sljedeći komentar
danas sam bila jako duhovita na faksu, opet smo a i ja ne radile ništa 5 sati i sjedile na drvu, betonu, plastici i opet drvu. mislim da smo postale prave prijateljice jer napokon ne gledam više neku fiktivnu osobu u njoj. ona se križa prije jela al ja se slikam u veceju pa smo kvit. i oponaša jednog smiješnog indijca, to ti moram izvesti uživo. zbijala sam šale na račun golubova i režala: okanite me se, maloglavi! onda sam si vidjela mentora i cijenjenog pročelnika odsjeka na pravom akcijskom motoru sa zelenom kacigom.
od barbare mi je najsjela le mal de vivre (lutak 09.07.2008. 20:19)

uistinu ima ljudi koji te tjeraju da budeš smiješan i kad pričaš s njima možeš biti i smješniji i pametniji i elokventniji nego kad si sa ostalima, dakle uvijek ima neka bolja verzija nas spremna da se ispolji samo je moramo nasukati preko sebe.
kao što bi moja prijateljica rekla, preko k.....
eto ne mogu ni napisati.

smeta me činjenica da mi je devendra banhart najromantičniji glazbenik no znam zašto, sjetim se kako sam ga puštala davno nekome i tada je zvučao najbolje

devendra i natalie portman su zaljubljeni par. tek tako da znate.
- 20:58 - °°° (9) - °° - °

08.07.2008., utorak

danas smo sjedile na faksu i rekla je majketi što je izmamilo salve smijeha na njen račun jer moj je probijen. onda su nam se papirnate čašice ljubile jer pirkao je zbližavajući vjetar što se događa na slobodoumnom filozofskom fakultetu punom šarenih ljudi nesavršenog tena. ja nisam psihodelično šarena, ten mi je dobar, ali imam bolesnu utrobu i zloćudan pogled. a ovo nije ljubavna nego životna priča. uočile smo drvenog konjića u atriju koji čini se ne pripada nikome.
rekla mi je da uopće ne pričam puno što me iznenadilo jer se meni čini da konstantno blebećem ali radi se o unutarnjem monologu koji mi pokatkad ušutka govor.
znam rasplamsati tuđi interes kad izdvojim neke situacije iz života, kao kad je vjerenik kasno navečer odlazio od mene a ja za 15 minuta otišla na tramvaj naći se naslijepo sa transvestitom i bocom votke kod tehničkog muzeja. znam da sam imala plavi sako i tamni bob na glavi jer to je bila moja ekstremno azijska stilska faza kad sam mislila da ću ove godine biti u pekingu. ove godine nisam u pekingu a stilska faza je tugaljiva mlohavka. čini mi se da je sama radnja mog života sporednija od priče mog života

vratila sam se doma i preko gugla si dijagnosticirala tumor jajnika.

što ima kod vas, majkuvam?

još nešto, malo nešto. kad vas ljudi ovlaš dodiruju u razgovoru, znači da su vam skloni i da ste im neodbojni i to volim kad pričam s ljudima koje ja volim iako ja nikad nisam nekog spontano dodirnula, možda 3 puta u životu i sad znajte da sam posve sigurna u to budući da moje tijelo nije hram nego laboratorij.
jednom sam upoznala osobu s kojom mi je falio fizički dodir a oboje smo nedodirljivi i suzdržani, kao da smo omeđeni definicijom stakla. kasnije sam upoznavala tu osobu s drugim osobama i te druge osobe su dodirivale moju osobu potezom rukovanja, ono što je meni bilo uskraćeno jer nikad nismo bili formalno predstavljeni, znali smo tko smo.
- 17:56 - °°° (13) - °° - °

05.07.2008., subota

da mi brže prođe vrijeme, da se malo zabavim

na vijestima rtl-a izjavio škrbav kockar lica boje kuhanog jastoga, s druge strane ekrana, lutak je kasapio kožu svoga dehidriranog lica i čuo najtočniju definiciju onog što radi već 24 godine. sa sedamnaest godina učenik čita becketta pa mu to nažalost promijeni gledanje na stvar: one rađaju raskrečene nad grobovima me dugo zaokupljalo. organ za pisanje mi je presušio pa vas pozdravljam do idućeg posta za kojeg ne znam kad će biti jer mi je mozak u glavi kao suha spaljena trava a sutra će možda sve biti drugačije, u nekim noćnim morama čak i preparirane životinje ožive.

za tek tako. meni najdraža njihova iako mrzim kad tako govorim o ičemu. ovo nemojte reći mojoj mami ali sanjam da si zarijem škare u debelo meso
jesam li već rekla da sam počela zaboravljati snove?
- 19:11 - °°° (7) - °° - °