new york ili bilo što prgavo
henry miller:new york je hladan, blistav, zloban. zgrade dominiraju. u njemu vlada neka unutarnja bjesomučnost u svemu što se dešava; što je ritam bjesomučniji, duh je manji. neprestano vrenje, ali koje se isto tako može odvijati u kakvoj epruveti. nitko ne zna o čemu se radi. nitko ne usmjerava energiju. bizarno, čudesno. zbunjuje. strahoviti reaktivni potisak, ali potpuno nekoordiniran. kad razmišljam o tom gradu gdje sam se rodio i rastao, o manhattanu o kojem je whitman pjevao, žarki slijepi gnjev mi lizne utrobom. new york! bijeli zatvori, pločnici koji vrve od crva, radničke povorke, prodavaonice opijuma sagrađene poput palača, ćifuti, gubavci, siledžije i iznad svega ennui, monotonija lica, ulica, nogu, kuća, nebodera, ručkova, plakata, namještenja, zločina, ljubavi... cijeli grad uzdignut nad praznom jamom ništavila, besmislen. potpuno besmislen. a četrdeset druga ulica! zovu je vrhuncem svijeta. gdje je onda dno? čovjek može hodati tuda ispružene ruke i stavit će vam se pepela u šešir. bogati ili siromašni prolaze zabačene glave, gotovo lomeći vrat zagledani u svoje lijepe bijele zatvore. prolaze poput slijepih gusaka, a reflektori im posipaju prazna lica mrljama ekstaze. . ja nemam novaca da se družim! stari ljudi - visoki stasiti sjedokosi gospodini s crnim policajkama, ne znam na što me točno podsjećaju, možda neka prošla, uzbunjena inkarnacija. usmrtio me milosrdno dobrodržeći muž, kose bijele, imala sam 70 godina i 1 alzheimera. nekad mi dođe da vrisnem, sjedinjena s asfaltom čekajući tramvaj. u wgw-u si moram naručit majicu s natpisom OPROSTITE ALI. prije sam htjela majicu na kojoj piše ERIK SATIE. ne čini mi se više kao dobra ideja, jer mogu podnijeti samo noć sobne temperature a tada nije vrijeme za profinjenu ironiju nego za intimnost. kakva bi to scena bila. imam toliko lijepih uspomena, ali u posljednje vrijeme se osjećam tako mrvičasto nebitno, bespoštedno rešetanje svega osrednjeg na sebi, druge ni ne gledam, imaju samo jedno lice i to samo ono drugo, napisao je beckett: LUTECIJSKA ARENA S mjesta gdje sjedimo ponad stuba vidim kako prilazimo iz Ulice Arene, oklijevamo, pogledavamo u nebo, potom mirno dolazimo sebi preko tamna pijeska, sve ružniji, ružni poput drugih, ali nijemi. Neko živahno štene dotrči iz ulice Monge, ona zastaje, prati ga pogledom, ono prelazi arenu, nestaje iza postolja znanstvenika Gabriela de Mortilleta. Ona se okreće, mene nema, penjem se sam priprostim stubama, lijevom rukom dodirujem priprosto priručje, od betona je. Ona oklijeva, korakne prema ulici Monge, potom me slijedi. Ježim se, samoga sebe sustižem, i drukčijim očima sada gledam pijesak, lokve vode dok kiša rominja, jednu djevojčicu koja za sobom vuče nekakav obruč, dvoje zagrljenih, možda zaljubljenih, ruku priljubljenih, prazne stube, visoke zgrade, nebo koje nas prekasno obasjava. Okrećem se, iznenađen sam što ondje nalazim njezino tužno lice. |
