nikad ne znate tko će kada i zašto postati bitan u vašem životu, sekundarni likovi, naplavine iz prošlosti, pomislila sam danas otvarajući konzervu sardina, intelektualno pokravši gandalfa kad je frodu mudro pretkazao gollumovu ulogu. mislila sam da je to moja izvorna misao ali me nešto kopkalo, onda sam se sjetila. inače me izluđuje kad me netko iz stvarnog života jako podsjeća na nekog drugog. ne mogu se smiriti ni koncentrirati sve dok ne povežem, najnovija otkrivena je jedna draga i zabavna cura koja fizički i karakterno podsjeća na sookie iz gilmorica. ali ne kuha i njena strast nije u hrani, no možda je se srami. meni su dvije nezavisne osobe rekle da imam oči kao nikolina pišek što je mlako postignuće, moje oči su veće od njenih, a bolje bi bilo imati njeno tijelo, ne na onaj način, ali nekome bi i to bilo lijepo, da vas čujem. meni se neobično sviđa njen glas i zvuči mi vrckavo pametno. zašto pišem o nikolini pišek a post je počeo mudrim mislima koje se rađaju u trivijalnim životnim situacijama.
optuživati druge za svoje loše stanje ili osjećanje je nešto od čega se odvikavam i zato sam postala pustinjakinjom. dobro, nisam. no znam da me nitko nije uspio povrijediti kad sam se osjećala samopouzdano i jako, čak i ako sam pogriješila te bi grižnja savjesti bila primjerena. umjesto toga, pobjedonosna ravnodušnost. ljude koji se stalno tako osjećaju nazivaju psihopatima te im preporučaju menadžersku karijeru.
drugi me izbace iz takta jer nisam čelična školjka, reagiram, ali na meni je da se osovim na noge, uz svoju vlastitu ili tuđu intervenciju. mogu ostati bespomoćno ležati, ali tada sam zaslužila da me se pregazi, no samo od nečeg do čega mi je stalo, ostalo je tek iritantno draškanje.
zamislite neku scenu u kojoj si akter šapuće u odraz u ogledalu: ti si nitko poseban, nisi sasvim loš ili ispodprosječan, ali nisi ni dovoljno dobar da bi bio ikad čisto i nevino sretan i velikodušan, jedan prosjek gomile koji čak ne postoji i što god učiniš znaš da je svejedno, nisi tip koji bi vjerovao da čovjeka poslije smrti čeka nešto drugačije od onog što čeka iščupanu tratinčicu. ali još imaš mašte.
to je terapija koju primjenjujem na sebi, ne znam pomaže li. rekli ste u par posljednjih postova da se doimam sretnijom.
a onda se opet osjećam tako radije ne bih o tome
išetati iz sebe do kraja sebe a onda se pojavi premostiva granica prije koje umorno odustaneš
:(
mislim, ok sam.
u konačnici.
ako nisam, ko me j***
how does it feel
Post je objavljen 16.07.2008. u 17:19 sati.