ljeskanje

ljeskanje

Vidiš – rekao joj je okrečući lice prema moru – ... ljeskanje.
Osmjehnula se i okrenula lice prema suncu.

More se ljeskalo onako kako se namreškano blagim vjetrom utopilo zauvijek u moje oči kao prizor mora što sa suncem tvori jedinstvenu alkemiju vode i svjetla, u kompoziciji beskonačna ponavljanja – rekao je dok su nastavljali šetati obalom okrenuti licima prema moru.
Pogledaj kako je blâgo – tek jedva naznačenih talasa – rekla je dok su išli uporedo sa suncem.
Tako plavo, preletjelo joj je preko usana ne okrznuvši ih pa se samo na trenutak uzdiglo do vala a onda skliznulo u toplu i umirujuću plavu protežnost negdje do u beskraj...

Na mjestu gdje se dalje, dolje na Rivi, već vidjela široka kamena skalinada koja je duboko iznutra skrivala izvor zvuka i činila da se mogu čuti akordi mora – ponekada tiho, pojedinačno, pretvarajući u pojedinačan zvuk čistu boju dana, pa joj se učinilo da to zvuči kao glasanje delfina, rekla je začuđeno... a ponekad jače kao da se u svemu što se izlije s većim talasima u suzvučje što najednom preplavi ušne školjke neopisivom harmonijom, začuje i snažna brodska sirena – sjedit će satima ili tek trenutak, s licima priljubljenim jedno uz drugo, okrenutim prema moru, i slušati koncert bez kraja dodirujući se sljepoočnicama.

Voljela bih ostati ovdje – rekla je isto onako kao kad bi gledala u njega, ali postajalo je sve hladnije.
Čim oblak zakrije sunce postaje hladno jer je zrak još hladan – rekao je i zagrlio je čvrsto.
Osmjehnula se i okrenula lice prema skrivenom suncu.
Baš dobro, preletjelo je krajevima njenih usana, bešumno, kao nebom krila galeba. Pažljivo, da nijednim krajičkom svojih krila ne okrznu oblak.

v.