fascinirana sam
|
|
29.04.2008., utorak
28.04.2008., ponedjeljak
troublems
odabrani izdanci tijelaoči su mala uplašena tjelešca, migolje u mojoj glavi i bore se trepavicama sa svijetom moja košulja svilena i plava i zdepasta ruka boje kože viđene u ogledalu autobusa. nije baš zdepasta ali je vrlo pitoma položena u krilu. trebala sam prvo prepoznati sebe, prvo sam vidjela sliku, a tek potom shvatila da sam to ja. obično radim tajne grimase, nacrte nekih jedva podnošljivih komunikacija ne sluteći da to netko može vidjeti u ogledalu. no lakše je podnijeti ljude promatrajući im sjenu, odraz, dio tijela, tako se ja uvijek fokusiram na mlatarenje rukama pri hodu. izvrtanja i lomljenja. često u šutljivosti skloniti se iz kuće na sigurnije ulice premda se tada osnažuje svaka mučnina i probadanje desne strane tijela, ponekad lijeve, ponekad se okrenem za 180 stupnjeva pa se mijenjaju strane svijeta ili tijela ali zaboravim gdje je bio početak. no uvijek je jedna desna a jedna lijeva, sredinu je lakše odrediti. ako me ikad uhite zbog bestidnog ponašanja na cesti, reći ću da sam pokušala odrediti referentni sustav tijela. crtam si tokove boli po tijelu flomasterima - rekla bih prije 3 godine kada nisam imala internet nego sam marljivo studirala pa sam se i mnogo bavila sobom u sobi i davala imena i karakter žaruljama u stanu. ležala sam u krevetu i razmišljala o mogućim boleštinama koje mi prijete, no to je u redu kad imaš 25 godina, iako imam 24 ali se pripremam unaprijed tako da se ne šokiram kada se zadesi obljetnica mog rođenja svake godine, analogni postupak je kad se moram ustati u 7 pa se ustanem u 6 jer mi je onda lakše jer ću u 7 već prebroditi tugu rastanka sa snom. (ovo ne bi trebalo imati nikakvog smisla vama, ali ja najvolim pisat te niškoristi opažaje kad trebam potpuno iščašenje iz realnosti a kad krenem razmišljat o istoj onda redovito dođem do toga da ću jednog dana nestati kao i sve što je živo, pitanje vremena i načina, pa s nekim olakšanjem mogu nastaviti stupati sama i u kontakte. novi moto je zdrav život, čist i ravnodušan kao dizajn ovog bloga a ja ću bit slova) danas sam duševno stabilna jer je sve prihvatljivo. danas je dan za recimo slušati velvete. What goes on in your mind? I think that I am falling down. What goes on in your mind? I think that I am upside down. Lady, be good, and do what you should, you know it'll work alright.... |
25.04.2008., petak
|
važniji od smisla života (ne 42:) je smisao za humor "ovaj strašni čas koji će se spustiti do mogućeg ili narasti do smrtnoga" pessoa ipak, najviše cijenim smisao za misli kakav je postojao u pessoe i becketta. uz moja dva omiljena pisca, imam i dvojicu omiljenih slikara. ali neću još reći koja kako bih još malo intimno uživala. sat vremena sam pričala sa ženom da bi ispalo da je presramežljiva za fotografiranje. kao neki čovjek koji izvodi drugog čovjeka na spojeve i ne uspije se dokopati ključnog karnalnog užitka. gorak osjećaj uzaludnosti. no rekla mi je zanimljivu stvar, opisujući samostan u kojem radi njena prijateljica u božjoj vojsci - tamo vlada apsolutna tišina. ima 500 časnih sestara, ali kao da nema nijedne. u tome je poanta. blagoslovila me. ima 80 godina, naborano lice, prosijede obrvine, diskretne brčiće i bradu, ne možeš reći smije li se ili čudi, oči umorne i nefokusirane, visok šećer, cijeni tišinu. iz filma  I'm killing myself because you didn't love me, because I didn't love you. Because our ties were loose, I'm killing myself to tighten them. I leave you with an indelible stain. |
19.04.2008., subota
DADA
tekst. proizvesti tekst za olakšati se. obezvrijedite tekst. zastoj srca zastoj oka prije nego što zamrači mozak. pričali smo jučer o mladosti, o adolescenciji, kakvi smo bili. ja sam znala da sam sada mnogo sretnija jer možda ne znam reći što želim, možda se ne usudim verbalizirati, ali znam što ne želim, znam što želim, usudim se dobiti čak i ono što ne želim. da nestane. princip - do, undo.da da ima jedna zemlja gdje zaborav gdje polako zaborav tišti bezimene ljude ta tamo glava spava ušutkana i sve znamo ne ništa ne znamo .... pogodi tko više volim svoj život nego sebe ili više volim sebe nego svoj život zapravo je posve jednako |
16.04.2008., srijeda
|
