| < | siječanj, 2026 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima.
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Copyright © Litterula.
Objavljeni listići - osvrti, crtice, kratke priče i moji stihovi
Ajd stišaj to!
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Ana i Željko
Andromeda
Asistent - pomoć i podrška
Bajeri
Bakina kuhinja
Bakine škare
Beskućnici
Biovreća
bit će opet slobodna
Blockbusting
Boss od Čakovca
Božićnica
Božićno drvce
Božićno vrijeme
Božićna pšenica i Barbarine grančice
Briga o uhu i sluhu
Capraške skulpture
Cijepljenje
Crvene jabuke
Čuvari djetinjstva
Da sam ja bogataš
debeo kameni zid
Debljina prvog stupnja
Dezinfekcija ruku
Digitalizacija
Dioklecijanova palača
Disciplina
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
Domaći putar
doma, doma se vrnuti hoču
Dragutin Gorjanović Kramberger
Drugi rujna
duge si gruntam
Emisija za selo i poljoprivredu
Frkovićev most
Gdo bu te splievil
gdo je te bil
Glazba na radiju
gle kak je divan dan
Godina željeznice
Govor mojih predaka
Gradski muzej obilježava sedamdesetu obljetnicu
Inkluzivna farma
Isus mi je svagda radost
Izlet u Krapinu
Jabuke iz trnaca StarogTate
Jankić
kad bi mogao
kad je uhvati
kad se razljuti
kako sve to uskladiti
Kamenčići
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
Kapeler pita
Kartica
Klara i Džoni
Klaustrofobija
komadić sam leda
Korisne životinjice
Krizanteme
Kućni prag
Kupalište na Zibelu
Kupom uzvodno
Ladva
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Majstor
Mali Kaptol
Maria Mitchell
Mato Celestin Medović
Matoš na klupi
Međunarodni dan osoba s invaliditetom
Mendo i Slavica
Mlijeko u prahu
Mogel mi je hmrijeti!!!
Mogla mi je kuća izgorit
Moje fotografije
Muzikologija i glazbena pedagogija
Mužar
Ne bu mi više nigdo komandijeral!!!
ne tuguj
ne, nije novac ono što ga čini sretnim
nigdo nae zna
ništa mi drugo u životu ne treba
nitko ne zna o čemu je riječ
nož mu je u srce zabola
njegove su oči izgubile boju
njegov brod ga čeka
njen brod stiže
njen vrt je bio prepun cvijeća
Njihove riječi odnosi vjetar
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona gleda taj divan svijet
ona grli cijeli svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona može brbljati o svemu
ona ne želi biti vječno mlada
ona ne želi
ona nikad nije imala vremena
ona se boji
ona svakog jutra ustaje u tri
ona želi biti biljka
on je jako neozbiljan momak
on je umoran
on je stvorio svoj svijet
on još uvijek čeka
on sve mora sam
on stoji na rubu
on traži svoj izgubljeni život
Oš kupit ciglu?
Oton Kučera
Pjevačica
Pjevanje na misi nije koncert
Plivanjem do zdravlja
Poezija i proza
Podgarić i Garić
Pokupski drmeš
po svemirskim prostranstvima
Pranje povrća i voća
Prelijepi Velebit
pusti otok
Rad od kuće kod kuće
Rawhide
Recikliram, kompostiram...
reci mi
Robex i Medo
Roan je slomio nogusad kad je odlučio otići
Sakupljači
Salštange ili kajzerice?
Scott Joplin
Segestika i Siscia
Serpico
Skroviti vrt
Slavimo slavno
smisao života
Stara mama
Svaki dan jedna jabuka
sve pod kontrolom
sve ću zaboraviti
Svjetski dan glasa
Svjetski dan radija
Svjetski dan štednje
Stara vrtlarica
Staramama
Stigla nam je jesen
Stolić za laptop
suza kapne na dlan
Šlauf
Šnajderica
što se dogodilo
što vidiš
tamo bi i ona biti htjela
Tko se oženio
Tlapnja njegova srca
tražim svoj izgubljeni planet
Treba imati i malo sreće
Tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
Ue o muite arukou
U Mariji Bistrici, a ne na Bistri
UOSI SMŽ
u snažnoj erupciji
u suton
Uyimbube
Veni Creator Spiritus
Viktorovac
Vincent
Voćni jogurt
Vratimo glazbala u dječje ruke
vrijeme došašća
Vruće selo na Madagaskaru
Vuk samotnjak
Vu to vreme godišča
Zagorje ja tvoj sem sin
zagrli me
Zagrebačka uspinjača
Zaslužena mirovina
Zaštitne maske
Zaželi
Zeko i potočić
zemlja i zrak
zima se bliži
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
Željeznički most
Žive jaslice
žive pod istim krovom
Zanimljivi blogovi
Agava
Aneta
AnnaBonni
Aurora
AP-Plaćenici
Bellarte
Blumi
Borut
Demetra
Dinaja
drugadva
Dvitririchi
Eh saznala
Emma
Euro
Galaksija
Geomir
Goddess Vesna
gogoo
Konobarica
Lastavica
lijemudro
Livio D.
