Wellcome to Lunaria

ne mogu shvatiti. kako, zašto. kada bih se trebala osjećati super i gledati svijet kroz druge oči, ne mogu. opet se vraća praznina, opet osjećaj da ništa nema smisla. kao da je sve samo dobro osmišljena gluma. ali to ne želim. hoću biti iskrena, hoću da stvari uspiju. ali opet, moram birati, i da stvari budu ljepše još se i plazma prošlosti vraća svako malo da me zajebava.
možda imam neki tik u glavi koji mi ne dopušta da budem sretna s onim kako stvari stoje. da uvijek tražim kvaku.
nažalost kvaka se uvijek nađe

nije mi jasno i ne mogu se prosvijetliti, kako to moj um funkcionira. naopako, to sigurno. ali kako, ne znam. kada bih evidentno trebala biti sretna, kada bih se trebala poput slona valjati u blatu dobrote, ne mogu. tražim jebenu grešku. grešku u matrixu. grešku koju sam previdjela. nešto što bih morala znati, a ne znam. i zato sam sretna.
mozak je sranje. jednostavno se ne mogu pomiriti sama sa sobom, svojim željama, stvarnim svijetom i sličnim divotama koje ljudi obično uzimaju zdravo za gotovo. ili ne. ovisi koliko je netko bolestan u mozak.
katkad bih željela da mogu jednostavno sjest i razmisliti o nekim stvarima. ali to mi se čini odviše didaktičkim
"aha, ja sam sada mozak i ja mislim. mislim da je to bezveze"
čovjek bi pomislio da takve dupokoumne umnosti meni rastu u glavi već poprilično dugo, no stvar je upravo suprotna. sve se odvija nekako podsvjesno, odluke i misli su negdje u nekim praznim zakutcima moje glave a ono što izađe je više manje nasumični izbor iz crnila moje duše. ah patetika. kako god. mislim da sam stala negdje sa "život je sranje" ili nešto slično. nije da čitam ono što napišem. nije da me briga. ionako nikog drugog nije briga. ali to sam vjerojatno isto već par puta prožvakala.
još jedna stvar koja me pati je da me ne pate stvari koje bi me inače patile. aha. nije me briga za neke stvari koje bi prije promatrala s gnušanjem. nije me briga. koji mi je vrag? je li toliko loše ili toliko dobro da me nije briga? ne mogu upoznati sebe, jer sam ja ja. a ja sam netko tko ne može upoznati sebe. odista divno.
zašto mi se onda cijelo vrijeme mota prošlost po glavi? ako je ovo teoretski tako super i tako štajaznam. zašto mi je katkad dosadno, zašto bih katkad željela biti sama? kada je ovo teoretski tako super?
imam neki crni osjećaj da sam pukla. ili još bolje, imam crnu prazninu koja mi govori da više nemam osjećaje. e to, absolutely goth, my darling.

ironija se nalazi pod slovom i u riječnik stranih riječi.