Story Time #3

“Somewhere in the end of all this hate
There’s a light ahead
That shines into this grave that’s in the end of all this pain”

The Pretty Reckless - House On A Hill

Vec je pokusala pronaci kraj svoje patnje. Bezuspjesno. Jer, inace ne bi bila okruzena svijetlozelenim zidovima i zvukovima razlicitih uredjaja tipicnih za bolnicke sobe, a njena zapesca ne bi bila previjena zavojima. A samo je htjela nestati – zauvijek; zaspati – i ne probuditi se, ugasiti glasove koji su pronasli dom u njenoj glavi. I ocito su jos uvijek bili tu, bas kao i ona - nisu je htjeli napustiti. A zasto i bi? Pronasli su svoj dom - mjesto gdje ce stanovati i hraniti se sumnjama, nesigurnostima, strahovima. Poput kakvog parazita poceli su je sasvim tiho i polagano razarati, a potom su uznapredovali - postali su njena svakodnevna pratnja, podsjetnici na njene neuspjehe. Postali su njena sjena da bi na posljetku ona postala njihova.
Buka u njenoj glavi postajala je sve glasnija, nepodnosljivija gotovo nadglasavajuci stalno zujanje aparata. Ipak, znala je da ce se stvari samo jos vise pogorsati onog trenutka kada ugleda svoje roditelje. Znala je da ce, kad dodje kuci, izbiti jos jedna svadja izmedju njenih roditelja – jos jedna drama za koju ce, opet, nekim cudom krivac biti upravo ona. A to je samo jedna od stvari od kojih je zeljela pobjeci.
„Hej,“ tihi glas prenio ju je iz misli, a potom su se njene oci susrele s crnim, dobro poznatim ocima.
„Hej,“ odvratila je slabasno. Nakon toga samo su neko vrijeme proveli ne govoreci nista.
„Zasto?“ njegovo pitanje prekinulo je sutnju.
„Znas ti vrlo dobro zasto,“ odgovorila je glasom lisenim bilo kakvih emocija.
„Ne, ne znam. I ti to znas – znas da zapravo ne znam apsolutno nista o tebi. Jer svaki put kad nesto pitam, ti promijenis temu. Ili me jednostavno ignoriras. A to boli. Ali uporno sutim i nadam se da ce bar jednom stvar biti drugacija. I vjerujem da do ovoga ne bi doslo da sam znao barem za jednu jedinu stvar koja ti se mota po glavi,” uzvratio je glasnije nego sto je namjeravao. Bio je bijesan – znala je.
„Nista ne bi bilo drugacije sve i da si znao neke stvari o meni. Svejedno bih ovo napravila. Pomiri se s cinjenicom da sam ja uvijek dobro – pa cak i sad,” odvratila je podizuci zapesca. Vidjela mu je bol u ocima, ali se prisilila ne misliti o tome – o cinjenici da je sposobna samo povrijediti jedinog prijatelja kojeg je ikad imala. A to nije htjela.
„Uostalom, zasto si uopce ovdje?“ nadodala je.
„Znas, mozda zato sto mi je stalo. I jer zelim da ti to konacno shvatis,” rekao je, na sto je ona samo odmahnula glavom.
„Bilo bi ti bolje, puno bolje, kad te ne bi bilo briga za mene,“ sada je bio njegov red da odmahne glavom.
„Ali stalo mi je. I, vjeruj mi, necu ti dopustiti da se ovo ikad vise ponovi. Okay?“ presao je lagano rukom preko zavoja na njenoj ruci.
„Aha, znaci ovaj put mi je bilo dopusteno?“ upitala je sarkasticno.
„I nije da ce biti drugog puta,” prosaptala je potom.
„Okay, super,” prokomentirao je.
„Ne, ne shvacas. Bit ce drugog puta – znam to. Samo sto nece zavrsiti ovako. I zato, molim te, pusti me, samo otidji, zaboravi da uopce postojim…”
„Ali, ne...“ pokusao joj je reci sto misli o svemu tome, ali ga je prekinula.
„Ne, nemoj. Molim te – samo idi. Ja sam dobro. I bit cu dobro. Okay?” rekla je, a on ju je samo zagrlio.
„Nisi dobro. Oboje znamo da nisi. Zato, molim te, samo usuti i pusti me da budem tu. Okay?” glas mu je bio tih, ali svejedno dovoljno razoran za njene zidove koje je sagradila u nadi da nikada nece biti sruseni.
„Okay,“ odgovorila je dovoljno glasno da je on cuje i prvi put nakon dugo vremena nije se mrzila sto place ispred nekoga. Jer ovaj put, znala je, tog nekog je bilo briga. A rijeci “Bit cu dobro,” po prvi put su bile istinite.



Soooo...new post - finally!
Dugo sam mislila o tome sto da napisem, ali sam se na kraju ipak odlucila za short story (koju sam doduse napisala jos u cetvrtom mjesecu).
Ne znam, kad sam je danas ponovno procitala, nekako nisam mogla vjerovati da sam napisala nesto takvo. Mislim, nije nista posebno, ali opet... pomalo cudan osjecaj, ali nekako mi vraca zelju (i na neki nacin inspiraciju) za pisanjem.
Anyway, to je to za ovaj put - na komentare odgovorim veceras ^^

Oznake: short story, story time