|
sinoć sam trebala bdjeti i pisati o sebi i svom životu što se u dvadesetima može shvatiti samo kao narcisoidno umivanje vlastitim suzama. no zaspala sam. iznenadilo me to što ljudi misle da sam mnogo stabilnija, smirenija i hladnija nego što jesam, jer iza toga se često nalazi grozničavost, panika, nemogući scenariji, i to mi je jako drago jer imam povjerenja u sebe takvu. nikad si ne pridavati preveliku važnost, taština u odnosu s drugima, ali nikako sa sobom samom. ako nešto znam o sebi, to je da crpim zadovoljstvo i inspiraciju iz svake drugim ljudima prouzročene patnje, što sam udaljenija od njih, to sam bliža sebi, osim ako se radi o užem krugu prijatelja koji su mi poput obitelji i na njih mogu računati, kao i oni na mene, samo oni ostavljaju žive rane i živa zadovoljstva i priznajem da o tome ovisim. u svemu postoji slast, pogotovo u mazohizmu, a tako i uvijek dobiješ ono što želiš, jer se natjeraš željeti ono što ti prijeti. ti si taj koji pokorava logiku stvari danas se doslovno tresem od istinitosti pročitanog pessoa. uzdah: smatrati našu najveću tjeskobu nekim nevažnim incidentom ne samo u životu svijeta, već i same naše duše, to je početak mudrosti. tako misliti usred te tjeskobe, to je potpuna mudrost. u času kada patimo, čini se da je ljudska bol beskrajna. ali ni ona nije beskrajna, jer ničega ljudskog nema u beskraju, a ni naša bol nije ništa više do bol koju imamo. koliko se puta pod težinom mučnine koja mi se učini ludilom, ili usred neke tjeskobe koja kao da je kraj njega prošla, načas zaustavim u oklijevanju, prije no što se pobunim, te oklijevam zaustavljajući se, prije no što se božanski uzdignem. bol jer ne znamo što je tajna svijeta, bol jer nas ne vole, bol jer su nepravedni prema nama, bol jer nas život pritišće gušeći nas i vezujući nas, bol zuba, bol uskih cipela - tko bi mogao reći koji je veći sam po sebi, a kamoli među drugima ili u sveobuhvatnosti postojećih? za neke koji sa mnom razgovaraju i slušaju me, ja sam neosjetljiv. međutim, vjerujem da sam osjetljiviji od velike većine ljudi. no ipak, ja sam osjećajan čovjek koji se poznaje, dakle, poznajem osjećajnost. nije istina da je život bolan ili da je bolno misliti u životu. istina je da je naša bol ozbiljna i teška samo kada ju takvom učinimo. da smo prirodni, ona bi prošla kao što je i došla, umanjila se kao što je narasla. sve je ništa, a u tome je i naša bol. pišem ovo pod stiskom mučnine koja, čini se, ne stane u mene, kao da joj je potrebno više od moje duše da bi imala gdje biti; veća je od stiska svih i svega što me davi i zbunjuje; od fizičkog osjećaja tuđega neshvaćanja koje me uznemiruje i tišti. no podižem glavu prema plavom stranom nebu, izlažem lice vjetru nesvjesno svježem, spuštam kapke pošto sam vidio, zaboravljam lice pošto sam osjetio. ne osjećam se bolje, ali osjećam se drukčije. vidjeti sebe oslobađa me od mene. gotovo se smiješim, ne zato što sam se shvatio, nego zato što sam sebi dopustio da mogu shvatiti, jer sam postao drugi- u visini neba, poput vidljivog ničega, maleni je oblak bijeli zaborav čitava kozmosa. sad moram u dućan po žičanu spužvu za ribanje lonaca, boooooooooook! |