luki
More ljubavi
Morska
mecabg
Meister Huc
modrinaneba
Nachtfresser
nema garancije
Rose
samolagano
Samosvoja
Sewen
Sjećanja
Starry Night
Taango
Teuta
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad
white lilith
Zemlja
|
Jučer sam bila kod frizerke na šišanju, lijepo me ošišala i uredila mi frizuricu. Sad sam mirna sljedećih 6 tjedana. Kad kosica malo naraste i šiške mi počnu zapinjati za okvir naočala ići ću ponovo na šišanje, za 6 tjedana; sve sam si zapisala u podsjetnik na novom mobitelu. Već nekoliko dana se naime privikavam na novi aparatić, pravo malo čudo tehnike i nauke, nema šta nema, od telefona do fotoaparata. Budući da jučer nije padala kiša i nije bilo jako hladno, prije odlaska k frizerki uspjela sam se malo prošetati po gradu. Najprije sam bila u Mirovinskom kod pravnice da se raspitam o podnošenju zahtjeva za mirovinu, pa sam onda išla na kolodvor produžiti iskaznicu za vožnju vlakom – planiram i ove godine ići na jednodnevne izlete – i na kraju sam si išla kupiti futrolu za novi aparatić. U suvenirnici Gradskog muzeja kupila sam usput i lijepi broš s replikom rimskog novčića sestrični za rođendan – svim prijateljicama i rođakinjama sada kupujem darove u toj zanimljivoj suvenirnici - a u kafiću na rivi nakon obavljene kupovine popila sam kavicu. Nakon toga mi je ostalo još dovoljno vremena za kratku šetnju uz obalu naše lijepe modrozelene rijeke, pa sam usput snimila s novim aparatićem i nekoliko fotki. Morala sam ga isprobati iako je vrijeme bilo tmurno i maglovito, a naša rijeka mutna. Snimila sam arheološki lokalitet Sisicia in situ…..  … Holandsku kuću u kojoj je trenutno, dok traje obnova glavne zgrade muzeja u gradu, smještena suvenirnica…  …i Biokovo.  |
|
Svaki dan poslije ručka ležim, prolistam novine, u 15 h slušam dnevne novosti - središnju informativnu emisiju Hrvatskoga radija – ležećki malo razgibavam noge i odmaram se. I nije mi drago ako mi se dnevni raspored bilo čime poremeti. No to se povremeno ipak zna dogoditi, primjerice kad mi oko podne dostave domaće meso: purice i čučeke koje sam naručila. U tom slučaju nema izležavanja nego poslije ručka umjesto odmora slijedi pravo kolinje. Dobro, ne moram ih ja priklat - premda znam ja i to, naučila sam sve o kolinju još kao djevojčica kod Staremame. Purice i čučeki stižu očišćeni, ali ja ih moram razrezat, potrpat u vrećice i složit u škrinju. A to mi je sve teže i teže. Prije, dok sam bila mlada vrtlarica, gazdarica i kuharica, nije mi bilo teško razrezat četvrt juneta, pola pajceka ili 12 čučeka. No sad me sve jače bole zglobovi na svim prstima i sve teže mi je rezati meso. A otkad sam prije nekoliko godina slučajno vidjela u nekom dokumentarcu kako tove purane, prisjela mi je i piletina i puretina. Govedinu i junetinu ne jedem već godinama, a sad kad vidim kako eutanaziraju pajceke zbog afričke svinjske kuge, neću više jest ni svinjetinu. Zbog svih tih neprilika s mesom, ozbiljno razmišljam ovih dana o svojoj prehrani. Najradije bih jela samo salatu, radič, endiviju, rotkvu, rotkvice, mrkvu, kelj, zelje, ciklu i blitvu, jabuke, kruške, šljive, višnje, trešnje, breskve, marelice, smokve, datulje, banane, kestene, pistacije, orahe, bademe, lješnjake…  |
|
