oda rasklimanim glavama. ili su to one rasplinute, što im ne oduzima kvalitetu klimavosti. vrlo neobično ako zamislimo sa smislom za nadrealno jer u novije vrijeme me potpiruje svaka devijacija prostodušne tijelo na tijelo stvarnosti. dogodilo se: išla sam u dućan po toalet papir bez trunke srama iako ne mogu vršiti velike nužde nigdje doli kod svoje kuće i to samo na jednom mjestu i jednoj poziciji i uočila sam s udaljenosti kamiončić i da je svatko nastavio ustaljenom brzinom, bilo bi to savršeno tempirano nesretno samoubojstvo. stoga sam se pritajila iza kontejnera za staklo i stupila na cestu taman na metar udaljenosti od kamiončića s vozačem koji me obijesno gledao jer sam i ja njega obijesno gledala sijevajućih rasporaka na licu - bilo mi je silno simpatično i nesvakidašnje i htjela sam mu odaslati neki subverzivni signal, nisam mu vidjela lice, a nisam ni trebala, prepostavila sam mu lice i mošnje i recimo slabu kontrolu sfinktera zauzvrat nudeći svoj bijedni jad iza kontejnera
biti pijan ili trijezan pitanje nije, jer ja uvijek biram blagu, lepršavu pripitost koja se postiže prethodnim četverosatnim postom i pićem do dva, jer sam mnogo dopadljivija, blagoglagoljiva i napuštam svoje omčice. mogu izustiti ono što se dotad lijepilo za nepce.
s određenim olakšanjem zamišljam svoj smrtni čas jer ću prestati biti ja koji pokušava cijelog života prestati biti sobom. sada je pretenciozno i kruto ali kad to zacvrkutam svojom živahnom dikcijom, postaje dražesno utoliko što vjerujem u to
i sada visoka literatura na koju moje više željno nego poželjno tijelo svršava od smijeha
što ćete, čmar mi ispušta vjetrove nakon svega i ničega, stoga sam obavezan to spomenuti s vremena na vrijeme, usprkos odbojnosti kojom me to ispunjava. jednog sam ih dana brojio. tri stotine i petnaest prdaca u devetnaest sati ili prosječno više od šesnaest sati na dan. sve u svemu, to i nije mnogo. četiri okidanja svakih četvrt sata. to nije ništa. čak nijedan prdac svake četiri minute. nevjerojatno. hajde, hajde, ja sam tek sasvim mali prdonja, pogriješio sam što sam o tome i govorio. nevjerojatno kako vam matematika pomaže da upoznate sebe
molloy. beket.
janis me podsjeća na jedan težak francuski film tokom kojeg sam si od muke počela grepsti lice u tmini tuškanca. filmovi moraju biti bar malo bajkoviti da bi mi se svidjeli. zato radije biram recimo kieslowskog nego rumunjski o pobačaju, francuski o drogama i smrti. jer inače mogu otić kao promatrač na par sati u neku hitnu ili kod importanea ili mogu jednostavno slijediti rutinu.
Post je objavljen 16.04.2008. u 16:34 sati.