Čovjek s vilicom u svijetu juhe

- Najbolje da počneš pisati o tome. – veli mi K.

Sjedili smo na ručku, zapravo debelo poslije ručka u ugodnom šumskom restoranu i K. je već imao nekoliko piva u dupetu. Ja sam imao samo dvije, da zalijem bogovsku klopu, i to mi je bilo previše. Lijekovi koje uzimam nikako se ne slažu s alkoholom.

Kolutam očima. Pisanje nije nešto u čemu bih vidio rješenje problema, prije jedan od uzroka. Naime, ja sam novinar. Ne, nisam jedan od onih popularnih zvijezda koje gledate na ekranima ili ste im zapamtili ime i sličicu uz njihove kolumne. Njih je zapravo vrlo malo, možda nekoliko desetaka. I mnogi su amateri, gosti u profesiji. Postoji još nekoliko tisuća anonimnih legionara, „surih“ profesionalaca, i bez njih u novinama i emisijama ne bi bilo materijala: vidjeli biste samo reklame i kolumne.

I ja sam jedan od tih šljakera, već više od dvadeset godina. Kad kažem profesionalno, mislim da od toga plaćam svoje račune i dugove. Trenutak pucanja, kad me dohvatio kaos i povukao u tešku psihozu (što je također rizik profesije i ne jednom sam vidio i mlade i stare kolege kako prolupavaju baš kao vojnici u ratu), zatekao me na mjestu pomoćnika urednika jednog, ajmoreć', prestižnog izdanja jednog od naših vodećih izdavača. Nešto proze, poezije i drugih pisanija sam ukoričio, ili rasijao uokolo po kojekakvim časopisima, pogotovo kad sam bio mlađi, baš kako je i običaj među kolegama sklonima literaturi.

Drugim riječima, i iluzije i činjenice o ljekovitosti ili snazi pisanja meni su vrlo dobro poznate.

K. se nije dao impresionirati. O, ne, ništa od ovoga ja mu nisam rekao. Nisam bio u stanju. To kažem sada. On to sve i tako zna jer se poznajemo sve te godine. Njemu sam samo odmahnuo rukom: „guzico pijana“.

K. se nije dao impresionirati jer je nepopravljivi pozitivac. Za njega je stvar jednostavna:
- To što te „kolje“ mora van. Mislim... Pogledaj malo: ne možeš reći svojoj ženi. Samo je mučiš! Ne može do tebe i izludila je već, a bez nje bi ležao u ludnici, stari moj, to ti ja garantiram! Ne možeš reći nama najboljim frendovima, a sva sranja smo prošli zajedno. Ne možeš reći onom tvom doktoru Nadležnom, on tvrdi da je prerano i drži te drogiranog. Pa onda piši! Tako ćeš reći svima i nikome!
- Čuj, uopće mi se ne da po nekakvim bilježnicama drljat kako se osjećam ovako ili onako...
- A, ne, ne, ne!! – K. se ne da. – Piši blog. Anoniman si, ali je stvar javna. Takac-makac. Što si napisao, napisao. To je prava stvar za tebe!

Opet kolutam očima. Kakav crni blog! Tamo se ljudi iživljavaju, siluju jezik, liječe komplekse ili si potpiruju iluziju o vlastitoj važnosti kad se jednom probiju u krug „popularnih“. Vidio sam tih internetskih „seoskih“ zajednica, hoćeš forumaša, hoćeš gejmera, iskričara, you name it...

- Predrasude! Uostalom, šta te briga, ti nikad nisi bio uklopiv. Nigdje se ne moraš uklapati. Piši svoje, istresi to. Pa nisu svi baš toliko ludi: ako drugi mogu liječiti komplekse, možeš i ti. Nekom može koristiti, a nikom ne može škoditi. Tebi će svakako pomoći!

- Moram prespavati pa ću razmisliti. – najviše je što mu mogu obećati. U zadnje vrijeme sve probleme i tako rješavam spavanjem.

K. zadovoljno otpuhne dim i slegne ramenima. Zna, gad, da sam se upecao.