Marketing
prije 12 godina dječak mi je dotaknuo vaginu.
sanjala sam da se utapam u ledenoj vodi a prijateljica koje me traži me ne vidi i bjesomučno kruži, moguće je biti tužan u snu više nego u javi ali na očaj ne bih položila svoju glavu
opsjednuta sam jednom simfonijom ali neću reći kojom jer sam već rekla
imam ružnu i oštećenu kožu
i jedino što bi me sad razveselilo bilo bi opijanje a potom šetnja po mraku, prvo mora past mrak pa ja padam u mrak a onda nepodopštine u jarku. zbilja, prije 12 godina, mislim prvi put, iako smo ja i prijateljica p. imale zabranjenu vezu, jedino što je to bila gluma jer nisam bila zaljubljena u nju, nekad bih ja glumila muškarca, nekad ona, onda nas je vidjela njena baka kako plešemo iza kuće pripijene jedna uz drugu i počela je seoska žena izbezumljeno vikati a mene prozvala coprnicom pa više nismo igrale tu igru, otkuda sve to izlazi?
voljela bih si ispljunuti mozak ponekad potom šuplje lubanje.. bila bih barem lakša za par kilograma.
prva stvar koju sam jutros ugledala razgrnuvši populun sa sebe bila sam ja a to je samo mlitavo bijelo meso, beživotno, bez pretenzija jer ono kad netko kaže - danas moram ovo, jučer sam radio ovo, a sutra a onda idući tjedan, ja to nemam već 6 mjeseci ne radim ništa osim što se dižem, svakog jutra razgrćem poplun i zgražam se, početkom godine sam još otkazala sve što sam radila a da je imalo smisla, i tako bez strukture dana nema strukture moje glave, ne postoji STAGNCIJA nego je svako mirovanje unazađivanje zapravo, no možda je ovo dobro, ja si sad kopam rovove, možda ću za 6 mjeseci misliti kako mi je ova faza najbolje što mi se dogodilo i jecat ću od ganuća za angažirane emisije no zasad ne mogu osjećati nikakvo blaženstvo tih ogoljelih, opustjelih dana. postoje ljudi. naravno. postoji cijeli jedan nemir svemir u glavi, okolo nje, granice se brišu.
nova snatrija u koju se upuštam: u dućanu sam i dođu pljačkaši i narede nam da se bacimo na pod no ja ostajem uspravna pa jedan počne vikati želiš li umrijeti i ja kažem stoički želim, blažene oči koje vas vide. dakako to je samo scenarij, vjerojatno bih se instinktivno šćućurila na pod među prvima.
postoje sjećanja i uspomene - dakle, stojim u rijeci, voda do pasa, 12 mi je godina, kupamo se, do mene dopliva I., već ogrezli petnaestogodišnjak i pogladi mi međunožje, sve ublaženo vodom. ono što sam napravila onda, napravila bih i danas, bez drame prezrivo zakolutala očima, okrenula se i otplivala. kad me netko pokušava izbaciti iz takta, osjetim trenutačnu sućut.
moje ja treba intervenciju
jer ste vi to niste tražili opet on. i ja diskretno natkriljena u funkciji suncobrana
i neću se napiti iz samo jednog razloga - novac mi treba za filmove :D imam rum ali od njega sam toliko puta izbacivala nutrinu da je jedino piće koje odbijam
Post je objavljen 10.04.2008. u 20:14 sati.