Ljubav i brak

Dobila sam, emajliranom poštom, ovih "osamnaest razloga zbog čega je ona za seks":
1. Zato sto zeli potrositi kalorije od pet komada Sacher-torte koje je smazala jucer kod susjede.

2. Zato sto konacno negdje moze vristati iz sveg glasa bez da ju netko proglasi histericnom.

3. Zato sto moze mirne duse buljiti u strop i vidjeti jel' mozda potrebno novo farbanje.

4. Zato sto se muskarci prilikom seksanja puno jace znoje pa onda sve muhe lete na njega.

5. Zato sto konacno ima priliku pricati s njim (cak i ako recenice nisu potpune).

6. Zato sto nema pojma da je to zadnji put.

7. Zato sto ce ga kasnije lakse nagovoriti na usisavanje.

8. Zato sto joj je to puno jednostavnije nego objasnjavati zasto nema volje.

9. Zato sto je TV program jos dosadniji.

10. Zato sto joj je fitness trener rekao da bi ponovo trebala vjezbati trbuh, noge, guzu.

11. Zato sto se u zadnjoj epizodi i jedna od 'Kucanica' poseksala.

12. Zato sto ce tako ustedjeti na novoj kremi protiv bora.

13. Zato sto ce on konacno skinuti onu usranu majicu.

14. Zato sto ce nakon toga imati puna dva tjedna mira.

15. Zato sto njegov najbolji frend danas nazalost nema vremena.

16. Zato sto je saznala da njena najbolja prijateljica to radi bar svaki drugi dan.

17. Zato sto bi inace morala kupiti nove baterije.

18. Zato sto ce za to dobiti 500 kuna


Odakle ta fama da žene ne vole seks i da ga pošto-poto izbjegavaju? Ili da ga žele iz tih "osamnaest razloga"?
Pa s kim, zaboga, onda spavaju svi ti silni muškarci koji vole seks? Zar su svi postali "bi" ili "homo"? Ili "auto"
Ma, ja mislim da su tu famu izmislili muškarci kojima žene "ne daju"
Ne poznajem niti jednu ženu koja ne voli seks ili koja ga prakticira, tek tako, i isključivo da partner bude zadovoljan.
Ruku na srce, nekada sam se upustila u predigru iako mi se baš i nije dalo, ako sam bila umorna, ili, jednostavno, not in the mood, ali uslijed predigre bi mi se počelo dat
Možda poznajem "ekstremne žene" ili, stvarno, ta predrasuda ne stoji.

Ne slažem se niti sa Žuži, koja mi je, inače, simpa, da je seks, muškarcima, važniji od hrane i da će ga naći drugdje ako ga nemaju "doma".. Nisu niti oni, tako, ekstremni, kako bi gladni, bez energije, mogli, išta, učiniti ?