Jednom kad je sunce smješilo se gradu pošli smo u šetnju ja i djeda moj. Pričao mi tada dragi djeda stari godine što su i njihov broj. Sa deset godina još si malo đače, kad imaš dvadeset, momče si jače, kad dođe trideset još si malo jači, a s četrdeset naš um prednjači. Sa pedeset kosa sijedi, sa šezdeset štap ti vrijedi, sedamdeset glava klima, osamdeset zima, zima.. U devedesetoj srce već ti hladi, a sa sto ljeta još smo mladi... Ovu pjesmicu moga djetinjstva – pjevam je povremeno i danas – napisao je Stjepan Jakševac, a uglazbio Branko Mihaljević. A njega se danas prisjećamo zato što je rođen u Zagrebu baš na današnji dan, 19. siječnja 1931. godine. Nešto o njegovom radu i životu, ako vas zanima, lako možete pročitati na internetu, a ja ću se sad prisjetiti još jedne njegove pjesmice: pjesmice o zeki i zamrznutom potočiću. Naime, album Zeko i potočić najprodavanije je glazbeno izdanje za djecu svih vremena u Hrvatskoj, zbog čega je Croatia Records Branku Mihaljeviću dodijelila platinasto priznanje. Pjesmica Zeko i potočić nastala je 1954. godine u samo dvadesetak minuta; organizatorima priredbe za djecu nedostajala je jedna pjesmica pa su Mihaljevića nagovorili da na brzinu nešto sklada. Pjevačica koja je prvi put javno otpjevala i 1956. sa Zabavnim orkestrom Radio Osijeka prvi put snimila ovu Mihaljevićevu pjesmicu bila je osječka pjevačica Olgica Miler. Kasnije je pjesmicu Zeko i potočić s velikim uspjehom 1967. god. također snimio i Ivica Šerfezi, a 1971. god. i Zdenka Vučković. U godinama koje su uslijedile nakon toga u raznim prigodama pjesmicu Zeko i potočić u izvornoj su verziji ili maštovitim obradama otpjevali i mnogi drugi hrvatski pjevači i pjevačice. A ja sam jučer lutala internetom u potrazi za izvornom verzijom ove svima nam drage pjesmice, što je na koncu urodilo plodom pa je sad možemo i poslušati. |
|
Poslije Uskrsa 2025. god, kad sam objavila zadnji post, nisam ljenčarila ni gledala televiziju nego sam radila u vrtu. Do jesensko zimskog zahladnjenja uspjela sam obaviti gotovo sve što je bilo planirano - riječ je naime o kompleksnoj rekonstrukciji moga vrta: obrubljivanju gredica, uređenju stazica i terasica oko kuće, uređenju djelomično zapuštenih cvjetnjaka i tome slično.  Budući da sam veliki dio dana provodila na dvorištu i gledala u zelenu travu i plavo nebo, a ne u bijele zidove, zdravstveno stanje mi se znatno popravilo. Pa sam krenula u šetnju u grad i na izlete u hrvatske gradove iz kojih se do kraja dana, kad dadilja odlazi kući, stignem vratiti. Najprije sam otišla na kavicu i u kupovinu u Zagreb – iako nisam u penziji dobila sam, na osnovi životne dobi, iskaznicu za besplatnu vožnju vlakom – pa sam si kupila jednu lijepu crnu torbicu i cipele. No prije toga sam, čim sam stigla na kolodvor i izašla iz vlaka, snimila kraljaTomislava…  ...i ovu lijepu zelenu magnoliju.  Nakon toga sam sa starom prijateljicom otišla na izlet u Krapinu, glavni grad Krapinsko-zagorske županije. Malo smo se prošetale po gradu i uz obalu rijeke Krapine, pa sam snimila nekoliko lijepih zgrada. „Povijesna urbana jezgra Krapine sačuvana je i danas“, čitam na internetu. „Nju čine Gajeva ulica, Trg Ljudevita Gaja, Magistratska ulica i Šetalište hrvatskog narodnog preporoda. Taj prostor u kojem su sačuvani povijesni urbani i arhitektonski elementi daje prisnost ambijentu ovog gradića. Mnoge su klasicističke fasade obnovljene i ukrašene cvijećem, a na ponekoj se može uočiti i secesionistički detalj.