Marketing
Skroviti vrt
Premda mi čitanje ide sve teže – još uvijek bez naočala vidim dobro sve što mi je pred očima na dohvat ruke, ali koncentracija mi tijekom čitanja popušta i misli mi vrludaju - svaki dan nastojim pročitati po nekoliko stranica neke zanimljive knjige. A nedavno je to bila knjiga "Skroviti vrt" Luke Paljetka, za koju je taj iznimno plodan hrvatski pjesnik, virtuozan prevoditelj, esejist, feljtonist, dramatičar, antologičar, pisac za djecu te likovni kritičar, autor pedesetak knjiga, dobio književnu nagradu "Ksaver Šandor Gjalski" za najbolje prozno djelo objavljeno od rujna 2004. do rujna 2005. godine.
Paljetak je podatke prikupljao i knjigu pisao punih devet godina, a na koricama knjige piše sljedeće: "Dubrovačka plemkinja Cvijeta Zuzorić (1552.-1648.) svojom je zanosnom ljepotom i zagonetnim životom oduvijek privlačila književnike.
Potaknut istom fascinacijom Luko Paljetak, u Cvijetino ime, u knjizi "Skroviti vrt, dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke", ispisuje njezin imaginarni dnevnik kao suptilnu analizu raskošnoga, složenog prostora njezina bogatog intimnog i javnog života: od njezine petnaeste godine, kada dnevnik počinje, pa sve do posljednih dana u devedesetšestoj godini.
Ovaj je roman istodobno i široka freska stvarnih i izmaštanih društveno kulturnih zbivanja šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća na bogatom i kulturno poticajnom prostoru između Dubrovnika, Ancone, Firenze i Venecije, pa i cijele Europe toga doba. Nadgradnjom škrtih arhivskih podataka Paljetkov tekst prerasta u intrigantno žensko pismo pisano muškom rukom. "
Izvor ilustracije: internet, autor slike: Marko Murat
Da, divno je to napisao Paljetak, prekrasna knjiga, pojedine dijelove čitala sam po nekoliko puta. Osobito mi je draga i stoga što se spominje poznati arboretum u Trstenom, predivan vrt pun egzotičnoga bilja, vrt koji ja nisam vidjela i nisam se po njemu šetala, ali sam o njemu čitala. Nadam se da ću ga jednom vidjeti i uživo. Bar ono što je od njega ostalo.
A evo sad i jednog odlomka iz ove divne knjige koju bih voljela imati u svojoj radnoj sobici na novoj polici za knjige:
1. prosinca (1578.)
Htjela bih biti voljena i cijela, a to za sada nisam. Voljena jesam, ali ne i cijela. Htjela bih ponovno okupiti svoje u sjeti, samoći i nekoj zimi duše raspršene i izgubljene predjele i objekte, ostvariti cjelovitost, onako kao da se piše sonet.
Htjela bih između riječi pronaći prostore za onaj dio svoga bića koji sam sve govori unatoč ograničenjima stvarnosti, ostvariti prostor uzoran i dičan, u kojem svaki čin postaje svjedočanstvo mojih napora da opet osjetim sebe kao jedinstvo, kao površinu unutar koje ubačeni svijet samo potvrđuje tajnu. Ona je uvjet bez kojeg tu ništa ne može ni nastati ni nestati.
Htjela bih biti prostor mogućnosti, stanje trajne pjesmovnosti u kojem treba reći samo riječ, melodioznosti u kojoj treba samo ozvučiti ton, a sve će onda doći samo po sebi u svijet u kojem onda može prići svemu, jer smo ga izlučili iz sebe.
Post je objavljen 04.01.2026. u 15:33 sati.