ljeskanje

četvrtak, 26.01.2006.

sarajevski Park

Ako ste se našli u sarajevskom Parku, ostanite u donjem ravnom dijelu. U gornji dio, uz brijeg, krenite jedino ako ste spremni samovati i poštovati tuđu samoću jer ćete gore naći samo takve ljude.

U ovom dijelu Parka ne možete prisluškivati razgovore što ih nepoznati ljudi vode na susjednoj klupi, jer ovdje nema susjedne klupe i nema klupe uopće. U ovom se dijelu ne možete sresti s osamljenim šetačem i s njim razmijeniti par fraza o vremenu i cijenama jer ovdje nema dokonih šetača i nema staza za šetnju. Ovdje ne možete sklopiti poznanstvo ili porazgovarati s nekim nepoznatim jer ovdje nema ljudi spremnih na razgovor jer nema ljudi koji se odmaraju, "ubijaju vrijeme" ili štede na grijanju. Ovdje uostalom nema ni jesenjeg ili proljetnog sunca na kojem bi se čovjek malo "gušterao", ovdje vlada sjena jer drveće raste prilično gusto.

U gornjem dijelu sarajevskog Parka, srest ćete pojedince ili parove koji su sebi sasvim dovoljni, tako da ćete biti uljez, napasnik ili gnjavator ako se bilo kome obratite. Ovdje se komunicira na načine koji su mnogo dublji i mnogo iskreniji od razgovora, ovdje se komunicira dodirom, ljubavlju i molitvom. Komunikacija u ovome prostoru je razmjena ili sticanje najposebnijih iskustava, razmjena najosobnijih energija, odlazak ili bar pokušaj da se ode ( priprema za odlazak ) u neke druge, možda bolje, oblike postojanja. U svakom slučaju je otkrivanje onih slojeva bića koji su izgovorivi samo molitvom, dodirom, dobrom pjesmom ili na neki sličan način. Zato je gornji dio sarajevskog Parka u sebi paradoksalan prostor - istovremeno socijalan jer je javan, otvoren, svima ponuđen, a pri svemu tome krajnje zatvoren, intiman, izdvojen iz kontinuiranog mehaničkog prostora vanjske stvarnosti jer je to prostor onih oblika komunikacije koji su sasvim posebni, preduboki i suviše osobni da bi mogli biti prirodni u pravom socijalnom prostoru.

Ako ste se dakle našli u sarajevskom parku, ulazak u njegov gornji dio, uspon uz brijeg, zaista je stupanje među ljude koji se iz svoje samoće obraćaju nekome odsutnom... ali i one kojima nije do odsutnih, one parove koji se još uvijek upoznaju ili svaki put iznova, svakim pogledom i dodirom otkrivaju jedno drugo - i oni su posvećeni sebi i zauzeti sobom, oni dodirom i ljubavlju raskrivaju jednu stvarnost prisutniju od onoga što Vi vidite svojim ljudskim očima, ali za Vas u svakom slučaju odsutnu i nevidljivu. Zato ne oslovite ni njih, prođite kao da ih ne vidite i kao da Vas nema.

U ovom dijelu Parka možete dakle razgovarati s grmovima i drvećem, s travama i kamenjem, s mrtvim i budućim ljudima, sami sa sobom i s nekim iz svog sjećanja... Jedino što Vam se posve sigurno ovdje ne može dogoditi jeste da normalno i lijepo, onako ljudski, porazgovarate o ljudskim stvarima kakve su mala penzija i nogomet. Ovdje su dakle mogući svi zamislivi susreti - nemogući su jedino oni susreti i razgovori koji su u onom drugom, donjem, ravnom dijelu Parka, jedino mogući.

(dijelovi teksta iz knjige Knjiga vrtova, Dževad Karahasan )

za vas, i nekog s kim se činio kao san, onaj snijeg u sarajevskom gornjem Parku

odabrala:

v.

- 22:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2006.

