nazovite me kako god hoćete (ako je lijepo, dobro i pametno)
ali ja želim biti osoba sa slike larry clark mislim, tako ja samu sebe zamišljam. kad nitko ne gleda. |
31.05.2008., subota
nazovite me kako god hoćete (ako je lijepo, dobro i pametno)
29.05.2008., četvrtak
|
osjećam se kao da cijela otežala nebesa leže na meni, bez neke privlačne sile. valjda zbog mojih dušmanskih obrva. oznojena sam ali sam barem uspjela kihnuti upravo. evo opet. divno popodne sam provela a sad sam maltene suicidalna jer je prestalo. možda se i večer može udivnit. kako se sve to može? razmišljala sam o vragu kad sam čekala da mi se skuha brokula i tome kako mu je pala vrijednost jer ima ljudi koji su gori od njega. mislim što s vragom. koliko opak može biti? ako možemo zamisliti domete njegove podlosti, onda smo gori od najvećeg zla. ako imamo dovoljno mašte. vrag mi je najsmješnija riječ u bibliji, uvijek sam suosjećala s njim pogotovo kad je anđeo svjetla. to dođe kao zaštitnik fotografa. jedna moja prijateljica ide danas na ispovijed pa sam zamalo pošla s njom da prospem sve pred svećenika i vidim što će reći. citirala bih ono da je svaki čovjek svet. ja sam zaglavljena u sumnjama. to je kao kad vam nešto zapne u grlu pa ni gore ni bolje. |
27.05.2008., utorak
|
ne osjećam se dobro. nesposobno. izuzetna sposobnost da se svedem na negativnu vrijednost. parazit. recimo da nastane prašina. gledam sve te ljude, kolege, prijatelje, rodbinu i svi oni vrlo dobro znaju i snalaze se, ja sam pribijena slika na zidu. i na pokojem indeksu. bojažljivost, velim, ali ne znam je li zato što doista ne mogu ili zapravo ne želim. ili sam lijena i nepraktična. naprimjer ja imam problem s telefoniranjem i stupanjem u kontakt. dolazim sa svim tim ogradama pa nekad i zalajem. uvježbavam zato probitačnu i samoživu verziju sebe koja vrlo usko promatra metu i s preciznošću je pogađa bez suvišne buke. kako se to uvježbava? pa zamišljam i pričam si priču. ti si ta, sad ideš i sad te nije briga, zašto bi te bilo briga, sve loše što će se desiti, nek i preraste u katastrofu ali svi će umrijeti jednog dana, nitko nije moćniji od toga, zato što čekaš i čega se bojiš.. još nisam skoro ništa uvježbala, možda 5% ali mislim da sam ipak dobra i odgovorna i marljiva kad počnem. no fali mi poveznica.. ne mogu. ne znam ništa o pravom životu ali sam se zato pozabavila ženama u nadrealizmu. ima jedna koja je pisala bolesne priče o djevojci koja je od rođenja imala krijesnicu u kosi jer joj je to naložio otac, želeći da ona ima blistavu kosu. krijesnica je srasla s njom, dokopala se i mozga kojeg je frivolno grickala, no zauzvrat ju je naučila govoriti vrlo brzo. djevojka se, kad je stasala za udaju željela riješiti krijesnice ali otac se protivio pa su ostale zajedno, djevojka je postavši ženom poludjela i razmišljala o sebi kao o govedu. napokon je umrla, a onda su je crvi proždrli. "Imam zanimljive manirizme, volim si polizati rame kao vid samopodraživanja a previše promatram mačke, između vlasi kad biram koju ću iščupati, a nekad uzmem busen od po 4 što je blaži poremećaj no ljeto je i ne mogu završiti tu rečenicu." to je bilo prije 2 godine. lijepo je kad se sjeti čovjek takvih stvari. dobra je pjesma airbag od radiohead zato jer je jako praskava, način na koji pjeva čini da se osjećam dobro, spremna da se ispljunem u recimo more. da se odbacim u more, to bi bilo dobro. SAN: išla sam se slikat za dokumente. dočekala me neka djevojka u najderutnijem studiju koji sam vidjela, bez rasvjete što je bio glavni faktor mog ulaska, imala je samo neki stari analogni fotić. potražile smo sobu i ušle u spavaću koja je bila prozračna. dala mi je da pijem viski. onda mi je rekla da sjednem i probam se opustiti. imala sam svoj "za dokumente" izraz lica no ubrzo sam počela radit grimase i nakon toga valjda bila prirodna jer je okinula dva puta. jednom sam se smijala, drugi put ne ali nisam se brinula. onda mi je rekla da legnem ispod kreveta tako da mi noge vire van i da dignem suknju. ona se udaljila pa fotografirala. onda je rekla da još malo dignem suknju jer je željela vidjeti zdjelične kosti. bilo je gotovo i rekla mi je da dođem za 2 dana vidjeti fotografije. hoću li za dva dana sanjati nastavak? |
