Jučer smo feštali. Slavilo se Anino i odojak je bio na stolu. Poslije sam bila u kinu i u Cinestaru kupila krasan badić i suknju na rasprodaji. Ponosna sam na sebe jer sam uspjela lijepo smršaviti, tj. tako da sada svi već primjećuju razliku u odnosu na prije. Još jedno dvije tri kile i mogla bih upasti u kategoriju vitkih ljudi. Dobro realno pet, za taj naziv, ali kile neće samo tako otići.

Danas sam prošetala Jarunom i prisustvovala intervenciji Hitne. Kako se ista desila na većoj udaljenosti nisam vidjela o čemu je riječ. Poslije sam otplivala svoju dionicu od tisuću metara i posjedila malo na terasi gdje su nam došli susjedi. Bilo je veselo.

Đoković je u međuvremenu predao, a ja blogam....

Zaista lijep je bio dan...

Povod ovom blogu je kupovina klime od strane mog brata. Ja razumijem da kako je on na katu da mu je jako vruće i da je neugodno za spavanje, ali ipak riječ je o velikom potrošaču struje. Nedugo sam čitala kako klimatizacija Hrvatske dovodi do toga da ćemo trebati još jedan Krško, a kako se svi kunemo na ekološku Hrvatsku gradnju nuklearke nitko ozbiljno ni ne razmatra. Situacija sa strujom je ozbiljna. U Njemačkoj su cijene struje odletjele u nebo, a mogle bi i u nas. Struja nije besplatna i nema je u neograničenim količinama. Kako naše rijeke nisu baš najpogodnije za izgradnju hidrocentrala, a termocentrale zagađuju zrak samo je pitanje vremena kad će doći za biti ili ne biti u izgradnji nuklearke.

Iako su potencijalno opasne, kako nitko ne želi zasutaviti povećanje potrošnje struje ista će biti neminovnost, a bojim se u kojem god kraju Hrvatske da se radi mislim da lokalno stanovništvo to neće nikako prihvatiti. Jedna Francuska ima na desetke nuklearki i nitko oko toga ne radi problem, a činjenica je da se bez energije ne može ekonomski prosperirati.

Cijene ostalih izvora energije luduju, a energenata nikako dosta. Slušala sam izvješče po kojem je Tvronica gnojiva u Kutini u velikom gubitku jer nije bilo dovoljno plina za proizvodnju. Nitko s druge strane ništa ne piše o Jadranskom naftovodu, a nafta je nešto što ćemo vrlo skoro plaćati suhim zlatom.

Biranje između toga da nam nije vruće, spremnosti da se ugodna atmoosfera plati i same mogućnosti energetskog sustava zemlje su zasad na vrlo labavoj osnovi.

Sutra dolaze gosti i biti će im lijepo u klimatiziranom prostoru. Ja se ovaj put ne pitam koliki će biti račun za struju nego kako i otkud ćemo dobivati struju kad se svi klimatiziramo. I je li to zaista i nužno?

Iako sam počela raditi polovicom šestoga nekako sam se ponadala da ću ipak moći izvući neki produljeni vikend i otići na more. Danas sam se razočarala jer izgleda da od mog plana ništa jer....duga je to priča. A nekako sam se nadala otići čak do Dubrovnika ili barem Makarske.

Ipak nikad se ne zna. Možda mi se ipak posreći. Puno se radi i možda tih par dana dobijem nekako. S druge strane pošto kolegice idu na godišnji može mi se zalomiti da radim puno više sati nego inače jer je navodno sezona u osmom mjesecu.

Voljela bih da je, a još par dana da se vide neke stvari.

S druge strane sam se javila na besplatno čitanje horoskopa, a sad ta ista osobu traži novac kako bi izvela neki okultni ritual. Ja ne vjerujem u horoskope, ali volim ih pročitati čisto iz rekreativnih pobuda. Naravno da mi ne pada napamet slati neke novce, a sudba kakva bude pa bude.