što se događa sa zvijezdama

Nije mi preostalo drugo nego zagledati se kroz prozor. Ali ni kroz prozor nisam vidjela ništa jer je bila navučena roletna a nisam imala volje smicati je... a i što ako je maknem, što mogu vidjeti? Sivo noćno nebo jer na toj strani nikad nije potpuno mračno zbog neonskog svjetla na ulici. Bilo je svejedno.... pričala sam sa sobom... Pogle', u bijeloj sam kutiji prekrivena bijelom vatom, poput one koju lijepe na lice djeda mraza, i još su me zastrli hrpama bijelih papirića pa se osjećam kao porculanski dar kojeg su fino upakovali da se ne polomi prilikom transporta. A to negdje putujem?

Odlučila sam da neću misliti ništa, gdje god da me istresu. Odlučila sam, neću komunicirati nikakvim svemirskim vezama kad su nam već ove zemaljske zatajile, jer plašila sam se, priznajem, kako su mi senzori moguće naštimani na neku frekfenciju koju želim čuti, a to neće biti istina... ipak, glasovi su pristizali sami i bili svileni, nježni, jedva čujni... možda mi se čini, mislila sam... nisam htjela odgovarati obeshrabrena mišlju da svojom željom najlakše zamućujemo stvarno lice istine, pa sam i glas pripuštala samo kao vlastito sjećanje na neke lijepe nježne glasove kakve smo znali razmjenjivati u neka sretna vremena.... a onda bih se opet okretala ka zidu i čupkala krajeve one deda mrazove brade i još se više sklupčala u mojoj kutiji.

Najednom, kočija s upregnutim beskrajno sporim Vremenom, jednostavno je stala. Bio je to mali otočić ispražnjenog vremena što se ispriječio na mjestu gdje je nekoć stajalo vrijeme ispunjeno našim večernjim glasovima, i ondje sam konačno zbacila pokrivač sa sebe i sve bijele vrpce i sigurnosne obloge koje su me štitile od loma.... Iskoračila sam u večer i potapšala tužnu bijelu Neprolaznost već umornu od uzaludnog tapkanja u mjestu, i ona sretna odleprša.... Bilo je dovoljno samo odrediti zvijezdu i prošaptati joj sve što sam željela da ona ponese dalje i prenese u tvoje snove.... a onda sam zaspala... "Bilo je kao vječnost", rekla sam ti kasnije kad si poslao po mene najljepše zrake i opet prenio u vrijeme blistavih trenutaka. "Nisi mogao čuti, ali govorila sam ti sinoć kao da si tu, prije nego što sam zaspala..." "I ja sam tebi, ali nisi mogla čuti.... a onda sam zaspao.... "

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 21.01.2006.

o svetom

Neka ti zvijezda dotakne čelo
mojim prstima,
i kaže,

volim te

Neka ti dotakne usne
mojim usnama
i kaže,

volim te

Neka te ne probudi pokret moje kose,
u snu, dok spavaš.
To se svila mojih snova svlači i svija oko tebe,
meka i podatna, kao čista ljubav.

( namjesto sms-a )

- 21:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2006.

o duhu svetom

Kad leptir mahne krilima negdje u Kini
to utječe na stvaranje uragana na Floridi.
Tako kaže Teorija kaosa. Fizika, nema tu…
Mislim o tome dok kroz prozor gledam golubove
kako slijeću na krov samostana preko puta.
(Vrijeme se uspori pa izgleda kao film Johna Wooa.)
I o tome kako dašak duha
Ponekad promijeni sve.
(A možda je onaj leptir zapravo Čang Ce?)

d.

- 11:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 06.01.2006.

opis snijega

Sanjala sam snijeg, rekla sam ti kad sam se probudila kraj tebe.

Padao je tako gusti gusti snijeg i bilo je tako sve netaknuto bijelo uokolo nas, kao u bajci, rekao si u tom snu... Kao u bajci, da, tako je bilo, rekla sam kad sam se probudila.

