Ljubav i brak

Svatko češe gdje ga svrbi.
Tako sam i ja napravila opsežno istraživanje o dječjem spavanju.
Pretražila sam Internet, uzduž i poprijeko te sam naišla na prava, znanstvena, longitudinalna, istraživanja koja govore o tome koliko je izraz «spavati kao beba», a koji se odnosi na dubok, miran, noćni san točan.
Ovaj, vlastiti, post ću čitati kada mi bude svega dosta, kada mi pukne film, kada budem trebala podršku...Slobodno ga koristite u istu svrhu i/ili proslijedite onima kojima treba.
Dakle....
Što je «normalno» sa šest mjeseci?

Nema statistički značajne razlike među bebama koje su dojene i hranjene na bočicu, a niti među onima kojima rodtelji pokušavaju uvesti «red».
Nešto rjeđe se, doduše, bude, noću, bebe hranjene na bočicu i one kojima se «uvodi red», ali kao što sam napisala, razlika je beznačajna.
U Australiji su radili istraživanje o navikama spavanja beba i djece do 38 mjeseci starosti, a u ispitivanju je sudjelovalo 3269 roditelja koji su procjejivali navike spavanja vlastite djece.
Rezultati su slijedeći:
Noćna buđenja su česti razlog odbijanja djeteta od prsa, preranog davanja kašica što može dovesti do alergija, a i do još češćih buđenja zbog probavnih smetnji.
Nije rijetkost davanje sedativa, djeci, a čak, zabrinjavajućih, 31% djece od 25-38 mjeseci «naučilo» je spavati batinama.
Mlađu djecu, njih 27% roditelji su učili spavati tako da bi ih pustili plakati. Od tog postotka čak 11% djece je imalo manje od mjesec dana!!!!
Metoda «pusti da plače» bila je privremeno efikasna.
Longitudinalno istraživanje na 118 djece, koje je provelo jedno američko sveučilište dalo je ovakve rezultate:
Ah, prije toga da kažem što je longitudinalno istraživanje-majke jedne te iste djece su ispunjavale upitnik kada je dijete imalo 3, 6, 9 i 12 mjeseci. Dakle, u razdoblju od godine dana ispitivana je ista grupe djece kako bi se vidio napredak u (ne)buđenju po noći.

Beba će prespavati noć kada za t o bude zrela. Kada joj sazre psihofizički sustav.
Od novorođenčeta ne očekujemo da, samo, išeta iz rodilišta niti da nas, s dva mjeseca, zove «MAMA», niti očekujemo da, s mjesec dana, piški u kahlicu.
Društvo nas je dovelo do toga da vjerujemo kao je normalno da beba od 6 mjeseci, ako ne i ranije, bez naše intervencije, prespava noć.
Amen
P.S-Još o toj temi:http://www.kellymom.com/parenting/sleep/sleepstudies.html.

