Wellcome to Lunaria

aspirin se polako počeo topiti u napola napunjenoj staklenoj čaši sa slikom balingena.... kako je bilo samo davno.
u glavi me razdire pritisak. stotine crva, stotine žohara mi ruju po mozgu, nabijaju se na sljepoočnice.
gledam male mjehuriće kako se dižu na površinu vode, nestaju u zraku. male čestice. kemikalije, pitaj boga što je sve u tome. uzimam čašu i kušam gorku tekučinu. kasnim na bus. ne mogu kasniti, ne smijem kasniti.
tresu mi se prsti, vrti mi se u glavi. možda je to zbog vremena. tlak zraka, sve ga osjećam u svakoj svojoj žili na glavi. bit će kiše. da je bar bude. to bi bilo pravo olakšanje nakon one sparine. iako, ni kiša ne može rastjerati crve, žohare. noćni kukci koji se motaju po tmini moje lubanje. i ruju ruju ruju, ne daju mira. šapuću mi besmislice u uho i očekuju da zadovoljim njihove želje.
ne mogu ih izbaciti, ne mogu ih se osloboditi. samo se množe, ima ih sve više i više, glava će mi puknuti.
za mračnih noći mi proviriju kroz glavu, traže nove žrtve, novu hranu...neću ja još dugo...