Sve manje razumijem ovaj sukob na Bliskom Istoku. Svaki dan slušam Aktualni 101 i slušam prebrojavanje mrtvih i ranjenih, slušam o razaranju Beiruta, o mogućim pregovorima i sve manje mi je jasan taj sukob.

Palestinci žele državu koju su nekada imali. Izraelci žele pravo na miran život. Zašto u današnjem svijetu tako nešto ne bi bilo moguće. Istina je da nije, pa ni Kurdi koji su velik narod nemaju svoju državu.

Nemiran je Irak. Bombe na sve strane, a Iran je korak do nuklearnog programa. Sjeverno korejci se prijete, a danima nema nikakve vijesti što se događa u Afganistanu.

I kod nas u zadarskog zaleđu kamenovane kuće. Na plažama gromovi ozlijeđuju ljude....

Mislim da više ne razumijem ovaj svijet ako sam ga ikada razumjela.......

Danas sam optužena za nešto što ja nisam napravila. Naravno da sam to uspjela pobiti i stvari staviti na svoje mjesto. Posao se lijepo odvija i ja sam već nasušno čekam plaću i veselim joj se. Vjerojatno ću par dana skočiti na more i uživati, ali nekako se ne usudim pitati jer radim svega četrdesetak dana. Moram priznati prilično naporno posljednjih par, ali i to ide u rok službe.

Društveni život je sveden na nulu. Osim ponekog blind date-a zapravo ne idem nikuda van iako sam imala prilike u petak otići na blog druženje. Kako sam taj dan radila deset sati nisam imala snage, a i bilo je prevruće.

Cijeli sam vikend provela na jezeru i naplivala se. usput sam nećaka naučila plivati u dubokoj vodi i nas smo dvoje lagano plivali uz obalu )voda mu je bila preko glave).

Jučer su nam u posjeti bili susjedi i izgleda da malo pomalo dolazi do druženja u našem kvartu.

Jučer purica s mlincima, danas purica s mlincima, ali i jedan sladoled.

Termometar je u prostoriji kojoj radim pokazao 45 stupnjeva i u tom sam momentu odustala od današnjeg dana. Nikao mi iz glave ne izlazi ta temperatura i zbilja ne mogu raditi po toj vrućini. A nema ni potrebe jer i druge je ošamutila vrućina pa nitko ni ne pita za mene. Posao će se napraviti po malo manjim temperaturama ili ćemo početi udarati bubnjeve i prizivati kišu.

Biljkama je toliko vrće da ih moja majka zalijeva svako jutro, ali kako uskoro očekujemo zabranu zalijevanja zbog suša mislim da će biljčice teško preživjeti ovo ljeto.

Još sam se danas i zaribala. Umjesto frizanih lignji ja sam naručila lignje na žaru, a to je nešto sasvim drugo iako zapravo nije bilo loše. Uz rajčica salatu i malo pomfrita obrok je bio ukusa. No ja sm željela te pržene lignje. Deset minuta nakon narudžbe sam shvatila da sam pogriješila, ali ništa strašno se nije dogodilo.

Toliko mi je vruće da danas ni neću na blog sastanak jer i radim do 18 sati, a kako sam već sada toliko umorna mislim da neće biti snage. A tako sam se veselila i zapravo sam razgovarala s Sadisticom kako bi to bilo lijepo. Hebiga. Nisam ja izmislila 45 stupnjeva, a to je ipak viša sila, morati ćete priznati :)

Njih i nema i to je jedina prava istina. S druge strane postoji mnogo dobrih obitelji ili barem ljudi koji se trude biti dobri roditelji. U pubertetu kao što znamo sve se vrti oko bunta i društva u kojem se krećemo. Iz vlastitog iskustva znam da sam tada tražila da budem vani koliko i moje društvo, a znam i to iako moji doma nikada nisu pušili da sam ja prvu cigaretu zapalila sa sedamnaest zbog društva. Isto tako znam mnoge danas sjajne ljude koji su svojevremeno eksperimentirali s kombinacijom piva i apaurina, ali sve ih je to prošlo i danas su odgovorni ljudi i dobri roditelji svojoj djeci.

