svakom loncu poklopac

srijeda, 31.08.2005.

Mica-maca

Mislim da sam vidio mica macu! Ustvari, jesam! Vidio sam je! Ma lude firme. Jutros sam na hodniku ispred ureda ugledala mačića, a obzirom da se radi o drugom katu i o tome da se u prizemlju nalazi pogon (a čisto sumnjam da su je zaposlili na nekom stroju) male su šanse da ćete je tu pronaći. Naravno da smo joj onda odmah dali mlijeka i udomili je u svom office-u aliiiiiiiii, mačka ne bi bila mačka mačka da se sada već nije okuražila, tako da je mirovala kada smo je doveli a sada mi se bez problema penje po stolu i šapama prelazi po tastaturi pa 8moram+ njene pogreške ja ispravljati. Evo, i ovo je ona napravila! Gura se i nameće, samo bi se mazila. Zvala sam doma svekra da pitam smijem li je donijeti obzirom da imamo kuću, a svaka kuća ima miševe, a gdje su miševi ima i zmija.......i tako sam kupio brod (znate li taj vic?). Kaže on meni ne dolazi u obzir! Dovela si pasa, još mi i mačka fali?!! Nogom ću je prokinit ako je vidim. Ma kralj je!
Evo upravo sam našla udomitelja, neka bakica, susjeda od kolegice.
Evo kurve, pentra se po meni i već mi je zaspala u krilu. A kad se muž počne pentrat po meni onda ću "bit umorna". Ma nije njemu lako sa mnom. Za druge smo uvijek odmorni i orni a za bližnje nikad nemamo vremena. Bolje mi je nabit kondiciju, ne smijem ga odbijat ako mislim sačuvat brak. I eto kako žena umije sa mace preći na muža. Jadni oni koji upadnu u naše ralje!

- 12:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Galeb i ja........

19.35h, Malo Misto, zalazak sunca, more kao ulje, tek pokoji šum valova što ga proizvode koče koje su se otisnule na more, galeb i ja. U daljini primjećujem tek jednog ribara. Polako se spuštam do mora, pridržavam se jednom rukom o kamen da se ne poskliznem. Uspijevam se popeti na stijenu. I skačem. Od pustih priča da je more prohladno jer je nekoliko dana bilo nestabilno vrijeme nema ni traga. Samo osvježenje i misao koja mi automatski prolazi kroz glavu:Hvala Ti što Si mi dao život na ovoj zemlji i što sam znala primit toliku ljubav!
Grad se nalazi na zapadu tako, kada ga gledam iz Malog Mista, boje mora se stapaju sa oblacima i nebom a Grad se nalazi podno njih.
More je modro a nebo u crvenoj nijansi. Kao da se Netko poigrava i razvlači boje kao krivulje, pa crvena prelazi u žutu, a žuta u plavu.
Zaranjam. Mračno je. Ipak je sumrak. Čujem glas paničara o morskim psima... i nastavljam. Ronim. I obožavam ga. Obožavam svaku Njegovu kap koja mi dotiče tijelo. Hvala ti! Hvala ti što te imam i što imam priliku uživat u tebi! Uklonio si mi svaki trag umora i odnio svaku brigu iz glave. Shvaćam da će sve u životu biti kako treba, pa ni manje ni više bolje ili gore nego drugima. I sve će se riješiti na ovaj ili onaj način. Samo strpljenja. Ne znam kako Ti se odužiti. Srce mi je preveliko, jako sam sretna.
Plivam i ne mogu se istrgnut iz Njegovih ralja. Prejako me grli.
Nastavljam prema zalazu. Na površini se vidi trag Gira koje bježe očito pred nekih povećim Komadom. A čuju se samo galebovi. Njihovo graktanje koje na mene ima čarobnu moć smirivanja, više od ijedne tablete. I moji uzdasi.
Galeb i ja......stara priča koja očito nikad neće zastarjeti.

- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.08.2005.

Dobar vikend

Zadovoljna sam. Malo se radilo, puno se odmaralo, čak sam stigla ćeifit u popodnevnoj subotnjoj kavi s osobom koju dugo nisam vidjela. U subotu navečer malo smo se opustili uz malvaziju i bili smo u baš ugodnom društvu. U nedjelju ujutro smo produžili spavanje jer već tjednima nismo. Samo moj suprug je razvio taktiku kako da me "spontano" probudi i svaki put me uspije iznervirat. Naime, kad se ja probudim prije njega mirujem kao bubica da ga ne probudim jer znam da je nenaspavan itd. Ali on, a jok! On se probudi, i kao pravi kralj počne se vrtit po krevetu, ka ono, okreće se, a ja ga samo osluškujem i nadam se da će prestat a onda poludim! Pitam ga ja ljutito "Jel to opet zov ljubavi??Stara taktika buđenja?" A kurva se počne smijati i promrmlja "Stavi vodu za kavu.....budi prava žena...." Moram priznati da ima šarma i taktiku s kojom me svaki put uspije nasmijati, tako da i kada hoću ne mogu se naljutiti. Naravno, ta kava je trajala 2 sata jer je moja taktika stupila na snagu pa sam mu iznosila plan kako "nekome ukrast novce" i napraviti nama stan, tj. s kojim novcima dignut kat. Ostatak dana smo proveli slično, jeli smo ručak koji ja nisam morala skuhati, onda smo išli na kupanje (btw. more je na prvi mah prohladno a onda savršeno), pa na dječji rođendan na kojem sam ja oko nekih doba počela govorit: "amo kući, moram peglat robu" a on mi je samo nadolivao pivu. Bili smo sa kumovima, djeca su otišla kući a on mi je (podsmijehivajući se) oko nekih doba rekao da idemo, da ja moram peglat. Ma ljubavi, mater nek ti sad pegla, ja odoh leć! I tako jutros do 6h. Sve u svemu zadovoljna sam, nakon dugo vremena nigdje nismo išli pa smo proveli bezbrižan vikend.

