Sveto pismo kaže da je ona bila u početku i da je po njoj sve postalo. Već je u početku imala veliku moć, a što je danas?
Mi nesavršeni ljudi se neprestano moramo boriti sa svojim slabostima. U većini teško nosimo vlastitu ograničenost, a kamo li još i tuđu. Zbog toga ne vidimo u srce drugoga, već u svoje. Ali da bismo mogli živjeti s drugima, potreban nam je most iznad rijeke nesavršenosti. Tu se pojavljuje spasonosna riječ.
Riječ je ta koja nam otvara vrata u tuđe svjetove, koja omogućuje da prihvaćamo, ako ne razumijemo drugoga, da ga upoznajemo, osluhujemo otkucaje srca. Po riječi naša usamljenost nestaje i drugi postaje bogatstvo koje će ispuniti naš život svojom orginalnošću. Jer nitko nije sam sebi dovoljan.
Međutim, koliko nas riječ može povezati s drugima, toliko nas od njih može i udaljiti. Koliko nas može liječiti, toliko nas može i ranjavati, koliko davati život, toliko ga i oduzimati. Zato nam nije svjejedno kakva je ta riječ, je li izgovorena sa srcem ili bez njega. Iz srca izvire ljubav, toplina, nježnost, dobrota. Srce nas čini čovjekom. Ono nas oblikuje da možemo prići drugima i dijeliti sve što život stavlja pred nas. Srce je potrebno za pravu riječ koja će izvirati poput mosta na drugu obalu.
Ponekad gušimo srce ne dopuštajući mu da slobodno diše, vežemo mu krila ne dopuštajući mu da nas nosi. Na lica stavljamo maske kako bismo se suobličil sa sretnima, a zaboravljamo da su putovi naše sreće toliko drugačiji. Samo nam srce može reći koji je put naš.
Budimo što jesmo i dopuštajmo to drugima. Upoznajmo druge i darujmo im riječ koja će biti upravo za njiih!
Ljiljana Katić, Zagreb
Post je objavljen 02.12.2009. u 10:34 sati.