Dosta sam razmišljala o učenicima koji su kažnjeni zbog iznošenja mišljenja o svojim profesorima.
Kada sam pročitala viđenje učenika Prve riječke hrvatske gimnazije koji je, čini mi se, nakon svega, bio kažnjen ukorom pred isključenjem, odmah sam nazvala prijeteljicu, s kojom sam išla u tu istu srednju školu, i slatko smo se nasmijale kako je dečko «skinuo» profesore: ponašanje, poštapalice...
Ruku na srce, baš takvima pamtimo profesore koji su, i nama, predavali, a koje je srednjoškolac opisao.
Ne vidim tu ništa skandalozno. Dečko je iznio vlastito mišljenje, vlastiti pogled na profesore pa kakvo god mišljenje bilo, njegovo je. Od kada to postoji točno i netočno mišljenje? Ispravno i neispravno subjektivno, naravno, viđenje stvari?
I tako, i onako, «pola Rijeke» o tim profesorima priča isto. Usmena predaja je efikasna koliko i tekst na blog-u.
Po meni, potrebno je ocjenjivanje nastavnika od strane učenika baš zbog toga što postoje pojednici, profesori, koji služe na čast obrazovnim istitucijama, koji su divni, požrtvovni, koji imaju znanje i znaju ga prenijeti učenicima, koji se ne srame ako nešto ne znaju i potraže odgovor za slijedeći sat, koji ne gledaju, učenike «s visoka» kako to, najčešće, nažalost, rade profesori, koji su pristupačni i znaju kako komunicirati s mladima....a postoje i oni «niškoristi». Sada su svi strpani u istu kategoriju, dobivaju jednaku plaću, imaju jednaka prava...
Sjećam se profesora tjelesnog koji je bazdio na alkohol, i cijela škola je, imam dojam, to znala i nitko ništa nije poduzimao...Taj isti nas je gađao čunjevima i nabijao tenisku lopticu, reketom, iznad naših glava dok smo trčali dvoranom....
Sjećam se profesorice koja je na temelju jednog diktata koji smo svi loše napisali zaključila ocjenu: koju ocjenu si dobio iz dikata tu ocjenu imaš na polugodištu neovisno o prosjeku...
Sjećam se kako su nam izgledali satovi kada bi na njih došla, kako se to zove, čini mi se-prosvjetna inspekcija..Pa to je bilo smiješno!!!! Ili tužno....
Čast izuzecima, ali profesori bi glumatali kao da su na prijemnom za Akademiju...Sat su vodili, točno, po pedagoškim, didaktičkim, pravilima...»Pa, djeco, ponovimo što smo učili prošli sat..» pa igraju na sigurno i prozovu učenika najboljeg u tom predmetu koji bi sažeo gradivo naučeno na prethodnom satu...Nakon toga bi uslijedilo «Evo, kao i obično, da vas upoznam sa sadržajem današnjeg predavanja»...Ono «kao i obično» bi, redovito, govorila jedna profesorica povijesti, a NIKADA nas, ako nije bila prisutna «komisija» nije upoznavala, na početku sata, sa onime o čemu će na satu biti riječ...I na kraju, naravno, slijedio bi rezime cijelog predavanja...
Meni bi bilo mučno!!!! Da pljuneš u lice takvom profesoru! Sorry, ali revoltirana sam. Ne želim da moja djeca idu u takve škole takvim profesorima!
Kako bi se ocjenjivali profesori? Lijepo, na skali školskih ocjena učenici bi ocijenjivali npr. stručnost predavača, objektivnost nastavnikovog ocjenjivanja, razumljivost predavanja, blabbalabla...Sve ono što profesora čini profesorom.
Ma neka sami profesori sastave listu osobina «dobrog profesora» pa da vidimo kako bi prošli na vlastitoj listi.
Možeš se zamjeriti nekolicini učenika, ali ne cijelim razredima da te loše ocijene!
Te procjene bi, zašto ne, služile kao temelj za dobivanje, dodatne, novčane stimulacije, ili oduzimanja od plaće....otkaza, na kraju krajeva.
Još mi je nešto, užasno, smetalo-imenici. Zbog čega svi profesori imaju uvid u sve tvoje ocjene? Opće poznata stvar da ostale ocjene utječu na profesora. Kada se zaključuju ocjene, profesori, redovito bace pogled na druge, zaključene, ocjene pa, ovisno o tome, možeš dobiti ocjenu manje-više.
Osim toga na ocjenu utječe i simpatija profesora prema učineku i/ili njegove prethodne ocjene iz tog predmeta.
Na ocjenu utječe i vladanje učenika. Treba odvojiti pristojnost od znanja.
Na ocjenu utječe i izgled učenika: alternativci, redovito, loše prolaze, a ljepuškasti, simpatični učenici imaju dobar «baseline».
Moja susjeda, profesorica HJK, kada sam joj pomagala ispravljati «zadaćnice» (eh,da, nešto što si ona ne bi trebala dozvoliti jer ja nisam prof.hrvatskog jezika, ali nakupila joj se hrpa «zadaćnica» pa me zamolila za pomoć) znala je reći, na ocjenu koju sam joj sugerirala «Joj, ma on mi je tako drag dečko, daj mu četiri»...
Bilo bi super kada bi se testovi pisali pod šiframa. Pogotovi oni esejskog tipa koji nisu, skroz, objektivni.
I znate što?! Ti, naši, profesori, isto tako, imaju svakave komentare na učenike...Učenici su, isto tako, tema u zbornici i u prijateljskim, profesorskim, razgovorima kao i nastavnici tema učenicima na velikom odmoru. Neki od tih komentara nisu, nimalo, bezazleni npr. «On mi se čini kao da se drogira» i tako krene lov na vještice narkomane! Ok, možda ih ne pišu na blog-u, ali to «tračanje» nije u redu.. Pogotovo kada si pripisuju nadljudske osobne kao što su nedodirljivost i «grom pogodio svakoga tk ose drzne ocjenjivati nas, mi smo tu da ocjenjujemo, zar ne?!».

Btw, i ja sam profesorica i danas/sutra mogu predavati u vašoj školi! Čuvajte se, kolege! : )