24.05.2008., subota
either, or
praznojučer sam opet sjedila na kolodvoru u preuskim hlačama i pregustim šiškama i bolnim jajnicima te tako bila netko u očima drugih a ljudi na kolodvoru u čudno vrijeme vam uvijek upute pogled kao da ste im saopćili neku tragičnu vijest podsjećajući ih na njih same a iz tog ljepljivog prijekora, mogu napraviti neku priču za laku noć. jučer nisam nikoga mogla gledati u lice, samo u tijelo, u sise pedesetogodišnjakinja, otromboljene guzice, u bedra, u kratke vratove, u pogrbljena hodajuća odijela, u građu kruške, u građu jabuke. bilo je toliko mnogo različitih tijela da sam pobjegla kad je djedica sjeo pored mene da rješavamo križaljku. jer sam mogla doznati što god o njegovom životu no to ne bi bilo pošteno. duša i tijelo u dronjcima, ali i s tim, mogu osjećati nadmoćnu porugu prema.. ne moram ići tako daleko, zar ne? (usput, još uvijek sam vesela. ali me muče hormoni. i sad sam motherfucker. onako kako to izgovara elliott) With a broken sink for a face And a head that just takes up space |
22.05.2008., četvrtak
Be true 'cause they'll lock you up in a sad sad zoo
|
okružena veličanstvenim proizvodima svijeta ostaje mi samo da se njišem sa zamotuljkom svog dana u krilu. svijet je prekrasan i živjeti je lijepo, mnogo ljepše od ničega. imamo glazbu. imamo filmove. i to toliko priča, toliko sličnih ali ih to ne pobija imamo slike imamo druge stvari imamo književnost a u početku bijaše riječ, svugdje postoji priča. ne smije samo dobro izgledati i dobro zvučati i dobro se prodavati i promovirati. sad ne pričam o osrednjosti i hobijima. ima mnogo pristojnih fotografa na svijetu ali postoji razlog zašto me samo francesca obilježila, poput zaraze koju moram širiti dalje i ujedno izbaciti iz sebe jer nijedna kopija nije dostojna da zaživi. priznanje za vlastito postojanje se može dobiti na mnogo korisnijim aktivnostima, poput volontiranja u domu za stare i nemoćne. bela tarr je tako zborio: i: kako ste došli do toga da ne morate praviti kompromise tarr: jer znam što vam želim reći i znam što vam želim pokazati. to je razlog zbog kojeg ovo radim. nemam razloga da to radim ako to ne radim na svoj način. u tom slučaju ne radim. znate, stvarno nema razloga raditi samo da bi se snimio film. ne. ako nisam u stanju da vam kažem što stvarno želim, onda to ni ne radim. ne volim riječ umjetnost i umjetnici ali ne znam kako se drugačije izraziti. jer sve što sam naučila o umjetnosti, skinula sam s interneta, znam da je to zločin. loše stvari služe da bi dobre izgledale još boljima. ili obrnuto, kako kome. ej znate da dok se smijem imam bore smijalice i sviđaju mi se za razliku od sijedih vlasi jer tada u svom licu prepoznajem očevo. pjesma dana - rana cat power u najboljem glasovnom izdanju ikad Metal heart you're not hiding Metal heart you're not worth a thing ne znam baš što ću sa sobom |
17.05.2008., subota
Maybe the cloud is emptiness returning, just like the man who watches it this morning*
|