“  Snimila sam i župnu crkvu sv. Nikole - malo mi je zasmetala ova antena - koja se prvi put spominje u listini zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića od 6. srpnja 1311. godine (i dalje 1334., 1501. i 1574.). Ne zna se točno kada je stara župna crkva gotskog sloga podignuta jer je, na žalost, porušena. Na njenom mjestu je od 1901-1903. sagrađena nova župna crkva, unutar koje je od stare preostao samo mali dio: gotički presvođena sakristija ispod tornja. Na ulazu u sakristiju ostao je kasnogotički dovratnik sa zaravljenim lukom. Od inventara stare crkve danas je sačuvano niz umjetnički vrijednih zlatarskih predmeta iz vremena od XVII do XIX stoljeća: križ, kasnogotički, ranobarokni, barokni, rokoko kaleži, te barokni elikvijari, ciborij i kadionica. U današnjoj crkvi koju je po uzoru na staru gotičku crkvu projektirao arhitekt Josip Vancaš naročito su vrijedne orgulje, djelo vrsnog orguljara F. Heferera (1903. god.).  U Muzej krapinskoga pračovjeka nisam išla ovoga puta, razgledala sam ga već prije, čim je bio otvoren; pa danas nema fotki iz toga muzeja i arheološkoga nalazišta; nisam još ni post o tome napisala, nikako da dođe na red. No za vrijeme naše ugodne šetnje - bio je prvi dan listopada i bilo je lijepo vrijeme, ni prevruće ni prehladno ni kišno ni vjetrovito – snimila sam krapinski Stari grad, točnije krapinsku srednjovjekovnu utvrdu. Na brežuljku iznad Krapine, sačuvana je samo jedna zgrada koju je 1919. godine njen vlasnik Franjo barun Ottenfels sa ostacima gradine darovao Krapinskoj općini. Najstariji vlasnici grada bili su ugarski i hrvatski kraljevi, među kojima su bili kneževi Celjski, hrvatski ban Vitovac i Keglevići.  Nismo stigle otići gore i razgledati tu zanimljivu utvrdu, morale smo ići na kolodvor da ne zakasnimo na vlak. A to znači da ćemo moja draga najbolja prijateljica i ja morati otići na izlet u Krapinu i ove godine, dok još imamo HŽ-ove iskaznice za penziće i bakice. |
|
Kad smo se uselili u kuću, za prvi Božić u našem novom domu, umjesto odrezanog božićnog drvca, kao što sam činila do tada, kupila sam malu smreku s korijenom. Posadila sam je u veliki lonac i smjestila na sjevernu stranu balkona. Sljedećih nekoliko godina na Badnjak bismo smrekicu okitili starim bakinim kuglicama.  Kad bi završilo božićno vrijeme, u nedelju nakon Bogojavljenja, raskitila bih je i iznijela natrag na balkon gdje je uza zid kuće smrekica boravila sve do idućih blagdana.  Svake godine, nekoliko dana prije kićenja, drvce bih unijela u hladan hodnik da u blagovaonici ne doživi toplotni šok zbog centralna grijanja. Isto tako bih postupila i prije iznošenja biljke natrag na balkon da ne strada pri nagloj promjeni temperature. A kako bi trebalo nakon blagdana postupati s božićnim drvcem i kako ga posaditi negdje u dvorištu gdje će imati dovoljno mjesta da raširi svoje grane, ako vas zanima, pročitajte na mom vrtlarskom blogu. Tu malu smrekicu iz lonca s moga balkona posadila sam nakon nekoliko godina kićenja na prazno gradsko zemljište iza moga dvorišta, a ona se tu odlično udomaćila.  A u studenom 2021. godine jednoga jutra pokucale su mi na vrata dvije gospođe inženjerke iz gradskog komunalnog poduzeća i pitale dal sam ja to posadila. Velim ja: jesam, da, prije kolko ono, 21-5=16 godina. Ma pregledavamo stabla na gradskom zemljištu koja bi bila pogodna za kićenje da ih postavimo u gradu, vele one. Ok, velim ja, nije to moja zemlja, ja sam to posadila jer mi je bilo žao smrekicu bacit. Vi odlučujete. Postupite kak vi mislite da je najbolje. Ma nećemo je onda rezat, šteta je, veli jedna inženjerka, nek ostane tu, lijepa je. Ok, velim ja, hvala vam, nek još koju godinu poživi! I poživjela je moja smrekica; još uvijek je na svom mjestu! A ovih dana ju je prekrio snijeg pa su joj se grane malo pognule; nadam se da se neće polomiti jer sad pada i neka ledena kiša.  |
