svakom loncu poklopac

četvrtak, 22.09.2005.

Put putujem......

Al nije mi žao. Dugo smo ovo čekali i izgleda-dočekali! Naš dugo iščekivani medeni mjesec konačno će se pretočiti u hektolitre piva.....jedva čekam. Danas pakujemo stvari i sutra na bus, via Oktober Fest! U pravi moment, baš kad smo osjetili zasićenje od ljudi koji nas okružuju i sredine u kojoj živimo. I svi vi ostali, nemojte nam zavidit, najradije bi vam rekla-crknite od muke ali ipak....dok je većina vas mazala guze sa minimalnim zaštitnim faktorom mi smo radili. E sad ćemo mi uživat a vi radite. Jeste da će biti bunceka i pivušine, i svih onih groznih gotovih jela bez okusa i mirisa koji se razvlače poput žvake, ali neka.......mi se radujemo. Bit ćemo odsutni 2 tjedna, 10-ak dana u NjemaČkoj a onda (da ne pokvarimo tradiciju) do Pilipa! E moj Pilipe stižem ti! I spremit ću ti sto vrsta jela, samo me primi! PRIMI ME! Sve znam, sve radim samo me primi! Joj ljubičice radujem ti se više nego onim rozim švabama! Jedva čekam zakoračit u našu pivnicu i naručit čaj za gosp.J! Sve ih upozori da stižemo da nabiju kondiciju da nas mogu pratit. Moje srce je veliko, najveće! Čak mi od uzbuđenja zastaje dah! O Njemu da ti i ne govorim. On je sretan samim time što je napravio putovnicu, ha ha, mali još ne zna na koga se namečio.
Sve vas puno pozdravljam i iskreno se nadam da vas se neću sjetit u niti jednom trenutku!......dobro.....možda malo u povratku......

- 08:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 20.09.2005.

Smrt

Imam potpuno pravo pisati, pričati i misliti o njoj ma što god cijenjeno blog pučanstvo mislilo! Dakle, o njoj dosta razmišljam. Ponekad čak mislim da mi je i suviše blizu. Nekima će to biti crnjak ali za mene nije. To je jednostavno sastavni dio života. Umiremo rođenjem. Jedini je problem u tome što "nas mrzim". Ljuta sam na naš način ophođenja prema smrti. Ljuti me što se zgražavamo nad njom i što je još uvijek nismo spremni prihvatiti. Možda je neki i prihvaćaju ali još uvijek osjećaju na neki čudan način strahopoštovanje prema njoj. Pa Bože dragi, zašto je nismo spremni mirno podnijeti?!? Možda jer nismo pronašli unutrašnji mir, ili nam jednostavno vjera nije dovoljno jaka?? Ipak, ne da vjerujem da smrt nije zadnje što vidimo nego sam sigurna da postoji nešto puno veće od ovoga sada. Ja sam se skoro susrela s njom. Prvi je bio skoro direktan susret a drugi je bio neposredan. Ovaj drugi je bio u stvarnosti puno realniji ali dok sam ja shvatila što mi se događa "prođe voz" tako da bi se i on mogao svratati u grupu "nesvjesnog".
Moje je mišljenje, da kada bi ljudi mogli shvatiti koliko je "lako" umrijeti, smrt bi se puno lakše prihvaćala. Čovjeku koji umire (posebno onome u bolovima) na pameti je samo da ta bol što prije prođe. Sve ostalo mu je svejedno. Barem se meni po glavi vrtila ta misao. Samo da patnja prođe. Istovremeno mi je kroz glavu prolazila moja obitelj: "Ajme kako će oni to podnijeti? Njima će biti grozno a meni super samo da bol prođe a oni toga nikada neće biti svjesni." A što je najgore, bez obzira na to što sam imala bliski susret, ni ja se ne bi ponašala s nekim pretjeranim razumijevanjem. Ili možda bi? Valjda je to u čovjekovoj prirodi-da se boji nepoznatog. Možda bi ipak imala tu snagu za koju ni ne znam da je imam?? Znam samo da to ne bi voljela provjeriti i da me Bog iz samo njemu poznatog razloga poštedio (barem za sada). Ma ja ću 100% ispast neka faca. 100% imam neku misiju za koju još ne znam. Možda da spasim muža od njega samoga, haha! Ili je on meni poslan da mene spasi?! Hmmm....prije ću povjerovati u ovu drugu soluciju.

- 10:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 16.09.2005.