FRIŠKI ELLIOTT, s koncerta iz 2003. :o pojavilo se na jutjubu prije par sati - rose parade i division day i ono, snađite se :D *borges toliko mi je dobra pjesma da sam je stavila i na pitseleh i tu. pa možete birati :) pričala sam sa sleep o tome što se događa kad umremo a to bi se moglo desiti kolektivno 2012. tko se boji 2046e još. uglavnom ja mislim da se neće dogoditi ništa posebno ikada u vječnosti svemira. u trenutku kad stane srce i ugasi se mozak, naše tijelo je poput tulipana u vazi, iščupanog iz zemlje hraniteljice i ne vrijedi više od toga, vrijedi još za one žive koji nas se sjećaju. umjetnici i znanstvenici traju duže od anonimnog dobrog čovjeka. nisam sigurna je li mi zbog toga lakše ili teže živjeti, možda teže zaspim, ali sam hrabrija. |
15.05.2008., četvrtak
jučer
|
napokon sam jela sladoled u količini da se odranjao i u komadima mi curio po svilenoj košulji i hlačama koje nisu svilene. svijet se može arbitrarno raskoliti na svilen i nesvilen dio. vi odlučite što želite biti. školarac s crnom kovrčavom fudbalerkom. ona žena starica izbuljenih očiju koju sam viđala i (pret)prošle godine je još živa te pristuna u istoj satnici, apstraktno sam joj zahvalna na tome. sjedenje u tramvaju na okretištu prije nego što krene, čitanje mita o sizifu. možda je sizif zbilja patio od amnezije, odnosno bio spašen zaboravom. fotografija dana (jedna od onih koja mi je uvijek glavi)  Gia Carangi ja nju baš volim. i film o njoj je super, mislim da je to najbolja uloga angeline jolie. video |
13.05.2008., utorak
jesam li normalna, dragi john
|
osjećam se kao ja nakon čaše vina ali prije kao neka neiskorjenjiva štetočina to je sasvim dovoljno. zašto - zato jer ne moram razmišljati u tonama jesam li dovoljno dobra dovoljno na nivou, jednostavno napravim to. (i ne treba mi nike za to osim ako mi plate reklamu) onda si pustim i would've like me a lot last night od arab strap pa nisam sigurna što ovaj svijet vani znači zato ga privučem unutra, vrlo lijep dan ali nemojte da nas to omete dvije jedinke budu jedna dvojka ako sve ide po programu, no zamislite da jedna nepomično stoji dok ju druga skida do skalpa, u nedoumici što će s reproduktivnim organima ako trebam druge ljude onda idem na forume, ako sam se uželjela malo umjetnosti, onda kročim van svojih krugova i sve je tamo, čeka. osjećam se..eksperimentalno  ne da mi se postaviti pitanje jer odgovor već znam - u početku, najvažniji je način na koji vas netko gleda. pamtim tri pogleda u životu. dvije operacije. svako veće pijanstvo. |
12.05.2008., ponedjeljak
|
ovdje sam. ne sasvim dobro, ne loše. raskorak ipak nije stav. "Imam 23 godine i svijet je pretežak na plećima koja su tvorevina u iznucanom kaputu." napisala sam, o kako nisam imala pojma. sad jedva izvlačim riječi iz sebe. "tekst je privinut za mene u mjeri da ga ne mogu izraziti bez da se ozlijedim." ovo je grozno za napisati i pomisliti pa se hajmo praviti da nije vidljivo: umorna sam od sebe kakvog smisla to ima? jako mi se jede već tjednima sladoled i ne jedem ga jer bih izgubila tu čežnju za njim. danas sam čekajući tramvaj pored slastičarnice zamalo kupila jedan, ali sam odoljela porivu i dobila što točno? malo praznog mjesta. ovo možete pročitati, a i ne morate, to je da ne tražim uvijek i za one koji će ipak pročitati i zavoljeti koliko i ja.. zapravo zavoljeti ženu o kojoj on piše. blog je mrtav, solipsistic.org. An Obituary for Who It was there that we first met, at a table: I seated, you standing. You spoke to the other, not I, though I hung myself upon your words. You were so deathly beautiful. Years passed, I suppose. It was there: the first time we met—again—for the first time again in that place. At that place which was not our home: we were foreign, not to each other but to placement. I was threatened, a predeterminate. You were so beautiful, and so damaged. We faced each other. We looked upon ourselves through ourselves. We