Vidiš – rekao joj je okrečući lice prema moru – ... ljeskanje.
Osmjehnula se i okrenula lice prema suncu.
More se ljeskalo onako kako se namreškano blagim vjetrom utopilo zauvijek u moje oči kao prizor mora što sa suncem tvori jedinstvenu alkemiju vode i svjetla, u kompoziciji beskonačna ponavljanja – rekao je dok su nastavljali šetati obalom okrenuti licima prema moru.
Pogledaj kako je blâgo – tek jedva naznačenih talasa – rekla je dok su išli uporedo sa suncem.
Tako plavo, preletjelo joj je preko usana ne okrznuvši ih pa se samo na trenutak uzdiglo do vala a onda skliznulo u toplu i umirujuću plavu protežnost negdje do u beskraj...
Na mjestu gdje se dalje, dolje na Rivi, već vidjela široka kamena skalinada koja je duboko iznutra skrivala izvor zvuka i činila da se mogu čuti akordi mora – ponekada tiho, pojedinačno, pretvarajući u pojedinačan zvuk čistu boju dana, pa joj se učinilo da to zvuči kao glasanje delfina, rekla je začuđeno... a ponekad jače kao da se u svemu što se izlije s većim talasima u suzvučje što najednom preplavi ušne školjke neopisivom harmonijom, začuje i snažna brodska sirena – sjedit će satima ili tek trenutak, s licima priljubljenim jedno uz drugo, okrenutim prema moru, i slušati koncert bez kraja dodirujući se sljepoočnicama.
Voljela bih ostati ovdje – rekla je isto onako kao kad bi gledala u njega, ali postajalo je sve hladnije.
Čim oblak zakrije sunce postaje hladno jer je zrak još hladan – rekao je i zagrlio je čvrsto.
Osmjehnula se i okrenula lice prema skrivenom suncu.
Baš dobro, preletjelo je krajevima njenih usana, bešumno, kao nebom krila galeba. Pažljivo, da nijednim krajičkom svojih krila ne okrznu oblak.
v.
Post je objavljen 18.03.2006. u 00:37 sati.