Roditelji danas nažalost ne mogu birati koliko će raditi i velika ih većina radi od 8-18, dođe umorna kući pokušavajući izvršiti i tu zadaću. Danas se praktički ni na bolovanje ne može ići kad su djeca bolesna, i u mnogome su prikraćeni i roditelji i djeca.

S druge strane djeca su informirana više nego ikada i znaju mnogo više nego što su to znale generacije prije. Naravno da sam i ja popušila joint, ali nije mi palo na pamet da probam heroin jer su mi utuvili u glavu kroz razne omladinske časopise i filmove i knjige da se o istome odmah postane ovisan. Postoje i mnogi filmovi koji vrlo zorno opisuju život i propast narkomana i iako filmovima ne treba vjerovati ipak informacije koje dolaze tim putem se moraju uzeti ozbiljno.

Realnost je da mladi ljudi najčešće moraju proći svojevrsno ispuhavanje, ali isto tako oni sami moraju znati reći dosta kada je to potrebno. Nemoguće ih je stalno nadzirati, a slažem se da obitelj bi trebala dati dobar primjer i voditi računa o svojim članovima. Djeca možda jesu centar svijeta, ali često se u obiteljima dese različite krize i situacije u kojima ona su tek sporedni igrači.

Roditelji nam trebaju pružiti, dom, sigurnost i napraviti od nas ljude što je vrlo teško. Sve donedavno razne moderne metode odgoja zabranjivale su kažnjavanje bilo koje vrste, dok se ispostavilo da odgoj naših baka je ipak ispravan put da se mladi čovjek pretvori u odgovornu i savjesnu osobu.

Ne mogu opisati koliko mi smeta kad mladi ljudi propovjedaju razne ideologije, uključujući sve moguće i nemoguće zdrave načine prehrane, a onda s druge strane posegnu za drogom. Lako se je nabacivati kamenjem na okolinu, pogotovo na roditelje, ali prava je istina da se većina roditelja stvarno trudi u životu i ako za ništa drugo nagrada za taj trud bi trebalo biti odgovorno ponašanje. Ako u ne jednoj seriji je pokazano da se od tablete ekstazija može umrijeti onda 50 kuna koje je mama dala za izlazak se neće potrošiti kako bi se moglo plesati dva dana, nego će se kupiti neki sok ili u najgorem slučaju čaša pive.

Slažem se da roditelji imaju velik utjecaj na nas i da je njihova odgovornost velika, ali u današnje vrijeme oni ne mogu napustiti poslove da bi se bavili samo djecom. Gotovo da i nema posla gdje se ne radi po deset sati na dan, a djeci mora biti i skuhano i speglano. Koliko puta sam od svojih prijatelja čula nerealne želje njihove djece. Od najnovijeg računala, igrice, rola, džeparca, a djeca to ne znaju uzvratiti niti da recimo polože razred. Svi su krivi osim mladih ljudi samih. Vjerujjte to nije tako. Mladi ljudi međusobno razgovaraju, pa tako razgovaraju i o ponašanju svojih roditelja. Oni dobro znaju što je i što nije prihvatljivo ponašanje i masu puta tj. masu problema proizlazi iz toga što djeca ne samo da žele pažnju roditelja nego se ne žele ni suočiti s odgovornošću odrastanja.

Droga je tako zgodan bijeg, lijepo je na dva tri sata, možda čak i prekrasno. No svi znaju kamo to vodi, a ako su poneki mladi toliko naivni da misle da se to neće dogoditi njima, onda ne vidim kako su krivi roditelji koji još nakon svega moraju snositi troškove liječenja, ponovne socijalizacije svog djeteta i mnogo toga drugoga. Jasno mi je da društvo ponese, ali pitanje je slobodne volje. Nažalost pametno ponašanje je ponekad preteško ugraditi u mladog čovjeka jer neki od njih si zapravo i ne daju ništa reći.

