ljeskanje

Sredina čovjeka

Htjela sam pisati o sredini čovjeka, o čovjekovom srcu, kako je to napisao davor u zadnjoj rečenici njegovog prvog posta. Htjela sam se nadovezati onom divnom pjesmom, stihom Salvatore Quasimoda, da... Svatko stoji sam na srcu zemlje proboden jednom zrakom sunca; i večer je već tu... osjećajući uistinu kako svatko od nas stoji sam na toj ljuski od zemljine kore ispod koje pulsira toplo i živo, plamteće njeno srce, i kako bilo kamo da smo krenuli ili vjerujemo da nekamo stižemo... ta rijeka kojom plovimo unutar sebe ulijeva se samo u jedno more, a to je ono u našim srcima.
Htjela sam pisati i o nekim ljudima; nekim drugim sjajnim rijekama koje u jednom njenom dijelu spajajući se s našom, učine da ona postane višestruko punija i veća, i kako i onda kada se ponovo razilazimo, bivamo samo naizgled odvojeni od njih i umanjeni, jer se stvarno time ništa ne smanjuje a sve ono što nosimo i što nas nosi dalje, ostaje uvijek zbroj svega onoga što se zbivalo...
Htjela sam možda govoriti i o toj nekoj nostalgiji ljudskog srca koje bi htjelo nekad zatvoriti vrata i u njemu zaključati sve ono već pristiglo što mu se čini dostatno i želi izuzeti iz daljnjeg toka, kad srce ne bi bilo kuća bez vrata, a ruke ne bi uvijek ostajale prazne, i ta otvorenost ruku bila sve što imamo ili trebamo imati... Htjela sam reći malo i o sebi, ali neka sve to ipak ostane za drugi put, jer čini mi se mnogo važnijim reći kako sam osjetila neku djetinju radost što sam vas susrela ovdje, i kako je i vlastiti zvuk mnogo ljepše čuti kada je suzvuk sa drugima... zapravo, to je ono i najvrednije.
Sredina u kojoj se dotičemo.

v.