|
Premda mi čitanje ide sve teže – još uvijek bez naočala vidim dobro sve što mi je pred očima na dohvat ruke, ali koncentracija mi tijekom čitanja popušta i misli mi vrludaju - svaki dan nastojim pročitati po nekoliko stranica neke zanimljive knjige. A nedavno je to bila knjiga "Skroviti vrt" Luke Paljetka, za koju je taj iznimno plodan hrvatski pjesnik, virtuozan prevoditelj, esejist, feljtonist, dramatičar, antologičar, pisac za djecu te likovni kritičar, autor pedesetak knjiga, dobio književnu nagradu "Ksaver Šandor Gjalski" za najbolje prozno djelo objavljeno od rujna 2004. do rujna 2005. godine. Paljetak je podatke prikupljao i knjigu pisao punih devet godina, a na koricama knjige piše sljedeće: "Dubrovačka plemkinja Cvijeta Zuzorić (1552.-1648.) svojom je zanosnom ljepotom i zagonetnim životom oduvijek privlačila književnike. Potaknut istom fascinacijom Luko Paljetak, u Cvijetino ime, u knjizi "Skroviti vrt, dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke", ispisuje njezin imaginarni dnevnik kao suptilnu analizu raskošnoga, složenog prostora njezina bogatog intimnog i javnog života: od njezine petnaeste godine, kada dnevnik počinje, pa sve do posljednih dana u devedesetšestoj godini. Ovaj je roman istodobno i široka freska stvarnih i izmaštanih društveno kulturnih zbivanja šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća na bogatom i kulturno poticajnom prostoru između Dubrovnika, Ancone, Firenze i Venecije, pa i cijele Europe toga doba. Nadgradnjom škrtih arhivskih podataka Paljetkov tekst prerasta u intrigantno žensko pismo pisano muškom rukom. "  Izvor ilustracije: internet, autor slike: Marko Murat Da, divno je to napisao Paljetak, prekrasna knjiga, pojedine dijelove čitala sam po nekoliko puta. Osobito mi je draga i stoga što se spominje poznati arboretum u Trstenom, predivan vrt pun egzotičnoga bilja, vrt koji ja nisam vidjela i nisam se po njemu šetala, ali sam o njemu čitala. Nadam se da ću ga jednom vidjeti i uživo. Bar ono što je od njega ostalo. A evo sad i jednog odlomka iz ove divne knjige koju bih voljela imati u svojoj radnoj sobici na novoj polici za knjige: 1. prosinca (1578.) Htjela bih biti voljena i cijela, a to za sada nisam. Voljena jesam, ali ne i cijela. Htjela bih ponovno okupiti svoje u sjeti, samoći i nekoj zimi duše raspršene i izgubljene predjele i objekte, ostvariti cjelovitost, onako kao da se piše sonet. Htjela bih između riječi pronaći prostore za onaj dio svoga bića koji sam sve govori unatoč ograničenjima stvarnosti, ostvariti prostor uzoran i dičan, u kojem svaki čin postaje svjedočanstvo mojih napora da opet osjetim sebe kao jedinstvo, kao površinu unutar koje ubačeni svijet samo potvrđuje tajnu. Ona je uvjet bez kojeg tu ništa ne može ni nastati ni nestati. Htjela bih biti prostor mogućnosti, stanje trajne pjesmovnosti u kojem treba reći samo riječ, melodioznosti u kojoj treba samo ozvučiti ton, a sve će onda doći samo po sebi u svijet u kojem onda može prići svemu, jer smo ga izlučili iz sebe. |
 Srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere i nadam se da će nam ova godina biti bar malo bolja od prošle! |