Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Zora. Ulica.
U psećem kaputiću
susjedov pas. Mraz.

Bor u dvorištu.
Jato vrabaca bučna
dekoracija.

- Zlatokosa, zašto kad puno mislimo ispadne još gore nego kad nismo mislili?
- Nije stvar u tome koliko puno razmišljate. Stvar je u tome da se obavi na vrijeme.

Prvi dan zime, a čak i nije tako strašno hladno. Svakako bolje nego kad na prvi dan proljeća još nije dovoljno toplo.

Zemlja je na bržem dijelu putanje. Ipak, hladni dani prolaze tako sporo. Najgori je februar. Najkraći mjesec koji se nikad ne da, zubima se drži. Čak je i sunce tada zubato.

Prosinac će biti brži zato što su praznici. Praznici su podli, imaju tu naviku projuriti. Stigneš im se veseliti samo taj jedan dan prije nego su počeli, dan kad je najviše neposvršavanih poslova.

Čovjek bi morao biti krznaš da bi podnio zimu, ali čovjek nije krznaš.

- Zlatousti, zašto je hrabrost tako cijenjena vrlina?
- Zato jer je malo što gore od kukavičluka.
- Ne razumijemo. Zar nije poželjan mudri oprez? Što onda čini kukavnost takvim zlom?
- Kukavičluk je najbliži bratac sestrice Izdaje.

Neko pseto novinarsko gađalo je cipelom vođu slobodnog svijeta! Srećom, vrli vođa unatoč godinama ima sjajne reflekse pa se vještinom atlete izmaknuo ubojitom projektilu.

E, čekaj, čekaj...

Ako ste zaboravili na generala Zimu, a sigurno ste zaboravili jer je ljudska pamet kratka, ubrzo ćete se prisjetiti. Bez brige, ne pravim se pametan, i ja ga rado zaboravljam. Ali ja imam koljeno. Ono često misli na tog zlotvora, pa me rado i podsjeća.

Već se mogu čuti ratne trublje s dalekog sjevera koje okupljaju njegove vojske mraza. Ima već dana i dana kako smo koljeno i ja prešli na duge zimske gaće, taj blagoslovljen izum mudrih tkalja i tkalaca, a i rebraste potkošulje su u ormaru. Zamijeniše ih majice dugih rukava.

Reći ćete kako ovo još nije ništa i kako jugo tuče i lupa i obale satire i sve bih vam vjerovao da pred zoru, u samo svitanje, ne bje tragova Debelog Vrapca na balkonskom stolu, tragova na nježnom, nježnom mrazu. I, uskoro će čitavo susjedstvo, svakoga jutra, odjekivati škripavim šuštanjem struganja vjetrobrana. Marljivi strugači nijemo će strugati, zaleđeni dah njihova ubrzanog disanja predstavljat će proklinjanje.

Kletve koje ugodno hlade ledeno srce generala Zime.

Zimsko sunce i
jato vrabaca. Balkon
kao mali trg.

*** *** *** ***







*** *** *** ***
Nikad dosta sigurnosti u nesigurna vremena

Panzergrenadiergrupensturmführertotenkopfobersthauptmannrittmeister Pawel Gruber Koeningsberger vrlo je emotivno reagirao na zlobne primjedbe kako gradonačelniku želi nabaviti mali tenk za 4 milijuna novca prireznih obveznika. „Ti primitivci, njih 95%, nisu otišli dalje od Graza i Trsta, što oni znaju o Panzersturmtrupen i zašto nama treba specijalno vozilo! Baš ću ja njima objašnjavati zašto nama treba! Oni ima da plaćaju prirez, ne da nam se tu još rugaju!“
Pastirska riječ svesrdno osuđuje neprosvjećene elemente i još svesrdnije podržava gradsku vlast u nastojanju da osigura svekoliku sigurnost za 5% prosvjećenih u koje se, toplo se nadamo, ubraja i naše uredništvo, s nadom za nekim lijepim mjestom kraj puškar... prozora među 14 udobnih mjesta u vozilu. Molimo ne neposredno ispod topa, urednik je osjetljiv na buku.
Nikakve opasnosti više ne mogu ugrozbeno djelovati na svetu nam metropolu sad kad je spremna za blitzkrieg protiv svakog zla na puno širem prostoru djelovanja od linije Graz-Trst!