Eto, nisam, na vrijeme, povratila svoje postove...No, nema veze. Idemo dalje!
Kako sam pisala, u jednom od izgubljenih postova, počela sam se zabrinjavati oko svog psihičkog stanja. Nespavanje, iscrpljenost...uzeli su danak i postala sam «depresivnasta», cijelo vrijeme sam se osjećala kao na rubu provalije i kako mi malo treba da padnem u ponor prave depresivne epizode.
Taman kada sam odlučila, za ozbiljno, nazvati psihijatricu i naručiti se, meni je postalo dobro.
Osjećaj kao kada idem, ošišati se, kod frizera. Uvijek mi, baš taj dan, frizura izgleda super i onda se pomatram u, onom velikom, zrcalu u frizerskom salonu i bude mi žao ošišati se.
Zaboravila sam što znači mirno spavati. Mlađa je sisavac u punom smislu riječi tako da, po noći, sisa četiri, pet puta, ponekad svakih sat vremena...Što znači kako se ja, jednako toliko često, budim.
Konačno su mi postavili modem za MaxAdsl pa, umijesto da «blogam», ja surfam u potrazi za rješavanjem svojih problema.
Najprije sam pročitala hrpu stavri o depersiji pa mi se učinilo kako se previše ufuravam. Ono, kao da postajem hipohondar, ali ne umišljam fizičku već psihičku bolest.
Onda sam pročitala brdo slova o dojenju i noćnom buđenju i cijelonoćnom roditeljsvu (all night parenting)...
Kako mi je jedan od čitatelja, u komentaru, sugerirao da koristim «ferberizaciju» (to vam je ona metoda opisana u knjizi Svako dijete može naučiti spavati) naišla sam dosta «pljuvanja» po toj metodi.
Nekoliko psihijatara je išlo tako daleko da je utvrdilo kako bebe mogu imati, zbog to malo plakanja, trajne posljedice: postanu osjetljiviji na stres jer se trajno mijenja struktura mozga. Postanu plačljiviji, razdražljiviji....
Čini mi se kao pretjerivanje, ili, možda ne...?!
Ja sam Stariju, pokušala na taj način naučiti spavati. Srećom, i nije baš protestrirala, ali da je plakala neko duže vrijeme (Njeno plakanje nije trajalo duže od tri minute) odustala bih. No, unatoč što je naučila sama spavati postojali su periodi, i sada postoje, kada ne želi sama zaspati već joj je potrebna blizina Muža ili mene...
Kao jedini prirodan način, što mi zvuči logično, navodi se spavanje pored majke i brzo odgovaranje na djetetove potrebe.
Takva djeca su samostalnija, inteligentnija (ako ih majka, k tome i doji) za, okvirno, 15 jedinica IQ-a, lakše se nose sa stresom, zadovoljniji su međuljudskim odnosima i vezama....
Kako je krenulo odvajanje djeteta od majke i spavanje u zasebnim krevetima, ako ne i sobama?
Zakonom je, čini mi se, u Francuskoj, u čini mi se (da, puno toga mi se čini, jer nisma sigurna ako sam dobro zapamtila, ali imate Internet pa provjerite : )) u 16.stoljeću, postalo zabranjeno spavati s djecom u istom krevetu.
Zbog čega? Zbog čedomorstva. Naime, siromašni građani koji nisu mogli prehraniti puno djece ili oni koji su imali «previše djece, su ubijali djecu, po noći, s time što bi, policiji, izjavili kako su ih slučajno zgnječili prilikom dijeljenja, zajedničkog, kreveta...
Ja, bez frke, spavam pored Mlađe, imam osjećaj da je ne mogu zgnječiti. Jednako kao što imam osjećaj gdje je rub kreveta pa ne padam po noći.
Voljela bih se naspavati, voljela bih da Mlađa ne sisa noću, ili ako baš mora, da sisa jednom, dvaput...Ali voljela bih i da ne naštetim, nekim postupkom, Njenom zdravlju.
Danju smo uvele red: sisa svaka tri sata, ili nekad napravi veći razmak ako pojede voćni međuobrok ili popije sokić (na čašu jer bocu, i dalje, ne želi!)...Ali kao da je veći kaos nastao po noći otkada manje sisa danju. Pokušat ću je, u popodnevnim satima, češće stavljati na prsa pa, možda, neće noću, tolik otražiti.
Pedijatrica kaže da, Ona, više ne treba noćni obrok, imat će, za tri dana, šest mjeseci, ima blizu 10 kg (!!!)..Veeeelika beba. Bucka je, ali ne pretjerano, jer je dugačka.
Na kraju sam rekla pedijatrici (tražila sam savjet telefonom, na rubu živaca od umora) da ću joj dati Malenu, na telefon, pa neka Joj objasni kako «ne bi trebala više jesti po noći»...
Pokušavam odugovlačiti s podojem: pričati Joj, češkati je, upalim radio pa je muzika, ponekad, smiri...No, nakon što smo i Ona i ja budne po sat, sat i pol, popustim i dam joj cicu jer, ipak, novi je dan pred nama u kojem moram funkcionirati, koliko-toliko, normalno.
Večeras je, neka, utakmica pa ću čitati zaostatke, na blogu, možda još napisati «par besed»...
Inače, u Kanadi, parovi, prosječno, dnevno troše na seks i romantiku 15 min, a gledaju TV ili surfaju Internetom, čak 5 sati!!!
Moram nešto poduzeti jer se Muž i ja, opasno, približavamo tom prosjeku :P