11
utorak
studeni
2014
Story Time #3
“Somewhere in the end of all this hate
There’s a light ahead
That shines into this grave that’s in the end of all this pain”
The Pretty Reckless - House On A Hill
Vec je pokusala pronaci kraj svoje patnje. Bezuspjesno. Jer, inace ne bi bila okruzena svijetlozelenim zidovima i zvukovima razlicitih uredjaja tipicnih za bolnicke sobe, a njena zapesca ne bi bila previjena zavojima. A samo je htjela nestati – zauvijek; zaspati – i ne probuditi se, ugasiti glasove koji su pronasli dom u njenoj glavi. I ocito su jos uvijek bili tu, bas kao i ona - nisu je htjeli napustiti. A zasto i bi? Pronasli su svoj dom - mjesto gdje ce stanovati i hraniti se sumnjama, nesigurnostima, strahovima. Poput kakvog parazita poceli su je sasvim tiho i polagano razarati, a potom su uznapredovali - postali su njena svakodnevna pratnja, podsjetnici na njene neuspjehe. Postali su njena sjena da bi na posljetku ona postala njihova.
Buka u njenoj glavi postajala je sve glasnija, nepodnosljivija gotovo nadglasavajuci stalno zujanje aparata. Ipak, znala je da ce se stvari samo jos vise pogorsati onog trenutka kada ugleda svoje roditelje. Znala je da ce, kad dodje kuci, izbiti jos jedna svadja izmedju njenih roditelja – jos jedna drama za koju ce, opet, nekim cudom krivac biti upravo ona. A to je samo jedna od stvari od kojih je zeljela pobjeci.
„Hej,“ tihi glas prenio ju je iz misli, a potom su se njene oci susrele s crnim, dobro poznatim ocima.
„Hej,“ odvratila je slabasno. Nakon toga samo su neko vrijeme proveli ne govoreci nista.
„Zasto?“ njegovo pitanje prekinulo je sutnju.
„Znas ti vrlo dobro zasto,“ odgovorila je glasom lisenim bilo kakvih emocija.
„Ne, ne znam. I ti to znas – znas da zapravo ne znam apsolutno nista o tebi. Jer svaki put kad nesto pitam, ti promijenis temu. Ili me jednostavno ignoriras. A to boli. Ali uporno sutim i nadam se da ce bar jednom stvar biti drugacija. I vjerujem da do ovoga ne bi doslo da sam znao barem za jednu jedinu stvar koja ti se mota po glavi,” uzvratio je glasnije nego sto je namjeravao. Bio je bijesan – znala je.
„Nista ne bi bilo drugacije sve i da si znao neke stvari o meni. Svejedno bih ovo napravila. Pomiri se s cinjenicom da sam ja uvijek dobro – pa cak i sad,” odvratila je podizuci zapesca. Vidjela mu je bol u ocima, ali se prisilila ne misliti o tome – o cinjenici da je sposobna samo povrijediti jedinog prijatelja kojeg je ikad imala. A to nije htjela.
„Uostalom, zasto si uopce ovdje?“ nadodala je.
„Znas, mozda zato sto mi je stalo. I jer zelim da ti to konacno shvatis,” rekao je, na sto je ona samo odmahnula glavom.
„Bilo bi ti bolje, puno bolje, kad te ne bi bilo briga za mene,“ sada je bio njegov red da odmahne glavom.
„Ali stalo mi je. I, vjeruj mi, necu ti dopustiti da se ovo ikad vise ponovi. Okay?“ presao je lagano rukom preko zavoja na njenoj ruci.
„Aha, znaci ovaj put mi je bilo dopusteno?“ upitala je sarkasticno.
„I nije da ce biti drugog puta,” prosaptala je potom.
„Okay, super,” prokomentirao je.
„Ne, ne shvacas. Bit ce drugog puta – znam to. Samo sto nece zavrsiti ovako. I zato, molim te, pusti me, samo otidji, zaboravi da uopce postojim…”
„Ali, ne...“ pokusao joj je reci sto misli o svemu tome, ali ga je prekinula.
„Ne, nemoj. Molim te – samo idi. Ja sam dobro. I bit cu dobro. Okay?” rekla je, a on ju je samo zagrlio.
„Nisi dobro. Oboje znamo da nisi. Zato, molim te, samo usuti i pusti me da budem tu. Okay?” glas mu je bio tih, ali svejedno dovoljno razoran za njene zidove koje je sagradila u nadi da nikada nece biti sruseni.
„Okay,“ odgovorila je dovoljno glasno da je on cuje i prvi put nakon dugo vremena nije se mrzila sto place ispred nekoga. Jer ovaj put, znala je, tog nekog je bilo briga. A rijeci “Bit cu dobro,” po prvi put su bile istinite.
Soooo...new post - finally!
Dugo sam mislila o tome sto da napisem, ali sam se na kraju ipak odlucila za short story (koju sam doduse napisala jos u cetvrtom mjesecu).
Ne znam, kad sam je danas ponovno procitala, nekako nisam mogla vjerovati da sam napisala nesto takvo. Mislim, nije nista posebno, ali opet... pomalo cudan osjecaj, ali nekako mi vraca zelju (i na neki nacin inspiraciju) za pisanjem.
Anyway, to je to za ovaj put - na komentare odgovorim veceras ^^
Oznake: short story, story time
komentiraj (5) * ispiši * #
18
utorak
veljača
2014
Story Time #2
Gledala je kako clanovi benda ustimavaju instrumente samo nekoliko minuta prije nastupa. Ne samo ona, vec i ono malo ljudi sto se okupilo u baru. Nije to bio neki veliki, u gradu dobro poznati bar, bas kao sto ni sam bend nije bio nista vise poznatiji, popularniji.