Naišla sam na zanimljiv članak u novom broju Psychology today-a.
Da se malo odmorimo od mojih autobiografskih postova, djece, pelena, dojenja, noćnog buđenja…
Prepričat ću ga, ukratko (hmmm…diskutabilno s obzirom na prosječnu dužinu mojih postova ), s, naravno, mojim komentarima (eh, ne bih ja bila ja da nešto ne dodam )
U članku je postavljeno pitanje: da li nam koncept soul mate-a tj. srodne duše čini više štete nego koristi, u našem svakodnevnom životu? Ili je koncept srodnih duša, skroz, OK i dobro je ne upuštati se u, raznorazne, veze već tražiti «onog posebnog» za «onu posebnu, jedinstvenu, jedinu pravu, vezu»?
Stopa razvoda, u posljednja dva desetljeća, kreće se oko 50 % (podatak za SAD, a kod nas je malo povoljnija pozicija braka, no i mi se, opako, približavamo tom postotku).
Zbog sebe i djece, ne ostajemo u «lošim brakovima», u vezama koje nas ne ispunjavaju.
Čemu težimo, što tražimo i što nas ispunjava? Hajde, malo stanite, kao što sam i ja dok sam čitala članak, i razmislite koje bi osobine trebala imati vaša srodna duša?
Uf, ja sam se smijala kad sam čitala nastavak članka jer kao da su mi čitali misli
Postali smo, jako, zahtjevni.
Mislim, u redu je biti zahtjevan, ali, ipak, čini se, kako pretjerujemo.
Želimo SVE: partnera koji odražava nas ukus i status, koji nas vidi onakvima kakvi , doista, jesmo, koji nas voli zbog toga kakvi jesmo, koji nas voli zbog «pravih razloga» (a ne izgleda, statusa, novca…ili jer čekamo njegovu bebu), želimo partnera koji nam pomaže da postanemo osobe kakve želimo biti, koji nam pomaže da dosegnemo svoj maksimumi, koji čini da se osjećamo dobro u vlastitoj koži….
Meni se, osobno, u jednom periodu života, činilo kako mi životna preokupacija postala pronaći «srodnu dušu». Ni sa kim mi nije 100% «kliknulo». Ni sa kim se nisam osjećala «posloženo»…Stalno kao da je nedostajala jedna puzzla…Ali, shvatila sam, na vrijeme
A, čini se, kako je traženje «onog pravog», odnosno, «one prave» misija (više nemoguća nego moguća) za milijune osoba.
Čak i kada smo poprilično zadovoljni, u stabilnim vezama, i volimo partnera, često se pitamo: Zar je to «to»? Jesam li sretna/sretan koliko bih mogla/mogao biti? Postoji li, tamo vani, netko bolji za mene?

U velikom broju, ako na ovo zadnje pitanje odgovorimo «Da», u opasnosti smo da dignemo ruke od dobre veze i upadnemo u zamku, naših, prevelikih, nerealističnih, očekivanja.
I ja sam upala u takvu zamku, ali sam se izvukla, na sreću, neozlijeđeno : )
Shvatila sam da bih, nakon nekog vremena, i u uz neku drugu osobu, u nekoj novoj vezi, postavljala ista pitanja.
Usuđujem se biti isključiva i reći u niti jednoj vezi, braku, emocije i stav prema partneru nije uvijek «na nivou». Nismo, baš uvijek, zadovoljni… I postavljamo si pitanja…Bih li bio/bila sretnija, pametnija, «ispunjenija», uz neku drugu osobu?
Što se može dogoditi? To da iako volimo partnera, uvijek imamo jednu nogu spremnu za zakoračiti van veze u potrazi za «nekim boljim», «srodnom dušom».
Frank Pittman, psihijatar iz Atlante, tvrdi «Ništa nije prouzročilo toliko nesreće i boli, u vezama, kao koncept srodnih duša».
Ušuškani u kolotečinu svakodnevice, i veza se može učiniti predvidljivom, dosadnom, monotonom, a UVIJEK, tamo iza ugla, može nam se učiniti, čeka nas netko bolji: netko uzbudljiv, zanimljiv…Zapravo, to je netko, koga ne poznajemo. Što kada ga upoznamo?
Postoje osobe, vječito nezadovoljne, koje tako šetaju od ugla do ugla i, na kraju, shvate da su tim ponašanjem samo povrijedile druge i sebe i da im je, takvo skakutanje od ugla do ugla, bilo, skroz, bespotrebno. Obrazac razmišljanja ponavljao se iz veze u vezu.
Ideja da je srodna duša i veza/brak s njom, naša karta za sreću, ispunjen život i zadovoljstvo, novog je datuma. «Naši stari» nisu imali takva očekivanja. I bili su sretniji.
Brak vas neće učiniti sretnima (niti nesretnima, najvjerojatnije, ne brinite : )) jedino će vas učiniti oženjenima/udatima
Ma, da skratim (odužilo se) sreća je u nama samima.
I sreća je, na vrijeme, shvatiti s kim živimo.
I ne tražiti nemoguće.