Izgleda kao da smo spavali zajedno, zar ne? Pogledala sam te, i stvarno je izgledalo kao da smo se tek probudili... Tvoje rame i moja kosa na njemu, nepospremljen krevet, još gusta tišina sobe poput gustih zavjesa na prozoru kroz čiji uski prorez jedva da je moglo ući rano jutarnje svjetlo, tvoji prsti na mom obrazu.... Kao da smo uistinu spavali zajedno, rekla sam osmjehnuta i sasvim utopljena u taj beskrajno ugodan osjećaj nepostojećeg vremena.

Čini se kao san onaj snijeg, zar ne?
Da, poput sna. Čini se kao da smo izronili u zimsku bajku a potom opet nestali kroz čarobno zrcalo na istome mjestu u parku.

Možeš li vjerovati?! Sav taj nestvaran prizor od svjetlucavih kristala, grane okićene čarobnom bjelinom kao na najljepšoj novogodišnjoj čestitki... mir stabala, mir staza... tragovi koji ostaju iza nas, jedini ljudski u tom trenutku, na tom mjestu... meki bijeli sag od rasutog srebra što se prostire pred nama, zasute trepavice, usne, kosa, ruke... Ne čini li ti se kao san? Da, kao da smo se tek probudili nakon što smo nestali u parku, pogledao si me i osmjehnuo se...

Tvoje lice, pomislila sam gledajući te u snu, izgledalo je tako bijelo, kao velika pahulja, drugi svijet. Izgledalo je da se tvoj pogled spušta na moje usne s neke druge zvijezde, iz nekog drugog vremena. Tvoja tamna kapuljača činila se kao oreol izvanvremenog putnika, sve je na tebi bilo nestvarno...

- Odakle si, ljubavi?

Ako bih mogla poći s tobom, da li je dovoljno samo zagrliti te i stisnuti se uz tvoje tijelo, gledati te... Ti ćeš me odnijeti?

Ah, ne. Ne... Bolje me ostavi ovdje gdje je ljubav laka poput snijega.... Ovdje, gdje i jednom kad se probudim bez tebe, izgledat će samo kao da beskrajno dugo putujem do vrata iza kojih me čekaš, prije nego što pokucam na njih... a ti beskrajno dugo čekaš da ih opet otvorim, i kao i uvijek ( i kako uvijek iznenada, mada to očekuješ ) iznenadim te svojim dolaskom.

v.

- 21:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.01.2006.

rouge eternele

Nisam mislila da ću upoznati ljubav. Onu ljubav koja umata u tanke prozračne velove i sneno provlači prste kroz kosu, osmjehuje se. Nisam mislila da može biti i tako lijepa, lagana poput daška, opojna poput muškat otonela, mirisati na svježe voće... Nisam znala, vjeruj. Da prenijeti preko praga znači spojenih usana proslaviti trenutak prelaska iz Stare u Novu godinu, trenutak prelaska iz jednog, u dan kad sam rođena, da ćeš me uzeti na ruke kao da sam od morske pjene i prenijeti... reći, umatam te u čistu ljubav i ostaviti kovčežić kraj uzglavlja, u njemu ružu... Nisam mogla znati da je i meni napisana ta davna, davna pjesma koju pročitah još kao djevojčica i ne znajući zašto, upamtila taj kratki redak... Mora da je u njemu bilo nešto čarobno, nešto pohranjeno zauvijek, neki ključić što je netko još prije tisuću godina, kao novčić za sreću, bacio preko ramena u fontanu...

Kad si mi poklonio kovčežić i kad sam ga otvorila, u njemu našla ružu... znala sam da je pradavni ključić sve do tad ležao na dnu mog srca, a onda otključao nešto vječno živo, zastrujalo iz dubina skrivenih velovima stoljeća, nešto rumeno što me kao daškom pomilovalo po obrazu, i rasplakalo...

I poslije hiljadu godina, osjetit ćeš miris ljubavi i ruža...

- 10:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>