Wellcome to Lunaria

sjeti se sjeti se sjeti se. misli i sjećanja mi klize kroz prste

*Originalni zapis se nalazi na koricama knjige Virginia Woolf: Gospođa Dalloway, zapisano dana 21. srpnja 2008.*

Znam da baš i nije neka ideja zapisivati stvari na korice knjiga, ali u tom trenutku mi se činilo da je to najbolje rješenje kako bi se barem na neki način spriječilo gubljenje znanja i zaključaka za koje sam u tom trenutku smatrala da su vrjedniji od bilo čeg drugog što sam dotad stvorila ili zaključila. A već pri samom pisanju mi se počelo činiti da je sve to preobično, te da bi to bilo tko mogao zaključiti. To smatram i danas. Moji zaključci su nadasve jednostavni, najčešće popraćeni nekom vizualnom predodžbom. Zaključak ove priče se rodio dan prije samog zapisa, dok sam skupljala jabuke u obiteljskom voćnjaku.

Zamislimo da imamo drvo kraj puteljka. Dotično drvo se nalazi u malom udubljenju, a s njegove desne strane, gledano sa puteljka, se nalazi poprilična udubina obrasla šipražjem u koju nije preporučljivo pasti, jer put vodi nekoliko metara nizbrdo (iz tog razloga je udubina u daljnjem tekstu provalija).
Morate skupiti jabuke. Prvo pokušavate protresti stablo, s malo učinka, padne tek pokoja. Tlo je već prekriveno većinom trulim i oštećenim jabukama. One visoke i čitave na vrhu stabla ne možete doseći. Bacate se na skupljanje jabuka sa tla. Taman kada se ponadate da ste našli koju čitavu, podižući ju sa tla otkrivate i drugu stranu koja je sasvim trula ili oštećena. Pretpostavimo da su jabuke ljudske ideje. Recimo, npr. komunizam. Na prvi pogled se čini predivno, ali s druge strane je sve trulo. Upravo zato je ta jabuka pala sa stabla. Stablo predstavlja najuzvišenije ideje i načela koja su nedostižna običnom čovjeku. Najviše što možemo doseći su niske grane s pokojom malom jabučicom koja se uspjela održati na već skoro suhoj grani. One visoko na stablu će vjerojatno tamo i ostati, te će postati hrana raznim pticama ili drugim životinjama kada na kraju ipak padnu sa stabla. Znači, opet nikakve koristi za ljudski rod. Jednostavno ne možemo doseći one na vrhu bez nekakvog pomagala. A ako isječemo stablo, nemamo više za nagodinu. Imamo nakratko uzvišene ideje, ali i to će se istrošiti u roku od nekoliko mjeseci, a onda smo opet ostali bez ičega.
Druga pretpostavka je da skupljajući jabuke, put vas dovede do ruba provalije. Cijelo ste vrijeme bili pognuti te vam se poprilično vrti u glavi (od sunca i rada prije toga). Skoro sam pala u dotičnu provaliju, da bi zaključila jednostavno načelo. Sve dok hodamo pognuti na rubu provalije, umorni i mizerni, postoje velike šanse da padnemo i stropoštamo se niz padinu. No, ako se ispravimo, imamo potrebnu ravnotežu da hodamo rubom bez neke veće opasnosti. Pretpostavimo da rub provalije predstavlja život kao takav. Hod rubom. Većina ljudi hoda pognuto i pod teretom i nije dakle začuđujuće ako padnu unutra. Tek nekolicina korača uzvišeno i uspravno kako priliči ljudskom biću. Također, pad u provaliju može ojačati čovjeka, naravno, samo ako izvuče neku pouku iz toga, jer inače nema smisla.
Znači, zaključak je, da moramo hodati uspravno, ali kako onda skupljati jabuke? Do drva ne možemo, a sad smo zaključili da su one na tlu sasvim bezvrijedne.
Prvo sam skupila sve na tlu. Svaku, makar i onu najviše trulu. One na drvetu naravno nisam mogla doseći, ali sam si zato spremila jednu malu, još poprilično zelenu u džep, kao simbol svojih razmišljanja. No, nedavno sam došla do zaključka da jabuka ne može opstati na ormaru ili polici jer će počet trunuti. Ionako, ne može nikako opstati. Tako ni ideje ne mogu nikako opstati u svom izvornom obliku, tako da ne stvorimo nešto od toga.
Možda sam se ovime približila nekim većim zaključcima, možda je ovo puko ništa. Ali u tom trenutku sam imala osjećaj kao da sam sve shvatila, osjećaj koji je nedugo zatim dao mjesta neizmjernoj tuzi, jer sam također shvatila da nikada neću moći brati jabuke sa vrha stabla.
Interpretirajte kako hoćete.