- 13:32 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2009.

Daljina

Koliko sam daleko spremna ići
da bih udaljena od zemlje
stigla što bliže nebu
Koliko mi je nebo daleko
u ovom trenutku
na ovoj dubini
i visini

Zagledana u otkucaje dana
pronalazim nove obzore
osluškujući nalete vjetra
što me čiste i nose
sve dalje dalje

Moje oblikovanje ne prestaje
i kroz protjecanje vremena
pronalaženje prostora
za slobodu od njih
u vječnosti kojoj navirem

Ne odustajem od puta
meni darovanog
za mene prokrčenog
u mene utisnutog
da ga svaki dan
iznova slijedim
vjerujući da ima svoj cilj

A svaki doseg cilja
udarac je odustajanju
pobjeda ustrajnosti
hrabrosti odvažnosti
na nas nitko ništa
ne udaljuje od Ljubavi

Ljiljana Katić, Dugo Selo, 6.12.2009.

- 10:43 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.12.2009.

Biblija

Nepresušna hrana svakodnevno
Riječ koja stvara mene i moj život
kao što je to činila na našem početku
Mudrost koja me vodi do svog naručja
Melem koji liječi rane
zadane ljudskom slabošću
slobodom
Ljubav koja me neprestano podsjeća
da sam ljubljeno biće
i da me nitko tko je samo čovjek
ne može ljubiti kao Ona
Istina koja rasvjetljava tamu
i mir koji uskalađuje otkucaje
mog srca sa svojim
Majka koja mi prilazi
kad god je trebam
i Otac koji me štiti
svojom nježnošću
Dijete koje želi biti rođeno
po meni
i more koje povezuje
sve obale svijeta
Nebo koje grli zemlju
i vjetar koji čisti kisik
Dubina koja me vuče
u svoje okrilje
i vatra koja pali
moju dušu
Tišina koja očekuje moj odgovor
na svoje pitanje
i glazba koja odmara
Sunce koje se podiže
kad sam žedna svjetlosti i topline
Kiša snijeg i inje
Knjižnica koja u svojim njedrima
nosi čitavu ljudsku povijest
Kristalni izvor koji neprestano
nadahnjuje svojom bistrinom
Rijeka koja tkaje moje dane
dobrotom preplavljene
Vino koje začinjuje slavlje
i rame kad su suze nepresušne
Dom kojim punim staze
što se preda mnom prostiru
snaga koja učvršćuje moje korake
i duh koji oblikuje moju osobnost
sve do susreta licem u lice

Ljiljana Katić, Dugo Selo, 4.12.2009.

- 13:13 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 02.12.2009.

Riječ

Sveto pismo kaže da je ona bila u početku i da je po njoj sve postalo. Već je u početku imala veliku moć, a što je danas?

Mi nesavršeni ljudi se neprestano moramo boriti sa svojim slabostima. U većini teško nosimo vlastitu ograničenost, a kamo li još i tuđu. Zbog toga ne vidimo u srce drugoga, već u svoje. Ali da bismo mogli živjeti s drugima, potreban nam je most iznad rijeke nesavršenosti. Tu se pojavljuje spasonosna riječ.

Riječ je ta koja nam otvara vrata u tuđe svjetove, koja omogućuje da prihvaćamo, ako ne razumijemo drugoga, da ga upoznajemo, osluhujemo otkucaje srca. Po riječi naša usamljenost nestaje i drugi postaje bogatstvo koje će ispuniti naš život svojom orginalnošću. Jer nitko nije sam sebi dovoljan.

Međutim, koliko nas riječ može povezati s drugima, toliko nas od njih može i udaljiti. Koliko nas može liječiti, toliko nas može i ranjavati, koliko davati život, toliko ga i oduzimati. Zato nam nije svjejedno kakva je ta riječ, je li izgovorena sa srcem ili bez njega. Iz srca izvire ljubav, toplina, nježnost, dobrota. Srce nas čini čovjekom. Ono nas oblikuje da možemo prići drugima i dijeliti sve što život stavlja pred nas. Srce je potrebno za pravu riječ koja će izvirati poput mosta na drugu obalu.

Ponekad gušimo srce ne dopuštajući mu da slobodno diše, vežemo mu krila ne dopuštajući mu da nas nosi. Na lica stavljamo maske kako bismo se suobličil sa sretnima, a zaboravljamo da su putovi naše sreće toliko drugačiji. Samo nam srce može reći koji je put naš.

Budimo što jesmo i dopuštajmo to drugima. Upoznajmo druge i darujmo im riječ koja će biti upravo za njiih!

Ljiljana Katić, Zagreb

- 10:34 -

Komentari (1) - Isprintaj - #