Čovjek s vilicom u svijetu juhe

O, Dalmacijo!
Pituri, marenduni...
Blaženo lito!

dina tulien
aurë entuluva
uuma dela

Stara smokva pred
kućom. Maslina pokraj.
Pobratimstvo sna.

Debeli Vrabac već neko vrijeme ne dolazi na balkon. Najprije je gradio kuću. Vidio sam ga s travkama i grančicama u kljunu, sletio bi da predahne i odmah brzao dalje, nekud preko krova. Ženi se čovjek, dječica na putu, razumio sam. Uostalom, tako je svake godine.

Onda se pojavio zerdav Jura. Kad zvijer operira po krovu, ptica nema. Između ptica i zvjeradi nema prijateljstva. Možda su iznimka bili Debeli Vrabac i susjedov Debeli Mačak, ali da vrabac nije bio mudar, a mačak lijen, i tu bi perje frcalo. Tako da je ključna riječ njihovog prijateljstva, suživota i tolerancije bila „debeo“. Nekad smo i mi držali mačke, i tada nije bilo ptica u blizini. Svakako nisu posjećivale balkon. Uostalom, zerdav je bio toliko divlji da je otjerao i Debelog Mačka.

Uskoro nam slijedi odlazak na jug, u susret kapijama Utvrde Ljeta (sad bi Begin prijatelj File sigurno pitao: „ako je utvrda tvrđava, kako se onda drugačije kaže umeka?“). A kada se vratimo vratit će se i Vrabac Debeljko. Pa makar bio i mršav. Znam i što će mi reći. Reći će: „I kod vas ljudi ima selica i stajačica. Vi selice svakog ljeta odete na jug pa se vraćate kad padnu prve kiše. Sjedim tako ovdje na ogradi balkona i svaki put se čudim: kako se svaki put vrate baš u isto gnijezdo?! I još se čudim: gle, kako su vjerni, svake godine se vrati isti par...“

Polako ali sigurno stvari se u našoj zemlji vraćaju na svoje mjesto, na onu staru biblijsku: „Ništa novo pod kapom nebeskom“. Vraća mi se nostalgija, ali ne kao žal za dalekim ili prošlim, nego doslovno: prošlost se vratila.

Počela su hapšenja. Uhitili su nekog čovjeka zato što nosi kapu. Ne tako davno zatvarali su ljude zato jer su pjevali pjesme ili pričali viceve. Baš kao i onda, hajdučija, fakinaža i kriminalci s Partijskim Knjižicama (čitaj danas: stranačkim iskaznicama) radi što hoće bez straha pred zakonom. Baš kao što su nekad po svoje mišljenje išli u Peštu, pa kasnije u Beograd, danas po „kriterije i mjerila“ odlaze u Bruxelless i bivaju nagrađeni svojim jeftinim poklonima. Mediji se uredno ulizuju partijskim drugovima i šire histeriju.

Prije nego mi netko održi papagajsku lekciju (iz istih tih medija) o „nacističkim simbolima“, „širenju mržnje“, „pravnoj državi“ i drugim floskulama koje znače malo ili ništa, neka mi odgovori na jednostavno pitanje: kako može biti normalno da čuvjek završi u zatvoru zato što nosi kapu? Ili kao nekad, zato što ispriča vic? Kakva god blesavoća bila na kapi ili u vicu, nitko me ne može uvjeriti da to nije totalitarizam i strahovlada kad se nekoga pošalje u zatvor radi činjenice da nosi kapu. Tko u tome ne vidi zlo, represiju i civilizacijski mrak, neka mi ne priča o simbolima zla, represije i civilizacijskog mraka.

Jer ako se ta budala s fašističkim simbolom na kapi pred svima lijepo legitimirala, i ova vlast je svojim fašističkim postupkom jednako tako legitimirala sebe.

Sad znamo na čemu smo. Počelo je s jednom kapom. Završit će s nekom novom krvavom kupkom u kojoj će neki naši unuci misliti kako su napokon izborili "slobodu" ili bar miran i dostojan život. Je, vraga. Ništa od toga. Sve sam ovo već čuo od svog prapradjede vrača koji se morao natezati s Mađaronima, pa sad proslijeđujem vama kao novo besplatno proročanstvo.

Onog ne tako davnog dana kad mi je doktor Nadležni rekao da smo gotovi s njegovim poslom, a mojim oporavkom, mislio sam da ću puknuti od sreće. Vrlo brzo euforiju je zamijenila zbunjenost. Osjećao sam se poput bradatog podmorničara koji se napokon iskrcao na kopno, nakon mjeseci plovidbe, pa sad luta po luci i pokušava ustanoviti što se zbiva, gdje je, i što hoće ti civilisti oko njega. A rekli su mu da se vratio doma. Kakvo doma? Ako je ovo doma...

Prijatelj branitelj objasnio mi je kako je to tipičan simptom PTSP-a. Baš lijepo!

Ipak, ne bih se više nikad vratio u podmornicu psihoze. Zbunjenost je sama prošla. Tu i tamo razgovaram s vrapcima na balkonu, pa što? Svijet možda nije lijep, ali je opet dobio boju.

Neki dan na televiziji o izumiranju pčela. Ovaj put i kod nas. Navodno ih je trideset posto manje (nikad mi neće biti jasno kako izračunaju takve stvari i onda ih još izraze u postocima).

Istina, na mojoj podrapanoj fasadi nema ih ove sezone. Inače dolaze svake godine neke pčele-pokućarke, solerice bez svog roja, iskopaju si male rupe u načetoj žbuki i onda marljivo donose pelud. Znanstvenici kao znanstvenici: ništa oni ne znaju. Moglo bi biti ovo, moglo bi ono. Možda je globalno zatopljenje. Možda i nije. Možda su pesticidi, možda su mobiteli. Misteriozno nestaju diljem hemisfere.

Zato se priklanjam teoriji zavjere. Netko ne želi da pčele rade svoje pčelinje poslove. Dvadeset posto (opet su to nekako izračunali... doh!) voćaka nije oprašeno. Voća i povrća sve je manje, i sve je skuplje. Prisjetim se one biblijske: „poznat ćete ih po plodovima“. Pomislim, po prvi put, kako bi stvar trebalo uzeti doslovno. Pomislite na sve one plodove u supermarketu. Što je to i na što to liči!? Plastika bez okusa i mirisa, čak su i boje bljedunjave. O, da, poznajemo vas po tim plodovima, koji god da bili!

Zato me ne bi uopće začudilo, i dalje sam u urotničkom raspoloženju, da nam uskoro serviraju rješenje: pčele izumiru? Nezgodno, da, ali naši vrhunski znanstvenici riješili su problem! Genetski su proizveli super-muhu, još boljeg oprašivača nego što je ikoja prirodna pčela! Super-muha otporna je na sve pesticide i herbicide, na tajfune i suše i stakleničke plinove i efekte. Preporuča se stanovništvu diljem globusa da više ne tamani muhe, posebno ne one plave i zelene, drekarice i mesarice, kako ne bi greškom utamanili i super-muhu koja uspješno zauzima mjesto nesavršene pčele...

I onda ćemo sigurno znati na čemu smo, ako smo do sad samo slutili...