Danas navečer ili sutra, možda, putujemo.
Na selo. Svekar nas je već zvao pet hiljada puta da provjeri hoće li «okrenuti» malo ili veliko janje, ovisno o tome dolazimo li ili ne.
Ja sam, opet, u njegovim očima, nerazumna, komplicirana i «nemam volje» doći na selo
Nije on to meni direktno rekao, ali dovoljno ga poznajem da mu, po tonu glasa, skužim kada mi kaže «Sunce, ali…», a najradije bi rekao «Sunce ti tvoje, ali…»…
U čemu je stvar?
U dječjim auto-sjedalicama.
Što se Starije tiče, tu nema problema. Ima svoju sjedalicu, koju ćemo uskoro zamijeniti sjedalicom za veće djevojčice, a Mlađu ćemo posjesti u bivšu sjedalicu Starije, ali dok to nije moguće (jer Mlađa još ne može u tu veću sjedalicu i cijeli put biti u sjedećem položaju) imamo problem. Bar ja mislim da imamo problem, dok Svekar misli da, samo ja, u glavi, imam problem.
Dakle, Starija može sigurno na put.
Mlađa ima sjedalicu za bebe koja može biti postavljena na prednjem sjedalu, ukoliko auto nema air bag, a naš ga ima, ili na sredini stražnjeg sica (Muž misli da možemo postaviti sjedalicu i iza Njega, a ne, isključivo na sredini, a ja ću, čim postam, to provjeriti na Netu jer smo negdje zagubili prospekt sjedalice).
Sad, ako doista sjedalica može biti iza Muža, onda je OK, ali meni je, u pamćenju, ostalo da mora biti na sredini…No, dobro, provjerit ću, kao što sam rekla.
Ukoliko ne možemo ispravno postaviti obje dječje sjedalice, ja na put ne idem.
I ta činjenica je teško razumljiva Svekru.
«Sunce, ja sam sa svojim sinovima išao svugdje bez sjedalice. Drži je u krilu.».
Hmmm…Da, to je jednostavno rješenje, ali ja sam komplicirana
Mislim, pa djeca se, prije, nisu ni cijepila protiv različitih boleština, i većina je preživjela, ali zar, zbog te činjenice da ja ne cijepim svoju djecu?!
Kada bih pročitala o nekoj nesreći u kojoj je stradala beba koja nije bila u sjedalici uvijek bih pomislila «Jadni roditelji, ali zbog čega je, glupani, nisu vezali?» i ne želim, ne daj Bože, da se meni nešto slično dogodi .
Prije sam, bez puno frke, u roku od odmah bila spakirana i spremna za put, ali otkada imamo djecu, sto puta provjeravam: pelene, bočica, čokolino, Manja i Hida (lutke s kojima spava Starija), vlažne maramice, krema za guzu, rezervna trenerka, rezervne gaćice, uvijek nosim Lupocet čepiće (zlu ne trebalo) i njihove zdravstvene knjižice….
Ne mogu, samo tako, čim Svekar kaže «skoči» napraviti «hop»!
No, OK, sada nije problem pakiranja, nego sigurnog puta.
Još mi kaže Svekar da će on platiti globu, ako nas kazne zbog sjedalice .
Pa, nije stvar globe!
I sjedalica je do 10kg, a naša Mlađa je malo nadmašila, za kojih 100, 200 g. Oko toga ne radim frku, ali sam mu i to spomenula, a On će «Pa, tko će je vagati?».
Ja shvaćam kako On želi da mu dođu unuke (makar ih može vidjeti svaki dan, jer živi blizu nas, jedino je za blagdane otišao kod mame na selo ) i znam da bi Starija uživala na zraku i trčkarajući livadama i ja bih uživala u prirodi…I sve super, osim što me kopka ta auto-sjedalica!
Pa sad je li to nerazumno ili nije…Tri, čet'ri, sad, glasovanje u tijeku!

