ljubav je kazna, kazna je zlocin na koji nas navodi ljubav. imre kertész je pisao o sreci u koncentracijskom logoru.
|
kupila sam danas zlatno sjenilo i posudila knjigu nadnaravna spoznaja. kad izgledam ljepse, sve je tako b analno. sanjaju li svecenici mokre snove ili samo tijelo kristovo, za nas razapeto.. npr. jesti marelice i gledati banalni seks pijetla i kokosi. pitam se osjecaju li oni uzitak. parenje im traje kratko i borbeno je do posljednjeg pera. no koka na kraju snese jaja ko ko da. imam neurotican strah od peradi. glave su im jednostavno premale, kljunovi hostilno upereni. kad citam simone weil ponizim se i uzivam u tome. kako mogu konzumirati light verzije svega uz knjigu nemira, tezina i milost. moj zivot je moje djelo i moje dijete i gadi mi se jer nisam dovoljno dobra prema onima koji me vole, jer im zamjeram to, ne znaju koliko me gusi i revoltira jer se ne mogu oduprijeti zbog svog oblacica ljubavi, krivnje i neodredjene zudnje. baka zeli da dolazim k njoj svaki dan na rucak sto je meni ubitacno naporno a kad ne dolazim ona je nesretna pa se tuzi mami koja ima problema sa srcem i zasto je brat i ja unistavamo nasom povremenom eksplozivnom netrpeljivoscu vidite to je sve lanac prezasicene ljubavi. lijepo nas je okovao moja baka je meni cista nesebicna dobrota i kriva sam sto ne mogu poput nje. mama nije tako dobra, jer njene tehnike su perfidnije, no namjera joj je moja dobrobit, a nju vidi u tome da im uvijek budem jako blizu. mama i baka su sve isplanirale a meni je upravo tako svejedno za to moje zivotno djelce zvano zivot sam gol i bos kad citam simone weil ili tonem u san ili jos jedan dan provodim u sanjarenju nemojte mi molim vas govoriti kako se treba otrgnuti jer u tome je smisao osamostaljenja jer sve to ja znam kao skoro svrseni psiholog, ja cu uskoro biti stara baba na poslu koja se vraca doma i ima najsuptilnije metode samounistenja kao kad morate raskomadati jabuku, mozete ju samljeti, mozete ju bacit pod auto, a mozete joj guliti milimetarske slojeve sve do kostica nikad se nisam bojala kad sam posve nenaoruzana hodala gradom nocu, sloboda ne proizlazi iz lakomislenosti, to je nesto drugo man next door plakanju iz nemoci je jedino bitno da nitko ne vidi |
