svakom loncu poklopac

King Kong

E tako zvuči moja svekriva koja je visoka metar i čežnju. Jučer sam sva slomljena došla doma i otišla leć ali dvi fuckin ure nisam uspjela oka sklopit jer: nitko ne zna podignut stolicu (ona služi da se gura), nitko ne zna za kvaku na vratima (čemu kvaka kad je lakše zalupit s vratima), zašto doći do nekoga tko se nalazi u dvorištu kad ga je lakše vikajući zovnut. Ajme satarluka! Ujutro se probudim i samo 5 minuta ležim u krevetu i osluškujem tišinu a onda 20 metara niz cijeli hodnik čujem bat! Visoke potpetice u 6.30h kako koračaju niz hodnik koji je u tom trenutku za mene otprilike dužine Sv. Roka. Evo je, dolazi! (twilight zone!). I tako je nastao King Kong. Dobro moj stari govori da su niži ljudi uvijek "malo zločestiji" jer im je to jedini način da dođu do izražaja pored visokih nebodera koji samom svojom pojavom dolaze u prvi plan (ma može to biti i zbog velikih guzica, svajedno je) ali činjenica je da ta žena apsolutno nikad ne šuti, ne miruje, i sve ostalo ne ne i ne! Sinoć sam se čula sa kumom pa je zavarila od smija kad sam joj rekla za King Konga. Dala mi je dobar savjet kojim se njena prijateljica poslužila kad je studirala i živjela sa čoporom neiživljenih studenata. Čepovi za uši! Blaženi onaj tko ih je izumio! I danas letim u ljekarnu po moj novi spas. Pa bolje mi je kupit njih nego od živaca zapalit kuću. Ipak sam svjesno došla u obitelj Adams. Pita me muž kako ću onda čuti sat. Pa nikakooooo! Ne želim ga čuti!