Nisam roditelj, ali vjerujem da najveća većina ipak ih je dostojna toga posla, ali oni ne mogu sve sami. Oni ne mogu živjeti umjesto svoje djece. Mnogo puta i nisu ni svjesni s čime se sve njihovo dijete suočava jer su oni odrasli u neko drugo vrijeme.

istina je isto da i problematična djeca znaju izrasti u odgovorne ljude. Nema pravila.

Ako te je roditelj hranio, oblačio, školovao, proživio s tobom svaku bolest, vozio na razne aktivnosti, organizirao rođendane, ljetovanja, kupovao sve što je i nije bilo nužno za lijep život u čemu je njegova krivica. Jer koliko god se trudio roditelj ne može do kraja razumjeti svoje dijete. Može ga saslušati i dati savjet, paziti na njega, ali ne može živjeti njegov život.

U konačnici je pitanje. Tko je odgovran za ono što jesmo. Odgovor je vrlo jasan. Mi sami, ma koliko nam roditelji, društvo i drugi bili "krivi".

Regina je pred koji san napisala opširan post o tome kada i kako se postaje narkoman. Ipak se ne bi složila da obitelj snosi toliku krivicu. Većina ih se ljudi počinje drogirati u pubertetu, no istina je da u pubertetu je većina ljudi dobro upoznata s poljedicama uzimanja bilo teških ili lakih droga. Što je najvažnije već u pubertetu smo najčešće i dovoljno zreli da znamo kamo nas naši nestašluci vode.

Mnogi roditelji ne mogu niti znati u kakvu se situaciju dovelo njihovo dijete, jer isto to jako dobro krije. Koliko sam upoznata sama ovisnost je vezana uz neki psihički poremećaj, a pitam se koliko tih mladih ljudi zapravo želi pobjeći od stvarnosti koja im je predosadna.

Možemo se izgovarati na roditelje da su nam krivi u većoj ili manjoj mjeri za neke naše poroke, ali prava je istina da već u trenutku kad napunimo osamnaest smo sami odgovorni pred sobom, a i pred drugim ljudima za svoje postupke.

Roditelji ne mogu znati je li im dijete posgnulo za jointom. Mladi čovjek isti popuši pri izlasku, vrati se u tko zna koje doba noći, ostatak koje prespava i ujutro je sasvim normalan i ni traga nema pustolovini od veče prije.

Istina je da mnoga djeca iz dobrih obitelji krenu krivim putem, a mnoga djeca iz obitelji s ruba krenu ipak ispravnim putem u živoru. Mišljenja sam da roditelji, iako važni u našem životu nisu onaj jezičac na vagi koji će do kraja odrediti naš životni put. Željela bih još reći da isvaki ovisnik ima uvijek mogućnost izbora da se prestane drogirati što mnogi doista i sprovedu u djelo.

Posao se zahuktao, pa sad radim po cijele dane jer sad zadužena za razne stvari. Moram priznati da mi ne odgovara takav ritam. Dugačak je dan, a od 9-18 čini mi se da bih imala i pametnijih stvari za raditi ;)

Tako danas idem na sladoled. U centar i to me jako veseli. Sinoć sam imala ružan san. Sanjala sam pokojnog oca živog unutar kuće, u koju se ne može ući jer se nema ključa. Prolaz u nju je kroz neki podrum i životinjske nastambe, a kuća je starinski uređena. Mama sugerira je riječ o sporu glede ostavine tj. da ću imati s time dosta problema. Prošlo je nekoliko mjeseci i po tom se pitanju nije ništa desilo i već se pitam hoće li moj spor biti jedan od onih dvadeset i nešto godina kad se već mjesecima ne pokreće iz mrtve točke. Nisam o tome razmišljala gotovo dva mjeseca, ali san i pogotovo razgovor na tu temu neriješeni problem je stavio na svjetlo dana i u moje misli.

