19.35h, Malo Misto, zalazak sunca, more kao ulje, tek pokoji šum valova što ga proizvode koče koje su se otisnule na more, galeb i ja. U daljini primjećujem tek jednog ribara. Polako se spuštam do mora, pridržavam se jednom rukom o kamen da se ne poskliznem. Uspijevam se popeti na stijenu. I skačem. Od pustih priča da je more prohladno jer je nekoliko dana bilo nestabilno vrijeme nema ni traga. Samo osvježenje i misao koja mi automatski prolazi kroz glavu:Hvala Ti što Si mi dao život na ovoj zemlji i što sam znala primit toliku ljubav!
Grad se nalazi na zapadu tako, kada ga gledam iz Malog Mista, boje mora se stapaju sa oblacima i nebom a Grad se nalazi podno njih.
More je modro a nebo u crvenoj nijansi. Kao da se Netko poigrava i razvlači boje kao krivulje, pa crvena prelazi u žutu, a žuta u plavu.
Zaranjam. Mračno je. Ipak je sumrak. Čujem glas paničara o morskim psima... i nastavljam. Ronim. I obožavam ga. Obožavam svaku Njegovu kap koja mi dotiče tijelo. Hvala ti! Hvala ti što te imam i što imam priliku uživat u tebi! Uklonio si mi svaki trag umora i odnio svaku brigu iz glave. Shvaćam da će sve u životu biti kako treba, pa ni manje ni više bolje ili gore nego drugima. I sve će se riješiti na ovaj ili onaj način. Samo strpljenja. Ne znam kako Ti se odužiti. Srce mi je preveliko, jako sam sretna.
Plivam i ne mogu se istrgnut iz Njegovih ralja. Prejako me grli.
Nastavljam prema zalazu. Na površini se vidi trag Gira koje bježe očito pred nekih povećim Komadom. A čuju se samo galebovi. Njihovo graktanje koje na mene ima čarobnu moć smirivanja, više od ijedne tablete. I moji uzdasi.
Galeb i ja......stara priča koja očito nikad neće zastarjeti.
Post je objavljen 31.08.2005. u 08:55 sati.