Lijepo, lijepo.

Dok Voljeni Vođa bezgriješnom rukom nepogrešivo vodi naš neprijateljima poljuljan brod u bolju budućnost, stoka nezahvalna čobanska ga vrijeđa na prosvjedima. Srećom, policija će hrabro zaštititi njegovu povrijeđenu tankoćutnu dušu.

Lijepo, lijepo.

Banda neradnika sovala bandu lopovsku po glavnijem trgoviman. Sukob izbjegnut jer lupeži nisu došli. Gracka posla!

E, neka, neka.

-Zlatoguza, jeste li i vi bogatuni sad u banani?
- Mi smo uvijek u banani.
- Kako, pa barem vi uvijek imate?!
- Nikad dosta.

Uglavnom, kad god dođu te velike južine, atmosferski kontratlakovi, biometeorološke loše prognoze, mene tada, iz godine u godinu sve to više, „žiga“ koljeno. Nedavno sam ga i slikao kod doktora za slikanje. Rekao mi je:
- Slika je dobra. Nalaz štima. Koljeno je u redu.
- Štima-ne štima, mene boli. Šepam. Kako to može bit u redu? – pitao sam ja njega.
Slegnuo je ramenima:
- Ne znam, šetaj malo više, vozi bicikl...
No, kud bih mu sad objašnjavao kako je vjerojatno bicikl i kriv za sve i kako sam biciklom prešao više kilometara nego on u svom luksuznom terencu...

Bilo kako bilo, kad dođe nepogoda mene fakat gadno zaboli koljeno koje inače sasvim uspješno nosi razne ozlijede, uključujući i jednu iz djetinjstva, povezanu s neobično inteligentnom igrom „nožićkanja“ o kojoj radije ne bih. Što od stida, a što zbog cenzure da mlađima ne bih dao kakvu ideju. Uostalom, o tome kako je čovjek glup kad je mlad čak i kad je pametan već sam pisao.

Došepam tako jutros u kuhinju, boli kao vrag. Ne žalim se, a šta ću se žalit (nalaz štima), a žena već i tako zna. Tek onako usput, više kao konstataciju, veli sućutno:
- Opet tvoje koljeno.
Ja gledam dolje u svoje noge, još onako bunovan, i nešto mi čudno. Gleda ona što gledam, a ja napokon shvatim:
- Čuj, boli me krivo koljeno.
- Kako krivo? – pa gleda kako se iskrivilo.
- Ma, krivo. Znaš, pogrešno. Ne desno nego lijevo.

Sad ona pogleda mene pa stojimo tako kao dva tukca nasred kuhinje i gledamo se. Prođe neko vrijeme i ona se uhvati smijati da su joj suze frcale. Zarazi i mene pa se i ja smijem, onako usput stenjući od bolova, otprilike kao ranjeni junak na kraju budy-buddy filma.

Zamišljam scenu u ordinaciji, facu doktora Običnog. Uđem ja, dobar dan, dobar dan, pa, što je, a ja njemu:
- Doktore.. boli me pogrešno koljeno.

Prijopćenje lupeško-policijske države Bananastana

SLUNJ a.k.a. BANANA CITY (privremena metropola Banana Republike Bananastan) - Jope apsu i privode, ali nije profesorad nego ove šta lipu plakate. „Nećete lipit, ne!“ prijopćila je vlada u svon prijopćenju. U prijopćenju još stoji: „Rekli smo vam, stoko sitnog zuba, IDEMO DALJE! Sad smo stigli, pa smo van lipo i da razumite rekli di smo. U BANANI. A vidi njija nezavalnih! Nema niko da nam plakatira, mrš nazad u bananu avanpasmater, uuuu, što smo nervozni, enoga moram sovat u službenom prijopćenju!!! Nema satire, sve ćemo vas satrat!!“

Etogana. Najprvo ukrade božić, onda reče da nije, unda kaže da stegnemo remen, pa da nije to reka, sutra će kazat da ni ovo prijopćenje nije reka, a šta mu vridi kad svi znamo da ga je mislija. I još je ON nervozan! Gleda te u oči i sere, i još se na te dere...

A, neka, neka...

Debeli vrabac
pod strehom nakostriješen.
Studena kiša.