Danas sam ponovno bila ne jezeru. U plivanju moje omiljene rute ometao me prilično snažan hladan vjetar, ali svejedno ono što sam naumila sam ispunila. Poslije smo išli na piće i popila pivu, piće koje vrlo rijetko ako ikada pijem. Svejedno danas sam je poželjela i ista mi je fino sjela. Bila je hladna kako treba iako mi je dva i pol decitilitara bilo malo previše pa sam ostavila barem pola. Već dugo vremena pijem kavu i mineralnu, ponekad Oranginu, a sada pivu, valjda nakon deset godina. Navike nam se mijenjaju nakon nekog vremena. Poslije sam odspavala, a sada sam kompletno uređena. Ide se van na malo razgovora i u šetnju što me posebno veseli. Stavila sam njegove drvene naušnice, ali nema vajde. Mislim on se ne javlja mjesec dana, a i ja sam svjesna da ono što smo nas dvoje imali je odavno gotovo. Gotovo je od momenta kad sam mu rekla svoje tajne..... Bili smo prijatelji jedno vrijeme, gotovo malo više od toga, ali sada je potpuna tišina. Ponekad mi nedostaje do bola, a ponekad kao da sam sanjala jedan lijepi san. Koji je ipak samo moj san. Naprijed se ići mora i nema nikakvog smisla osvrtati se za prošlošću.

A prošlost je ova haljina kupljena na meni. Stara je deset godina, a ja sam uspjela toliko smršaviti da mi ista ponovo lijepo stoji. Lijepo je to. Imati stvar star deset godina koja i sada Vas lijepo oblači.

Cijelo jutro pokušavam nešto obaviti, ali mi baš i ne ide. Moj je brat zamislio da će nešto biti jednostavno, ali nije to tako. U biti idem još nešto pogledati i možda riješim problem no sumnjam jer vjerojatno nije sačuvao papir koji je neophodan da isto riješim.

Inače moram navratiti do FINE predati statistički izvještaj, a u današnjem rasporedu je svraćanje do mirovinskog i burze. Ima jedan plan koji je smislila moja mama, a ja moram provjeriti apsolutno sve mogućnosti i zakonske propise.

Naime moj je očuh otišao u mirovinu pred par godina i ista je vrlo mala. Bio je branitelj i donošenjem novog Zakona o braniteljima ponadao se da će primati minimalnu braniteljsku mirovinu od 1800. Nije sporno da je on bio branitelj, ali spomenuti Zakon vrijedi za one koji su otišli u mirovinu poslije 2005. Znači zakonodavac nije uzeo u obzir, je li ili nije netko bio branitelj nego vrijeme odlaska u mirovinu što je vrlo nepravedno.

I tako ja moram ispitati stvari, a i odraditi cijeli dan.

A petak je, ja sam pozvana na more i tako bih tamo otišla. Kako sutra vjerojatno radim mislim da će to biti nemoguće.

Unatoč vrućem danu, kako sm rano ustala bila sam dosta aktivna. Ujutro sam sat vremena šetala, a onda sam otišla i sat vremena na plivanje. Na jezeru sam se malo porazgovarala s jednim ribičem, otplivala svoj kilometar i vratila se kući. Poručala i malo se odmorila i krenula odraditi što je trebalo.

Cijelo popodne je jako vruće, tako da sam moral kosu svezati u rep. Ovih dana inače redovno pratim tržište dionica i pozorno isčekujem što će se desiti s Plivom. Realno gledajući Actavis će sigurno preuzeti Plivu jer kako sad stvari stoje Barr nije niti krenuo.

Dionice gledam i iz drugih razloga jer si sve više mislim da ponešto investiram u dionice na našem tržištu. Pomalo me strah jer sam ja veliki ziheraš, ali opet vidim da sam jako pogriješila što nisam investirala u Plivu.