- 13:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 26.08.2005.

Kaže on meni.....

".....ti jednostavno nisi nikako mogla biti jedna normalna mirna žena koja će stat doma, zadovoljit se s onim što ima i pustit mene na miru!? Nego si morala biti jedna munjena vlajina, koja stalno nešto uči, čačka, snima, pita, ispituje i gura naprijed a samim time i mene si uvukla u svoj vrtlog ludila, pokrenila me i sad ni ja nemam mira. Kako ne razumiješ, danas popodne nisam spavao i sad sam lud! Lud sam! Poludit ću! E kad je tako sad ćemo izać vanka, ja više ne mogu stat u kući, il ću te satrat, ugrist u te! (drži me za lice i to mi govori a ja od smijeha ne mogu uhvatit zraka)"
E pa mužu moj dragi, da ja sad tebi kažem nešto. Da nisam bila tako luda vlajina ti me nikad ne bi oženio nego bi pustio bradu kao grizli adams, hodao po planini i družio se s vukovima!

- 12:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2005.

Medicinske sestre

E, na ovu temu bi se dalo uistinu puno razglabati. Zato ću ovaj post posvetit njima. Mogu reći samo da u svom pozamašnom iskustvu lošeg nisam imala. Mislim da rade najgori posao: "Sestro piškit ću, donesi mi patku, spusti mi gaće, pa me sad operi, pa mi digni gaće, e sad bi mi mogli i malo podignut naslon jer me već ledja bole od ležanja, jaaaao maloprije sam povratila hoćete li molim vas očistit....". I tako u dvadesetak soba koje pokrivaju samo 2 sestre! Ajme pilane, i kad čovjek to gleda iz dana u dan nije ni čudo da ogugla na pola stvari. Ne pravdam ih, smatram da su same birale svoj posao i da ga zato (kao i svaki drugi čovjek moraju obavljati dobro). Realnost je nešto drugo, a to je da sve manje med. sestara i doktora biraju to zanimanje iz nekih humanih razloga, iz razloga da žele čovjeku pomoći. Prije bi rekla da se tu počinje radit o nekom lažnom prestižu koje nam je nametnulo društvo. Zato bi cijenjenoj masi preporučila da se ne nervira jer se protiv sistema ne nože ništa! Jadni smo i mali, skoro prostom oku nevidljivi. Molite se da vas takvi ne zapadnu i točka. Bolesnici su ti koji nisu svojom voljom došli tu a oni jesu. Ja sam imala sreće da sam naletila na dobre duše, dapače, nijedna nije bila loša. Možda zato što sam mlada, ali po onome što sam vidjela prema nikome se nisu loše odnosile. I od njih se najviše može saznati, mislim s medicinske strane. A doktori, oni su drugi par postola, činjenica je da su oni ti koji nikada nemaju vremena za razgovore (što u krajnjem slučaju ne bi trebalo čudit jer su bolnice pretrpane). Pa i u vizitu kada dođu "jadan" pacijent od pustog uzbuđenja i ne sjeti se pitati sve što mu je bilo na pameti samo par minuta prije. Sinoć sam prolazila kroz bolnicu i uglavnom, prolazeći hodnikom ispred intenzivne sam naletila na četvoro ljudi koji su čekali onu vijest. Onu kobnu vijest kada vam doktor kaže žao mi je, šanse su joj/mu nikakve. Njihovo lice je odavalo da nema snage za plakanje, samo gomilu tugu na licu odavala je preznina u očima. Protrnula sam od same pomisli kako im je znajući da se i ja mogu naći na njihovom mjestu. To je sigurno puno ljudi doživjelo (nažalost) ali zašto se ponekad ponašamo kao da se to ne može dogoditi nama?!? Pa zašto bi jednima trebalo biti bolje nego drugima?!! Pokušala sam se stavit u poziciju liječnika koji prenosi takvu vijest i ne želim to nikada doživjeti! Ljudi koji rade na takvim odjelima gledaju svaki dan takve tragedije i jednostavno se moraju ograditi jer je poznato, da daju sebe pacijenti bi ih satrali a onda oni ne bi mogli raditi posao za koji su plaćeni. Pa ja bi prva to napravila, oni daju prst a ja bi cijelu ruku. Ma nemaju oni kad nama objašnjavati zašto nam je ovo i ono jer da to rade ne bi imali vremena za ono zbog čega su tu. O onim bezobraznim i neodgojenim neću ni pisati jer ne zaslužuju moje vrijeme i prostor. U svakom slučaju, svi moramo biti tolerantniji jer će nam život biti lakši. A stvari koje ne možemo promijeniti moramo prihvatiti, inače ćemo partit prije vremena.

- 07:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.08.2005.