Stav

Na jutrošnje pisanje bloga potakla su me razmišljanja nekih ljudi sa drugih stranica. Moram priznati da sam jako neugodno iznenađena jer sam otkrila koliko se bijesa, ljutnje pa čak i mržnje krije u mladim ljudima. Jako puno frustracija i nemira. Zgrožena sam! Kako možemo očekivati da nam djeca budu bolja kada im ni sami ne pružamo bolji primjer?!? Imam osjećaj da dosta nas u startu imamo dobro mišljenje o većini blogaša. To su ljudi koji iznose svoj privatni život želeći to, iz ovog ili onog razloga, podijeliti s drugima. I kada se svi nađemo na takvim stranicama mislimo da smo "prike". I ustvari uopće ti ljudi ne moraju biti u pravu. Pri tome ne mislim na one koji pokazuju lažno lice nego na one koji smatraju da su u pravu i iznose nam svoju priču (a znamo da svaka medalja ima dvije strane). Ma znam da se podrazumijeva to što govorim ali se pitam da li je ikome od vas ikada palo na pamet da ta neka osoba sa svojom "tužnom" pričom uopće ne mora biti u pravu?
Mladi ljudi su skloni osuđivanju drugih i agresivnom ponašanju. Nitko više nema "vremena" za riješit (ili barem pokušat riješit) svoj problem sa osobom koja je taj problem i uzrokovala nego nam je lakše to ispovjedit drugoj osobi i samo dodatno palit atmosferu. Dobro mi je jučer jedan kolega rekao da otkud moja direktorica može znati što se meni vrti poglavi kad to ne govorim njoj nego njemu. I ima potpuno pravo! Bez obzira što sam ja totalno napaljena na posao i želim i ovo i ono, ona to nikako ne može znati već, dapače, može pomisliti da mi je ovako sasvim dobro i da se ne želim previše zamarati.
Neku večer me muž pitao kakav je on meni muž? Kakav si ti meni muž?!? Prvo sam pomislila pa otkud mu sad to a onda sam shvatila da se to jako rijetko pitamo i užasno malo razgovaramo. Kada smo se uopće zadnji put to zapitali?? Kakvi smo partneri, kakve smo kolege, prijatelji, djeca.... Zar nas prava i iskrena ljubav ne tjera da budemo bolji ljudi i da partneru želimo udovoljiti. Naravno da je lakše dreknuti i napuniti mu glavu. Nespremni ulazimo u brak zamišljajući "love is in the air" a ustvari nismo uopće spremni na kompromise koji su u braku neminovni, pogotovo ako se nađu dva ista.
I žene...kad bi samo progledale....zna li itko od vas što ženi najviše treba (osim velikih aduta). Mudrost! Mudrosti nam fali! Mudrost je kada na pametan način dođeš do onoga što želiš a da pri tome nikoga ne povrijediš. Mudrost se bitno razlikuje od lukavštine. Lukavi ljudi su zločesti. A mudri, e ti su blagoslovljeni. Pa zašto ljudovi moji dragi, konačno ne shvatite da druge ljude ne možemo promijeniti nego samo sebe, svoj način na koji ćemo doživit druge. Pa kada nismo sebe spremni mijenjati tko nam daje za pravo da od drugoga to očekujemo?! Evo primjera: Zašto bi ja od svoga muža očekivala da shvati koliko je meni neka stvar bitna, kad se njemu za istu tu stvar živo fućka i kad on meni ne može objasniti koliko je ta stvar u biti nebitna. Radi se o tome da nismo spremni prihvatiti razlike i pristat na kompromis (a kompromis je kada ne dobiješ ono što si htio), ne uvažavamo tuđe mišljenje, ne poštivamo se međusobno i ne prihvaćamo razlike. Pa ne kaže se džabe da su muškarci sa Marsa a žene sa Venere: na jednu te istu stvar gledamo na potpuno dva različita načina.

- 07:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 14.09.2005.

King Kong

E tako zvuči moja svekriva koja je visoka metar i čežnju. Jučer sam sva slomljena došla doma i otišla leć ali dvi fuckin ure nisam uspjela oka sklopit jer: nitko ne zna podignut stolicu (ona služi da se gura), nitko ne zna za kvaku na vratima (čemu kvaka kad je lakše zalupit s vratima), zašto doći do nekoga tko se nalazi u dvorištu kad ga je lakše vikajući zovnut. Ajme satarluka! Ujutro se probudim i samo 5 minuta ležim u krevetu i osluškujem tišinu a onda 20 metara niz cijeli hodnik čujem bat! Visoke potpetice u 6.30h kako koračaju niz hodnik koji je u tom trenutku za mene otprilike dužine Sv. Roka. Evo je, dolazi! (twilight zone!). I tako je nastao King Kong. Dobro moj stari govori da su niži ljudi uvijek "malo zločestiji" jer im je to jedini način da dođu do izražaja pored visokih nebodera koji samom svojom pojavom dolaze u prvi plan (ma može to biti i zbog velikih guzica, svajedno je) ali činjenica je da ta žena apsolutno nikad ne šuti, ne miruje, i sve ostalo ne ne i ne! Sinoć sam se čula sa kumom pa je zavarila od smija kad sam joj rekla za King Konga. Dala mi je dobar savjet kojim se njena prijateljica poslužila kad je studirala i živjela sa čoporom neiživljenih studenata. Čepovi za uši! Blaženi onaj tko ih je izumio! I danas letim u ljekarnu po moj novi spas. Pa bolje mi je kupit njih nego od živaca zapalit kuću. Ipak sam svjesno došla u obitelj Adams. Pita me muž kako ću onda čuti sat. Pa nikakooooo! Ne želim ga čuti!

