danas smo sjedile na faksu i rekla je majketi što je izmamilo salve smijeha na njen račun jer moj je probijen. onda su nam se papirnate čašice ljubile jer pirkao je zbližavajući vjetar što se događa na slobodoumnom filozofskom fakultetu punom šarenih ljudi nesavršenog tena. ja nisam psihodelično šarena, ten mi je dobar, ali imam bolesnu utrobu i zloćudan pogled. a ovo nije ljubavna nego životna priča. uočile smo drvenog konjića u atriju koji čini se ne pripada nikome.
rekla mi je da uopće ne pričam puno što me iznenadilo jer se meni čini da konstantno blebećem ali radi se o unutarnjem monologu koji mi pokatkad ušutka govor.
znam rasplamsati tuđi interes kad izdvojim neke situacije iz života, kao kad je vjerenik kasno navečer odlazio od mene a ja za 15 minuta otišla na tramvaj naći se naslijepo sa transvestitom i bocom votke kod tehničkog muzeja. znam da sam imala plavi sako i tamni bob na glavi jer to je bila moja ekstremno azijska stilska faza kad sam mislila da ću ove godine biti u pekingu. ove godine nisam u pekingu a stilska faza je tugaljiva mlohavka. čini mi se da je sama radnja mog života sporednija od priče mog života
vratila sam se doma i preko gugla si dijagnosticirala tumor jajnika.
što ima kod vas, majkuvam?
još nešto, malo nešto. kad vas ljudi ovlaš dodiruju u razgovoru, znači da su vam skloni i da ste im neodbojni i to volim kad pričam s ljudima koje ja volim iako ja nikad nisam nekog spontano dodirnula, možda 3 puta u životu i sad znajte da sam posve sigurna u to budući da moje tijelo nije hram nego laboratorij.
jednom sam upoznala osobu s kojom mi je falio fizički dodir a oboje smo nedodirljivi i suzdržani, kao da smo omeđeni definicijom stakla. kasnije sam upoznavala tu osobu s drugim osobama i te druge osobe su dodirivale moju osobu potezom rukovanja, ono što je meni bilo uskraćeno jer nikad nismo bili formalno predstavljeni, znali smo tko smo.
Post je objavljen 08.07.2008. u 17:56 sati.