oda rasklimanim glavama. ili su to one rasplinute, što im ne oduzima kvalitetu klimavosti. vrlo neobično ako zamislimo sa smislom za nadrealno jer u novije vrijeme me potpiruje svaka devijacija prostodušne tijelo na tijelo stvarnosti. dogodilo se: išla sam u dućan po toalet papir bez trunke srama iako ne mogu vršiti velike nužde nigdje doli kod svoje kuće i to samo na jednom mjestu i jednoj poziciji i uočila sam s udaljenosti kamiončić i da je svatko nastavio ustaljenom brzinom, bilo bi to savršeno tempirano nesretno samoubojstvo. stoga sam se pritajila iza kontejnera za staklo i stupila na cestu taman na metar udaljenosti od kamiončića s vozačem koji me obijesno gledao jer sam i ja njega obijesno gledala sijevajućih rasporaka na licu - bilo mi je silno simpatično i nesvakidašnje i htjela sam mu odaslati neki subverzivni signal, nisam mu vidjela lice, a nisam ni trebala, prepostavila sam mu lice i mošnje i recimo slabu kontrolu sfinktera zauzvrat nudeći svoj bijedni jad iza kontejnera biti pijan ili trijezan pitanje nije, jer ja uvijek biram blagu, lepršavu pripitost koja se postiže prethodnim četverosatnim postom i pićem do dva, jer sam mnogo dopadljivija, blagoglagoljiva i napuštam svoje omčice. mogu izustiti ono što se dotad lijepilo za nepce. s određenim olakšanjem zamišljam svoj smrtni čas jer ću prestati biti ja koji pokušava cijelog života prestati biti sobom. sada je pretenciozno i kruto ali kad to zacvrkutam svojom živahnom dikcijom, postaje dražesno utoliko što vjerujem u to i sada visoka literatura na koju moje više željno nego poželjno tijelo svršava od smijeha što ćete, čmar mi ispušta vjetrove nakon svega i ničega, stoga sam obavezan to spomenuti s vremena na vrijeme, usprkos odbojnosti kojom me to ispunjava. jednog sam ih dana brojio. tri stotine i petnaest prdaca u devetnaest sati ili prosječno više od šesnaest sati na dan. sve u svemu, to i nije mnogo. četiri okidanja svakih četvrt sata. to nije ništa. čak nijedan prdac svake četiri minute. nevjerojatno. hajde, hajde, ja sam tek sasvim mali prdonja, pogriješio sam što sam o tome i govorio. nevjerojatno kako vam matematika pomaže da upoznate sebe molloy. beket. janis me podsjeća na jedan težak francuski film tokom kojeg sam si od muke počela grepsti lice u tmini tuškanca. filmovi moraju biti bar malo bajkoviti da bi mi se svidjeli. zato radije biram recimo kieslowskog nego rumunjski o pobačaju, francuski o drogama i smrti. jer inače mogu otić kao promatrač na par sati u neku hitnu ili kod importanea ili mogu jednostavno slijediti rutinu. |
15.04.2008., utorak
higijena
|
danas sam na proputovanju između destinacija zapazila da ne osjećam baš ništa. ni tugu, ni radost, ni strah, ništa, ništa, osim taloga onog što zovem svojom prošlošću. zabacila sam glavu, odbacila lice, možda mi se zacaklilo unutrašnje oko zapelo u slijepom crijevu. sasvim suvišna rečenica, no princip suviška slaže se s onim što nazivamo našom budućnošću. sa sobom sam imala fotografiju na kojoj sam imala dvije ili tri godine i sjedila na tatinim ramenima, u čijem je krilu bio bratić i sudeći po razdraganom osmijehu koji mi ozario lice bez ikakve sjenke, to je vjerojatno bio najsretniji trenutak u mom životu. danas me izdajnički zabolio poput udarca u nježno mjesto, ne znam koje, što je nešto konkretnije, to je i osjetljivije, lakše ćete oštetiti moje tijelo nego moju ideju o mom tijelu.  stari post pisan u danu kojeg se jasno sjećam 22.04.2007., nedjelja žvačem jezik tijelo mi je distrakcija od životnog plana koji se sastoji u učenju za ispit koji vodi k diplomi, diploma vodi zaposlenju, zaposlenje vodi novcu i usložnjavanju umišljenih bolesti i naposljetku vječnim zgarištima i mrvljenju tijela nakon što je tijelo mrvilo tlo. danas mi se tijelo jedva jedvice tetkice pomiče. somatiziram? konzerva simptoma, no nakupljam previše vode zbog akumuliranih hormona koji mi izrabljuju mozak na način koji bi oslobođenije osobe prepoznale kao jebanje zdravog mozga. fiksam se kisikom. bili su moji roditelji kod mene, tata mi je donio domaći višnjevac a mama svježi špinat koji sam upravo jela nastojeći izvući tijelo iz kanala. bole me leđa, raspada mi trbuh, pri čemu mi je trbuh okrugao i odbojan a leđa bolna i tvrda. čim ostanem sama, tojest nema ljudi oko mene mozak izgubi motivaciju za održavanjem dobrog raspoloženja, no ono što je intrigantno! je da kad sam s ljudima ne pretvaram