Naišla sam na zanimljiv članak u novom broju Psychology today-a.
Da se malo odmorimo od mojih autobiografskih postova, djece, pelena, dojenja, noćnog buđenja…
Prepričat ću ga, ukratko (hmmm…diskutabilno s obzirom na prosječnu dužinu mojih postova 
), s, naravno, mojim komentarima (eh, ne bih ja bila ja da nešto ne dodam 
)
U članku je postavljeno pitanje: da li nam koncept soul mate-a tj. srodne duše čini više štete nego koristi, u našem svakodnevnom životu? Ili je koncept srodnih duša, skroz, OK i dobro je ne upuštati se u, raznorazne, veze već tražiti «onog posebnog» za «onu posebnu, jedinstvenu, jedinu pravu, vezu»?
Stopa razvoda, u posljednja dva desetljeća, kreće se oko 50 % (podatak za SAD, a kod nas je malo povoljnija pozicija braka, no i mi se, opako, približavamo tom postotku).
Zbog sebe i djece, ne ostajemo u «lošim brakovima», u vezama koje nas ne ispunjavaju.
Čemu težimo, što tražimo i što nas ispunjava? Hajde, malo stanite, kao što sam i ja dok sam čitala članak, i razmislite koje bi osobine trebala imati vaša srodna duša?
Uf, ja sam se smijala kad sam čitala nastavak članka jer kao da su mi čitali misli 
Postali smo, jako, zahtjevni.
Mislim, u redu je biti zahtjevan, ali, ipak, čini se, kako pretjerujemo.
Želimo SVE: partnera koji odražava nas ukus i status, koji nas vidi onakvima kakvi , doista, jesmo, koji nas voli zbog toga kakvi jesmo, koji nas voli zbog «pravih razloga» (a ne izgleda, statusa, novca…ili jer čekamo njegovu bebu), želimo partnera koji nam pomaže da postanemo osobe kakve želimo biti, koji nam pomaže da dosegnemo svoj maksimumi, koji čini da se osjećamo dobro u vlastitoj koži….
Meni se, osobno, u jednom periodu života, činilo kako mi životna preokupacija postala pronaći «srodnu dušu». Ni sa kim mi nije 100% «kliknulo». Ni sa kim se nisam osjećala «posloženo»…Stalno kao da je nedostajala jedna puzzla…Ali, shvatila sam, na vrijeme 
A, čini se, kako je traženje «onog pravog», odnosno, «one prave» misija (više nemoguća nego moguća) za milijune osoba.
Čak i kada smo poprilično zadovoljni, u stabilnim vezama, i volimo partnera, često se pitamo: Zar je to «to»? Jesam li sretna/sretan koliko bih mogla/mogao biti? Postoji li, tamo vani, netko bolji za mene?
U velikom broju, ako na ovo zadnje pitanje odgovorimo «Da», u opasnosti smo da dignemo ruke od dobre veze i upadnemo u zamku, naših, prevelikih, nerealističnih, očekivanja.
I ja sam upala u takvu zamku, ali sam se izvukla, na sreću, neozlijeđeno : )
Shvatila sam da bih, nakon nekog vremena, i u uz neku drugu osobu, u nekoj novoj vezi, postavljala ista pitanja.
Usuđujem se biti isključiva i reći u niti jednoj vezi, braku, emocije i stav prema partneru nije uvijek «na nivou». Nismo, baš uvijek, zadovoljni… I postavljamo si pitanja…Bih li bio/bila sretnija, pametnija, «ispunjenija», uz neku drugu osobu?
Što se može dogoditi? To da iako volimo partnera, uvijek imamo jednu nogu spremnu za zakoračiti van veze u potrazi za «nekim boljim», «srodnom dušom».
Frank Pittman, psihijatar iz Atlante, tvrdi «Ništa nije prouzročilo toliko nesreće i boli, u vezama, kao koncept srodnih duša».
Ušuškani u kolotečinu svakodnevice, i veza se može učiniti predvidljivom, dosadnom, monotonom, a UVIJEK, tamo iza ugla, može nam se učiniti, čeka nas netko bolji: netko uzbudljiv, zanimljiv…Zapravo, to je netko, koga ne poznajemo. Što kada ga upoznamo? 
Postoje osobe, vječito nezadovoljne, koje tako šetaju od ugla do ugla i, na kraju, shvate da su tim ponašanjem samo povrijedile druge i sebe i da im je, takvo skakutanje od ugla do ugla, bilo, skroz, bespotrebno. Obrazac razmišljanja ponavljao se iz veze u vezu.
Ideja da je srodna duša i veza/brak s njom, naša karta za sreću, ispunjen život i zadovoljstvo, novog je datuma. «Naši stari» nisu imali takva očekivanja. I bili su sretniji.
Brak vas neće učiniti sretnima (niti nesretnima, najvjerojatnije, ne brinite : )) jedino će vas učiniti oženjenima/udatima
Ma, da skratim (odužilo se) sreća je u nama samima.
I sreća je, na vrijeme, shvatiti s kim živimo.
I ne tražiti nemoguće.
