Ali, u tome je cijela poanta – stvari medju nama nikada ne bi ni funkcionirale. Ne zelis vezu. Ne zelim vezu. Ne vjerujes da osjecaji postoje. Ne vjerujem da ljubav postoji. No, ovo medju nama, zapravo, predugo traje. Ta nekakva nesluzbena ˝prijatelji s povlasticama˝ prica. Ta nekakva neodredjena prica. U ova tri, skoro cetiri mjeseca, bilo je svega – neocekivanih prepirki pa cak i svadja, lijepih rijeci koje nisam ocekivala, zagrljaja, poljubaca.
Cinjenica je da smo postali previse bliski. I ni jedno od nas dvoje ne zna je li to dobro ili lose. Nijedno od nas dvoje ne zna zeli li ista od svega toga, ali smo se svejedno upustili u to. Dakle, opet smo na necem nepoznatom, neodredjenom, nedorecenom. A i nas odnos je zapravo takav. Neodredjen, nedorecen. Mozemo pricati o svemu, ali, opet, ne mozemo pricati o onome sto je zapravo bitno. Nikad ne znam sto te muci. Nikad ne znas sto me muci. Previse smo slicni, ali smo istovremeno previse razliciti.
Prije sam mislila da mi se cak i svidjas. Jer, kvragu, ja se tebi svidjam – barem si ti to rekao prije tri, skoro cetiri mjeseca. Ali, vise nisam sigurna u to. Nisam sigurna jer misli, koje mi govore da sam samo zamjena, razbibriga, nesto sto te sprjecava da razmisljas o nekom ili necem drugom, sve su cesce. A ja im sve vise i vise vjerujem. I uvjeravam se da su (vrlo vjerojatno) istinite – ponekad zbog tvojih rijeci, ponekad zbog tvojih stavova, ponekad cak i zbog tvog ponasanja. Primijecujem sve to. Primijecujem, ali sutim. Sutim jer mi je stalo do tebe. Do prijateljstva. Priznajem, stalo mi je – vrlo vjerojatno vise nego sto je tebi stalo.
No, ono sto me najvise muci je to sto ti nista od ovoga ne mogu reci. U posljednjih nekoliko dana ne zelim ti vise niti poslati poruku jer mi svaki razgovor djeluje forsirano. Ali to cinim samo da ne bi pomislio da nesto nije u redu. Ne znam kako te ponekad mogu pogledati u oci. Stvarno ne znam.
Ne zelim te povrijediti, ali mislim da sam to vec na neki ucinila onog dana kad smo se upoznali. Samo zato sto je to jedino za sto sam sposobna. Samo zato sto jedino to i znam. Da neke stvari mogu promijeniti, vjeruj mi, vec bih ih promijenila. Da se mogu promijeniti, promijenila bih se – ali jednostavno ne mogu. Stvari onda ispadnu samo jos gore.
Ipak, postoji nesto sto sam naucila u ova tri, nepuna cetiri mjeseca. I to me progoni zadnjih desetak dana. I to je jedino na sto mogu misliti, pogotovo kada cekanje autobusa s tobom nije jedina stvar. Cinjenica da ti se netko svidja i cinjenica da ti se svidja paznja koju ti netko poklanja dvije su sasvim razlicite stvari. I sve cesce mislim da mi se svidja samo ta paznja. A to je zalosno. Jer, ako ti to kazem, nista vise nece biti isto. Iako, kako god pogledas – stvari medju nama nikad nece biti kao nekad. Nikad nece biti kao sto su bile prije nego je cijela ova prica uopce zapocela.
Ukratko, stalo mi je do tebe. Ali neke stvari, neki dogadjaji, su stvarno previse. I mrzim sto jednog dana necemo moci normalno pricati. Sto uopce necemo pricati. Oboje cemo biti jednako krivi jer smo oboje dopustili da se sve ovo dogodi. Ali, ja cu biti osoba koju ce peci savjest. Ja cu biti osoba koja ce mrziti samu sebe. Ja cu biti ta koja ce se kriviti za sve. Ja cu biti ta koja ce zaliti sto to sve nije ispalo bolje, drugacije. Ja cu biti ta kojoj ce i nakon dosta vremena jos uvijek brinuti o apsolutno svemu sto se medju nama dogodilo, o svemu sto sam ikad rekla, o svemu sto sam ikad napravila.
No, najgore od svega toga je sto me strah da je taj dan kada cemo prestati pricati blizu. Jako blizu. Blize nego sto i ti i ja mozemo zamisliti.