Ipak, bila je tamo. Ali samo zato sto ju je, za nju jos relativno novi, krug prijatelja zvao da ide s njima. A i cula je da ce, izmedju ostalih pjesama, svirati i njenu omiljenu. "Vec cu trebali poceti sa svirkom," pomislila je pogledavsi na sat.
"Sve okay?" upitao je sa smjeskom na licu i vidljivim iscekivanjem u ocima. Ipak, nastupao je njegov najdrazi lokalni bend. Kao odgovor na njegovo pitanje samo je potvrdno klimnula glavom.
"Imas li mozda jos jednu cigaretu?" Sad je bio njen red da postavi pitanje, iako ga je to isto pitala i prije nepunih pola sata.
"Sve za tebe," rekao je, a osmijeh na njegovom licu kao da je postao jos siri.
Nije stigla ni izvaditi vlastiti upaljac kojeg je uvijek nosila sa sobom bez obzira na cinjenicu sto je zapravo bila nepusac, a on joj je vec pripalio cigaretu. "Posebna situacija," pokusala se opravdati u mislima znajuci da to radi samo kako bi u potpunosti ugusila nervozu, tjeskobu, kao i sve ostale osjecaje koje u tom trenutku nije zeljela. A nije zeljela osjecati apsolutno nista.
"Sedam godina seksa," cula je neciji, naravno, saljivi komentar.
"Ma daj, mogu bar poceti s poljupcem," nastavio je netko drugi, takodjer se saleci.
"Ajde, ljudi, poljubite se! Stvarno bi vam bilo vrijeme," nadodao je netko treci.
Zbunjeno ih je pogledala. I njega, naravno. No, u njegovim ocima samo je vidjela pitanje: "I, hocemo li?" Kao odgovor samo je slegnula ramenima.
"Meni je svejedno," rekla je.
"I meni isto," odvrati on.
"Onda," upita podizuci obrvu, "sto cemo?"
"Meni je svejedno," ponovi ona. "Ali meni bi to bilo prvi put," prizna, ali tiho. Dovoljno tiho da je samo on cuje. Samo se jos vise nasmjesio.
"Nebitno," sapnuo joj je, a njegove ruke vec su bile oko njenog struka.
Nije bila glupa. Znala je sto slijedi - vidjela je tu istu scenu vec beskonacno mnogo puta u filmovima, procitala je u mnogobrojnim knjigama. Njegove usne bile su na njenima. Ali nije osjecala nista. Posebice nista od onoga sto glavni junaci knjiga i filmova osjecaju. Bio joj je drag, ali joj nije stalo do njega. Barem ne na taj nacin. A njega nije bilo briga. I on je osjecao isto sto i ona. Kvragu, mozda mu cak nije ni bila draga. No tu ju nije sprijecilo da ga pita da je jos malo grli. Kao odgovor, samo ju je privio blize sebi.
Znala je da grijesi, ali nije marila. Znala je da ce je boljeti - ne fizicki, naravno. Znala je da ce je samoca, koju je u tim trenutcima osjecala, dotuci, no zagrljaj joj je u tom trenutku trebao vise od icega. A on je bio tu - spreman joj ga dati.
Potom su se zaculi prvi akordi pjesme koju nije mogla ne prepoznati. Pjesme koju je uvijek mogla slusati bez obzira na raspolozenje. Pjesme koja je bila jedan od razloga zasto je sada bila tu, a ne kod kuce. Pjesme zbog koje su joj oci sada bile prepune suza.
Sklopila je oci i izvukla se iz njegova zagrljaja. Nije pjevala - znala je da bi joj glas previse drhtao. Zato se samo njihala u ritmu pjesme pustajuci da je na barem tri, mozda cetiri, minute preplave osjecaji. A kad je pjesma zavrsila, otvorila je oci i nasmjesila se onim laznim osmjehom. Taj osmijeh nosila je ostatak veceri, a da nitko nije posumnjao u njegovu iskrenost. Ili pak neiskrenost.
soooo, another short story... nadam se da se barem nekome svidjelo ^^
Oznake: story time, short story
komentiraj (7) * ispiši * #
01
subota
veljača
2014
Story Time #1
Soooo... ovo je nesto sto sam napisala jos pocetkom travnja prosle godine.
Nadam se da ce se barem nekome svidjeti ^^
“Do you know sadness and loneliness?” she asked.
“Yeah, I do. In fact, I think everyone knows them, more or less,” I answered. I was confused.
“You know, those two seem to be my only friends. They’re always here, never leaving,” she said simply as she lit her cigarette.
For a second I thought she didn’t hear my answer, or that it didn’t matter to her. But I knew it wasn’t it. She was always the one who listened to others, gave the best advices, cared about others. Damn, I think she even saved someone’s life without realizing it. And in that moment, when she lit the cigarette, I saw pain in her eyes. I saw how lonely and hurt and sad she was. In that moment, I remembered the time when I saw her scars. “Oh, it’s just a cat,” she had said and smiled, from ear to ear, like she always did. Now, I knew it was nothing but a lie. I knew that those were battle scars she got after every battle she lost, or maybe won, in a war against herself. I knew she wasn’t okay and that she’s been like that for a while. But I didn’t do anything. I didn’t hug her because I was afraid. Afraid that she would start crying and crying in front of others, crying in front of me, was one of the things she really hated. So I said nothing. So I did nothing. I remained silent, knowing that the one who’s always helped others needed someone to help her. But no one was there. Not even me.
Oznake: story time, short story
komentiraj (6) * ispiši * #
