Marketing
higijena
danas sam na proputovanju između destinacija zapazila da ne osjećam baš ništa. ni tugu, ni radost, ni strah, ništa, ništa, osim taloga onog što zovem svojom prošlošću. zabacila sam glavu, odbacila lice, možda mi se zacaklilo unutrašnje oko zapelo u slijepom crijevu. sasvim suvišna rečenica, no princip suviška slaže se s onim što nazivamo našom budućnošću.
sa sobom sam imala fotografiju na kojoj sam imala dvije ili tri godine i sjedila na tatinim ramenima, u čijem je krilu bio bratić i sudeći po razdraganom osmijehu koji mi ozario lice bez ikakve sjenke, to je vjerojatno bio najsretniji trenutak u mom životu. danas me izdajnički zabolio poput udarca u nježno mjesto, ne znam koje, što je nešto konkretnije, to je i osjetljivije, lakše ćete oštetiti moje tijelo nego moju ideju o mom tijelu.
stari post pisan u danu kojeg se jasno sjećam
22.04.2007., nedjelja
žvačem jezik
tijelo mi je distrakcija od životnog plana koji se sastoji u učenju za ispit koji vodi k diplomi, diploma vodi zaposlenju, zaposlenje vodi novcu i usložnjavanju umišljenih bolesti i naposljetku vječnim zgarištima i mrvljenju tijela nakon što je tijelo mrvilo tlo. danas mi se tijelo jedva jedvice tetkice pomiče. somatiziram? konzerva simptoma, no nakupljam previše vode zbog akumuliranih hormona koji mi izrabljuju mozak na način koji bi oslobođenije osobe prepoznale kao jebanje zdravog mozga. fiksam se kisikom. bili su moji roditelji kod mene, tata mi je donio domaći višnjevac a mama svježi špinat koji sam upravo jela nastojeći izvući tijelo iz kanala. bole me leđa, raspada mi trbuh, pri čemu mi je trbuh okrugao i odbojan a leđa bolna i tvrda. čim ostanem sama, tojest nema ljudi oko mene mozak izgubi motivaciju za održavanjem dobrog raspoloženja, no ono što je intrigantno! je da kad sam s ljudima ne pretvaram se da sam dobro raspoložena nego zaista jesam, no ja se mogu nafiksati kisikom, dodatak personalnih interakcija mi je amfetamin osim kad nije, diskofivr u mišićima. zapravo se nadam da vas barem zabavljam jer ako tome nije tako onda nema amfetamina ni za koga, i ne trebam da me se tetoši, tješi ni tolerira. jedino što je bitno su riječi, semantika i ti apstraktni bedemi koje štitimo umjesto da štite nas
ne znam kako dobiti od ljudi ono što trebam. hipotetski znam, no lakše mi je leći na pod i zuriti u žarulju
povraćak u sadašnjost - danas volim slušat water and air od cat power
Oh to be at the bottom of a river,
Below the dark water,
The devil all around
Post je objavljen 15.04.2008. u 19:26 sati.