- 08:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.09.2005.

Teško mi je

Uhvatila me mala kriza. Znam da će biti kako mora biti i da ja tu ne mogu ništa ali tako bi volila da se mogu isplakati. Da čep koji se godinama stvarao jednostavno pukne i moja težina splasne. Mamino srce je teško podnijelo to što joj se događalo i sad je počelo popuštat a ja se brinem. I znam da tu ne mogu ništa, i da nisam ni prva ni zadnja kojoj se nešto tako događa, i da svatko ima svoj križ i da ga mora nosit kako god zna i umije, i da ima puno gorih situacija, ali to ne umanjuje moju tugu i zabrinutost. Eto, toliko od mene. Samo izjava, ne tražim komentar.

- 13:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.09.2005.

Glasno razmišljanje

E brajo, kako postoje neke osobe koje ti potiču ludilo u glavi, mislim, ono pozitivno. Tako me jedna sinoć zamantala da su riječi samo navirale i nisam mogla ušutit, (ma znam da inače imam tu sposobnost ali ipak...) i izvlači sve ono što malo kome mogu reći. Ipak smo skupa mrzile jedan januar. Fuckin bloody januar. I danas mogu reći ono što često pomislim ali rijetko kažem.....jako sam ponosna na nas i mi smo definitivno posebni ljudi, izabrani, mi smo jednostavno oni o kojima smo jedva mogli pričali. I znate šta, meni je to super! Cijeli moj život mi izgleda kao kula od karata, samo što nema vjetra koji će toliko biti jak da se meni neće dati ponovo gradit (ovo sam ukrala od tukice) ali nema veze, lako je primjenjivo u svim situacijama.
I šta mi se još često vrti po glavi. Zašto ja nisam posebno posebna?!? Najdraža će znati o čemu govorim. To mnogi nazivaju životnim nepoštenjem. Ali mislim da nije dobro na to tako gledati jer svatko ima svoj križ i tko zna što nam nosi budućnost. Možda će posebno posebnima biti ljepše i bolje nego drugima. Ustvari, ja znam da hoće a ajme je onome tko sumnja. Ma svi mi znamo ovo o čemu ja govorim, živi život kao posljednji dan i bla bla, ali to ne znači iživljavat se na drugima, ili sebi (kako drugi često rade). Imam potpuno pravo da me nerviraju sitnice poput kata, pločica, parketa, imaginarne kužine, zajednice.....Znam da nitko i nije rekao da nemam pravo ali ovo je samo jedno glasno razmišljanje. Ne moram poludit nakon svega i počet činit "pizdarije". Meni je cijeli život izazov a u ovoj fazi to mi je moj suprug i naša borba i plan kako nekom ukrast novce i napravit stan! I jako sam ponosna na nas, naš način razmišljanja o životu-njegovom pojednostavljivanju. Čak sam malo perverzna jer mi je nekad drago što zadnjih 20 kn dijelimo kao onih 1000 sa početka mjeseca, što me nerviraju njegovi sa svojim navika koje su totalno suprotne mojima-jer ćemo više cijenit svoja 4 čoška i cijeli niz situacija. Ali se ipak sigurno neću nervirati jednakim intenzitetom kao prije onog januara. I drago mi je zbog toga jer su se ipak uslijed svega toga rodile neke nove ljubavi, djeca, život me podsjetio na ono što sam skoro zanemarila a to je da nema tog problema koji se ne može riješit i nema toga što može pokolebat jednu dovoljno jaku želju!
Mislim da ovi stihovi govore sami za sebe. Upravo su ih pustili na radiju nakon duuugo vremena, a ja ih obožavam! I to je naš život.

Ta tvoja barka mala
šta pušta na sve strane
ja sam je brodom zvala
ja sam je brodom zvala
a jedva u nju stanem......

- 08:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	rujan, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30