Dovoljan je bio jedan osmijeh s TV ekrana, koji pripada nekom drugom čovjeku, nekoj Nije Važno osobi pa da mi film odvrti unatrag, u «ono vrijeme»…
Znaš, nekad sam vrijeme računala, nakon što smo odvojili naše živote, tako da mi je taj prekid bio refrentna točka: prije poznanstva, upoznavanje, nakon tebe…
Taj smajl bio je isti. No, dobro, tvoj je, ipak, neponovljiv, ali bio je dovoljno sličan da me podsjeti, da u meni zatreperi onaj dio tebe koji je ostao i koji ću nositi zauvijek.
I ti znaš da je komadić tebe u meni i da, ponekad, žulja kao trn, kao staklo i budi želju da ga uklonim, bacim, iščupam, odrežem dio tijela gdje se nalazi, samo kada bih ga mogla locirati i kada to ne bi, možda, samo kažem-možda, bilo srce koje mi treba, u životu, i bez kojeg ne mogu biti ja.
I vjerujem kako znaš, osjećaš, da me, ponekad, bockaš, svrbiš, smetaš…I češala bih se do krvi kada bih znala da će pomoći. Ali i to grebanje noktima, ta bol, bila bi bol nanesena mazohistu. Jer i ta bol bi pripadala tebi.
I, znaš što, pomislim, nekad, da ti je, zbog toga drago..Da te veseli pomisao da me boliš.A s druge strane, znam da me voliš (eh, ova nenamjerna rima podsjeća me na mailove u stihovima i sms pjesmice : )), i da ne želiš biti pokretač mojih nemira i strahova. Želiš mi mir. Sa sobom i drugima, a bez tebe.
Meni bude drago, iskreno priznajem, što znam da se i ti, na sličan način, sjetiš mene.
Možda rjeđe nego ja., ali nešto te podsjeti, možda pjesma ili pogled neke Nije Važno žene.
Ili si, samo, umišljam..?! Ma, neeeeee. Pa znamo se, zar ne, i sve nam je jasno, ali šutimo.
Slučajno sam saznala (Hmmm…kažeš da slučajnosti nema, da prizoveš osobe i događaje koje želiš : ) )da ti «ide». Radiš što voliš, što znaš raditi i netko ti i plaća da se «igraš» : )
Ma, znam da ti je sestra gotova s faksom, mama «rastura» na TV-u, pa intervjui u novinama, na Internetu….Ili vas svugdje ima, ili ja, baš uvijek, naletim na medij u kojem se pojavljujete : D
Ostvario si, jedan, san-radiš za sebe, a ne za druge. Nikad nisam sumnjala da ćeš to postići.
Ti možeš dobiti što želiš, samo kada se, snažno, zainatiš.
Osim mene.
I ja ne mogu dobiti tebe unatoč tome što je želja bila obostrana.
Zbog komocije, straha, nesigurnosti, «krivog vremena»…? Nije važno.
Možda se, još u ovom životu, sve poklopi.
Rekao si da mi ništa ne možeš garantirati osim što ćeš se truditi da se osjećam voljeno i sretno.
Znaš što? Ja, sada, jesam voljena i sretna. Ponekad doista jesam, a ponekad se ufuram u sreću. Zar ne rade to svi?
Znaš da i tebe volim. Ljubavlju koju, malo tko, može razumjeti. Koja nadilazi pojam ljubavi koji, ljudi, podrazumijevaju, na ovom svijetu.
Nije jača, slabija, lošija, niti bolja…Jednostavno, drugačija. Ma, znaš….Gola izjava, bez foliranja.
I, još nešto…
Take care

Ne, nisam , samo me sam malo pukla
Post je, stvarno, za dušu...Kobinacija mojih črčkarija, jednom napisanih, nikada rečenih onome kome je namijenjeno i dopuna sadržaja iz ove perspektive...
Inače, sve 5 , osim umora.
Ljubim vas