se da sam dobro raspoložena nego zaista jesam, no ja se mogu nafiksati kisikom, dodatak personalnih interakcija mi je amfetamin osim kad nije, diskofivr u mišićima. zapravo se nadam da vas barem zabavljam jer ako tome nije tako onda nema amfetamina ni za koga, i ne trebam da me se tetoši, tješi ni tolerira. jedino što je bitno su riječi, semantika i ti apstraktni bedemi koje štitimo umjesto da štite nas ne znam kako dobiti od ljudi ono što trebam. hipotetski znam, no lakše mi je leći na pod i zuriti u žarulju povraćak u sadašnjost - danas volim slušat water and air od cat power Oh to be at the bottom of a river, Below the dark water, The devil all around |
10.04.2008., četvrtak
|
prije 12 godina dječak mi je dotaknuo vaginu. sanjala sam da se utapam u ledenoj vodi a prijateljica koje me traži me ne vidi i bjesomučno kruži, moguće je biti tužan u snu više nego u javi ali na očaj ne bih položila svoju glavu opsjednuta sam jednom simfonijom ali neću reći kojom jer sam već rekla imam ružnu i oštećenu kožu i jedino što bi me sad razveselilo bilo bi opijanje a potom šetnja po mraku, prvo mora past mrak pa ja padam u mrak a onda nepodopštine u jarku. zbilja, prije 12 godina, mislim prvi put, iako smo ja i prijateljica p. imale zabranjenu vezu, jedino što je to bila gluma jer nisam bila zaljubljena u nju, nekad bih ja glumila muškarca, nekad ona, onda nas je vidjela njena baka kako plešemo iza kuće pripijene jedna uz drugu i počela je seoska žena izbezumljeno vikati a mene prozvala coprnicom pa više nismo igrale tu igru, otkuda sve to izlazi? voljela bih si ispljunuti mozak ponekad potom šuplje lubanje.. bila bih barem lakša za par kilograma. prva stvar koju sam jutros ugledala razgrnuvši populun sa sebe bila sam ja a to je samo mlitavo bijelo meso, beživotno, bez pretenzija jer ono kad netko kaže - danas moram ovo, jučer sam radio ovo, a sutra a onda idući tjedan, ja to nemam već 6 mjeseci ne radim ništa osim što se dižem, svakog jutra razgrćem poplun i zgražam se, početkom godine sam još otkazala sve što sam radila a da je imalo smisla, i tako bez strukture dana nema strukture moje glave, ne postoji STAGNCIJA nego je svako mirovanje unazađivanje zapravo, no možda je ovo dobro, ja si sad kopam rovove, možda ću za 6 mjeseci misliti kako mi je ova faza najbolje što mi se dogodilo i jecat ću od ganuća za angažirane emisije no zasad ne mogu osjećati nikakvo blaženstvo tih ogoljelih, opustjelih dana. postoje ljudi. naravno. postoji cijeli jedan nemir svemir u glavi, okolo nje, granice se brišu. nova snatrija u koju se upuštam: u dućanu sam i dođu pljačkaši i narede nam da se bacimo na pod no ja ostajem uspravna pa jedan počne vikati želiš li umrijeti i ja kažem stoički želim, blažene oči koje vas vide. dakako to je samo scenarij, vjerojatno bih se instinktivno šćućurila na pod među prvima. postoje sjećanja i uspomene - dakle, stojim u rijeci, voda do pasa, 12 mi je godina, kupamo se, do mene dopliva I., već ogrezli petnaestogodišnjak i pogladi mi međunožje, sve ublaženo vodom. ono što sam napravila onda, napravila bih i danas, bez drame prezrivo zakolutala očima, okrenula se i otplivala. kad me netko pokušava izbaciti iz takta, osjetim trenutačnu sućut. moje ja treba intervenciju jer ste vi to niste tražili opet on. i ja diskretno natkriljena u funkciji suncobrana  i neću se napiti iz samo jednog razloga - novac mi treba za filmove :D imam rum ali od njega sam toliko puta izbacivala nutrinu da je jedino piće koje odbijam |
04.04.2008., petak
White light it lightens up my eyes
 običan svijet obični ljudi ono što se uzdiže ubrzo se spušta - jedna vrsta sifilisa prije ozbiljnijih posljedica ti daje božansku moć uvida i osjećaš se kao da si na pragu velike spoznaje, velike spoznaje koju trpaš u usta, ali onda mine. pitanje postojanja boga je počelo izazvati podsmijeh u mene kad sam s 14 godina jednog ljeta sjedeći na stepenicama obuvajući se osjetila da sam odabrana i pozvana, da će se dogoditi nešto veliko uz sveti strah ali nije, nastavila sam gutati stivenakinga u hladovini nakon toga više nikad nije bilo isto jer sam potonula, kad te izbace iz vlastitog života, iz vlastite glave i sustava kojim je ta glava uređena. nikad više, sišla sam s uma, a kad me se jednom izbaci, briše, odstrani, ja se ne poželim vratiti škorpion u meni  |