Ustala sam oko devet primila stranku i usput kuhala ručak. Kad sam skuhala otišla sam u knjižnicu, ali je i ona na ljetnom vremenu pa nije radila. Zatim sam popila kavu, poručala i otišla raditi. Dan je brzo prošao jer je bilo puno posla, a onda sam u povratku bila u knjižnici i moj je izbor pao na Coehla i Garcia Marqueza, a poslije sam otišla plivati na zaprešičko jezero.

Kod kuće su bili gosti, ne moji, ali sam svejedno popila čašu pive (pardon pola) i otišla malo prošetati psa. Oprala čaše, zalila cvijeće i dobila jedan lijep poziv.

Nažalost nisam mogla prihvatiti, ali lijepo mi se vidjelo.

Veče je, lagano sam umorna i željna sna i odmora. Doista je lijep bio ovaj dan.

Kad si mlad voziš se motorom, a kad si stariji čuvaš bubrege na biciklu. Tako je danas išla konverzacija jednog motoriste i jednog vitalnog starčeka na biciklu. Moj brat je isto navalio na kupnju motora. Uvjeren je da bi mu to bio najveći gušt. Ja koja sam nekad vozila mali automatic danas straše motoristi koji dolaze iz svih mogućih pravaca i ne jednom sam bila u situaciji da ih pokupim Miškom. Pazim, ali ne ide to tako.

Pokušala sam razmišljati koje su to stvari koje radiš kad si mlad.

Eto nekad sam plesala do zore, stopirala jer nisam imala auto, a i prijateljstva su se lakše sklapala. Začas se je započela konverzacija, a i diskačima je bilo veselo.

Nekad sam išla na tekme Cibone, a danas mi je najveći domet pogledati nešto na televiziji.

Kao Ančića za kojeg se nadam da ima snage pobijediti Federera.

Htjela sam danas malo prošetati i malo odmoriti, ali ništa. Cijeli dan sam radila, a kad sam legla malo odmoriti, nije mi mira dala zvonjava telefona i tako od mog odmora ništa. Sada je Ančić u završnici meča i vjerujem da će dobiti, a ja se spremam rano u krpe. Što ranije to bolje da malo skupim snage za ostatak tjedna. Sutra bi trebala na popravak Miška. Opet mi nešto cvili i već sam jako ljuta na taj auto. Isto tako bi prošetala prije spavanja, ali dosadna kiša nikome ne da mira.

U međuvremenu je Ančić pobijedio i jako mi je drago radi toga....No slijedeći na redu je Federer i nada da Ančić može dobiti nevjerojatnog Švicarca.

Nećak, đak prvak je prvi razred završio s čistih 5.0. Bilo je malih problema s matematikom, ali je malo zapeo pred kraj i savladao gradivo i jedno vrijeme s vladanjem kad je bio najzločestije dijete u razredu, ali sve zajedno na kraju godine je bilo za čistu peticu.
Razveselilo me je to. Iako znam da petice ništa ne znače u životu, nekako mi je ipak drago da je odlikaš.

A trudio se je dosta. Narješavao se zadaća, išao na treninge tae kwan doa, završio školu plivanja, a on i ja smo se i rolali dosta puta.

Sad je na praznicima s bakom u vikendici. Danas su krenuli pa sam tako ja solo doma najmanje petnaest dana. Izgubila sam i društvo za plivanje jer su on i baka bili moji pajde.
Istina on je pecao. Tako je neki dan na Bageru upecao pet malih ribica na najobičniji štap iz grmlja s malom udicom. Djed ga je zarazio pecanje i mali zna znanje.

Mene čeka kuhanje i posremanje ovih narednih petnaest dana. Odlučila sam kuhati juhice i jesti puno salate, nešto ribe i zapravo biti na dijeti. S plivanjem ću nastaviti jer me jako veseli, a i odmara. A društvo se pomalo vraća. Na dan kad sam se žalila frend me nazvao oko pola deset i izašli smo na piće, a i jučer sam bila na sladoledu i u šetnji s drugim prijateljem.

Sad me čeka malo posla i onda odmor cijeli vikend. Pa nije to loše