never met for a first time again, instead we were met with. The words you spoke to me as we manufactured evenings, or was it you who created alone? It could not be: it was coursing. Your truthfulness, that honesty, your curse: when it was simply We, when it was a togetherness perpetually rifting. You were so beautiful and kind, when kindness was not ample. Your heroin, my amphetamine, our cocaine daybreaks. You were never mine completely. I was yours through adoption. I wore that. I wish I had that still. I will never forget its painful scent. Climbing through ceilings to settle in hidden attic seclusion. When I ran to flee: when my patience became a distortion: when waiting hurt too much. And now I am found weeping obscenely, for want of when you were so near but never close. You did not know of the ode which was applied. I was not cognizant of existence until it was far too late to present it, or that is what I thought. Now it will forever be too late, and forever be useless. You were my inspiration for continuance then, for furtherance then, when I had nothing but you. And when I had not you, I had adoration's visage and remembrance. You were brilliance, you were so beautiful. My face bears the scar as a result of you. Your body bore the marks I stenciled upon you. Your corpse must be so beautiful. I never did not dream of you, and now I can do nothing but silently miss you: a quiet horror of sorrow. I can only hope that you suddenly had too much as a result of trying, and that you did not suffer for endless lack of… You were so beautiful. To me. |
09.05.2008., petak
vino i winamp
|
oprez, ovo nije fikcija. kao mala imala sam kazetu maje blagdan.. U PROCESU HODANJA. jedna noga pa druga. mini me ima spolovilo koje ga čini tronošcem, kako sam se samo smijala austinu! grohotom. nisam nimalo intelektualna u svoje slobodno i posljednje vrijeme. dakle. u procesu hodanja mogu razmišljati i s veseljem sam zaključila kako ću imati idealan petak - piti vino, gledati mađarske filmove, slušati glazbu i ugroziti se seksualnim snatrijama koje su mi uvijek najdublje. npr zamišljam liftove, i mračna stubišta, i scenu iz sotonskog tanga koju sam već imala na blogu pa očekujem da znate no imam previsoka očekivanja pa se nemojte brinuti. osjećam se dobro. iako me slučajni ljudi uznemiruju jer vidim ih u sekundi ali traje vječno - ja ih gledam i razmišljam o njima pa me zanima što oni imaju u glavi kada nam se zjenice progutaju. ljudi mogu biti štetni pa nemojte biti ovisni o njima. danas sam u podravini sjedila na verandi i ljuljala se sa snenim mačkom u krilu. točno u podne, zidar u susjednom dvorištu je svojim grlenim, neizbrušenim glasom otpjevao: Ruže su crvene, tajne su skrivene, slatka je muzika, ali nije kao ti danas mi je drago što sam ovdje. jela sam dinju i mislim da nitko od vas nije jeo dinju danas? što se jede? |
06.05.2008., utorak
samo zato jer mogu
|
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaah  kontekst - ne znam kako, ne znam zašto, ali ovdje je. kombinacije ekstremne pasivnosti i avanturizma, dokle mogu ići sa sobom na uzici. ne radimo li to svi. nekad se opustim i ne vidim u što sam se ukopala. |
05.05.2008., ponedjeljak
|
dakle postoji to nešto sve. i treba uzeti to nešto malo sve i aranžirati to sve da lijepo bude na zemlji i iznad nje. ima dan kad se probudiš i trebaš učiniti nešto od tog dana, krišku kruha premazati maslacem, i baviti se stvarima koje dobro zvuče u rečenici kad te pitaju što si što ima i da idućeg jutra opet poželiš aranžirati svoj dan umjesto pokriti se poplunom preko glave i raditi si ožiljke predugim noktima. danas je padala kiša i sjalo sunce pa sam trčala do dućana i rekla bok svom dobrom susjedu pa malo stajala ispod raskošnih krošnji i djelovala si dobro u žiži oka pa je taj najneznatniji incident onaj kojeg želim izdvojiti kad pišem o svom danu. ono što meni treba je stega, rutina i disciplina jer se inače raspadam i rastvaram u nekom komadu vremena u nekom zavežljaju prostora. kruti, strogi i bahati trebaju malo izgubljenosti, recimo turbulentan ljubavni život ili nešto tako dražesno. oni drugi sa mnom kao članom, trebaju se dizati u 7, ne kupovat pivo, i zarađivati novce, vikendom raspust. HARMONIJA. |
03.05.2008., subota
|
sinoć sam trebala bdjeti i pisati o sebi i svom životu što se u dvadesetima može shvatiti samo kao narcisoidno umivanje vlastitim suzama. no zaspala sam. iznenadilo me to što ljudi misle da sam mnogo stabilnija, smirenija i hladnija nego što jesam, jer iza toga se često nalazi grozničavost, panika, nemogući scenariji, i to mi je jako drago jer imam povjerenja u sebe takvu. nikad si ne pridavati preveliku važnost, taština u odnosu s drugima, ali nikako sa sobom samom. ako nešto znam o sebi, to je da crpim zadovoljstvo i inspiraciju iz svake drugim ljudima prouzročene patnje, što sam udaljenija od njih, to sam bliža sebi, osim ako se radi o užem krugu prijatelja koji su mi poput obitelji i na njih mogu računati, kao i oni na mene, samo oni ostavljaju žive rane i živa zadovoljstva i priznajem da o tome ovisim. u svemu postoji slast, pogotovo u mazohizmu, a tako i uvijek dobiješ ono što želiš, jer se natjeraš željeti ono što ti prijeti. ti si taj koji pokorava logiku stvari danas se doslovno tresem od istinitosti pročitanog pessoa. uzdah: smatrati našu najveću tjeskobu nekim nevažnim incidentom ne samo u životu svijeta, već i same naše duše, to je početak mudrosti. tako misliti usred te tjeskobe, to je potpuna mudrost. u času kada patimo, čini se da je ljudska bol beskrajna. ali ni ona nije beskrajna, jer ničega ljudskog nema u beskraju, a ni naša bol nije ništa više do bol koju imamo. koliko se puta pod težinom mučnine koja mi se učini ludilom, ili usred neke tjeskobe koja kao da je kraj njega prošla, načas zaustavim u oklijevanju, prije no što se pobunim, te oklijevam zaustavljajući se, prije no što se božanski uzdignem. bol jer ne znamo što je tajna svijeta, bol jer nas ne vole, bol jer su nepravedni prema nama, bol jer nas život pritišće gušeći nas i vezujući nas, bol zuba, bol uskih cipela - tko bi mogao reći koji je veći sam po sebi, a kamoli među drugima ili u sveobuhvatnosti postojećih? za neke koji sa mnom razgovaraju i slušaju me, ja sam neosjetljiv. međutim, vjerujem da sam osjetljiviji od velike većine ljudi. no ipak, ja sam osjećajan čovjek koji se poznaje, dakle, poznajem osjećajnost. nije istina da je život bolan ili da je bolno misliti u životu. istina je da je naša bol ozbiljna i teška samo kada ju takvom učinimo. da smo prirodni, ona bi prošla kao što je i došla, umanjila se kao što je narasla. sve je ništa, a u tome je i naša bol. pišem ovo pod stiskom mučnine koja, čini se, ne stane u mene, kao da joj je potrebno više od moje duše da bi imala gdje biti; veća je od stiska svih i svega što me davi i zbunjuje; od fizičkog osjećaja tuđega neshvaćanja koje me uznemiruje i tišti. no podižem glavu prema plavom stranom nebu, izlažem lice vjetru nesvjesno svježem, spuštam kapke pošto sam vidio, zaboravljam lice pošto sam osjetio. ne osjećam se bolje, ali osjećam se drukčije. vidjeti sebe oslobađa me od mene. gotovo se smiješim, ne zato što sam se shvatio, nego zato što sam sebi dopustio da mogu shvatiti, jer sam postao drugi- u visini neba, poput vidljivog ničega, maleni je oblak bijeli zaborav čitava kozmosa. sad moram u dućan po žičanu spužvu za ribanje lonaca, boooooooooook! |
