| < | srpanj, 2024 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ili pivo, ili gajbu...... 
Lisbeth
Što čovjeka tješi... ?
- 22:02 -
Komentari (425) -
Isprintaj -
#
|
Nekad davno, kad sam bila mlada, imala sam sreću da su mi se sve ružne stvari događale po ružnom vremenu. Kiše, magle, hladnoće, bljuzge... Ne pamtim da mi se neka teška i loša stvar dogodila u proljeće u mirisu cvijeća, u ljetnim maestralima ili jesenskim toplim danima... Ali događaju se. Možda bi najbolja vizualizacija paralenih svemira bila kad bismo zamislili ljude i njihove živote kao usporedne tube podzemne željeznice, koje se ponekad presijecaju, spajaju, razdvajaju. Neke se gotovo nikad ne dotiču, neke vidimo kroz poneki otvor, u prolazu i ne dotakne nas ništa više od misli. To je u isto vrijeme i žalosno i utješno. Što učiniti kad se u tom paralelnom svijetu koji nas dotakao, počnu događati teške stvari, ružne? Poput bolesti koja ti unaprijed odbroji dane, ali moraš ih proći. Godinu, dvije? Ta nevidljiva crta, koja zjapi na rubu naših misli kao što ravnozemljašima zjapi ponor svemira, da li je utjeha ili demon? Postoji li išta što možeš reći tada? Sve one šablone šablona o tome kako će biti bolje, gluposti u koje ni sam ne vjeruješ i ne bi ih htio čuti, ali ne znaš bolje. Ponekad nam se čini da činimo štetu dok to govorimo. Ponekad nas netko odjebe i kaže – pusti me na miru sad, i to nas povrijedi. Jel se imamo pravo vrijeđati na to? Jel bi trebali razumijeti? Da li mi koji stojimo pored bolesnog čovjeka mislimo da je to samo naša patnja koja ne dodiruje nikog drugog? Da li imamo taj luksuz da tjeramo od sebe ljude koji žele nešto reći? To je servisna stanica podzemnih željeznica, gdje više nema tuba i sve se vidi, izmješa se more sudbina i ljudi. Isprate stranca i vesele mu se dok odlazi na ponovni put u svoju tubu. Ili dostojanstveno koliko god mogu mahnu posljednji put i u trenutku slabosti pomisle -nije moj vlak. I požale, uplaše se i mole boga za oprost za tu misao. Jer tada se čini da je sve na vagi. Tada je svaka misao, svaki korak presuda u našim očima, nešto s čim ćemo mi opterećivati svoje duge dane u usamljničkim tubama... Bilo je jutro i zima. I kao što zimska jutra trebaju biti, bilo je hladno, maglovito i sivo. Bila je dogovorena operacija; jedna u teškom i dugom nizu, ali posljednja. Nema ništa iza. Nema godina, nema ponora svemira. Sati. Ja sam ga odpratila u salu, kao i puno puta dosad. Nismo govorili ništa. Samo dug i dubok pogled, između tuđih ramena, govora, škripe kotačića, vrata lifta, dalje ne mogu. Pričaju mi nešto, voljela bih da mi ne pričaju jer moram svrnuti pogled sa njega. I vrata se zatvore. Ovaj put sam odlučila da neću čekati. Prosjedila sam sate i sate u hodniku dok je bio na operaciji. Ovaj put neću. Pokušat ću se ponašati kao da je sve u redu. Običan dan. Jedan u nizu. Negdje na pola put do kuće zvonio je telefom. Zvonjava telefona u takvim danima je nešto što ne želite čuti. Skrenula sam na stanicu prije nego sam se javila jer mi se noga počela tresti na gasu. Nisu zvali iz bolnice, zvao je jedan od njegovih poznanika. Rekao mi je: „Ja sam jutros dao misu za njega. Pomolili smo se moj prijatelj fratar i ja za njegovo zdravlje i oporavak. I bit će sve u redu. Toliko da znaš.“ Taj poziv je skinuo sav strah i svu usamljenost sa mene. Pomislila sam kao da je činjenica – bit će sve u redu. I bilo je sve u redu. Od stotina ljudi koje su te mjesece prošli kroz moj život, pokušavali reći nešto utješno, jedan meni gotovo nepoznat čovjek je došao do mog broja i osjećao da je bitno da me taj dan nazove i to mi kaže. I bio je u pravu. Bilo je bitno. Bilo je presudno. Izgleda da je onaj problem s updateom doša i do nas, jer su svi komentari taj dan kad sam objavila post završili kod mene :))) |
Kad je vrijeme za back up?
- 21:30 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
Ne kompa, ili mobitela, iako sam sigurna da vam treba, nego životni. Kad je vrijeme da ovlastite nekoga da može nešto umjesto vas, da ima ključ vašega stana/kuće, da zna vaše kontakte i bitne stvari. Zašto se ja to u cvijetu mladosti pitam? Jer moj muž ima najbolju prijateljicu. Prijateljica ima puno godina, ali ne znamo točno koliko. To je jedna samostalna žena, u penziji, solidno vitalna, neudata, bez djece. Tehnički, oni su neki rod i znaju se od malih nogu. Prijateljica, za razliku od mene, vječno povlađuje mom mužu, uvijek klima glavom i kuje ga u nebesa, jer je tamo nekada davno, on njoj nosio torbu kad je išla u školu, što je njoj zbog njezinog hendikepa bilo teško. Zbog toga je moj muž jako vezan za nju. Kad mu ja kažem da ću mu odvalit jednu iza uha i resetirat ga na tvorničke postavke, on može otić do nje, ili nazvati i ona će mu vratiti ego u pripadajuće mu visine u par rečenica. I jednog lijepog dana – prošli ponedjeljak, prošlo je točno 22 sata od njezine posljednje poruke. Moj muž se našao u predinfarktnom stanju. Zvao me deset puta na posao, zvao sve njezine prijatelje, vidio sve moguće i nemoguće scenarije kao što mater vidi. Ja rekoh, sačekaj, možda je žena na treningu, možda je na putu negdje, pričekaj još malo.... I mislim si kako za mene ne bi digao toliko ljudi da me traže, nego bi počeo sastavljat zahtjev za razvod... Pukne podne. Počinjem i sama biti zabrinuta. Rijetkost je da baš žene u penziji spavaju do podne, barem za nju nije uobičajeno... On kaže zvao je policiju. Policija dođe pred vrata stana, zovu, zvone, telefon zvoni u stanu. Sad su već svi pomalo zabrinuti i zovu vatrogasce. Ja razmišljam o njezinim lijepim novim vratima sa 5-6 brava i kako ću morati tamo dežurati cijeli dan dok se ne stave nova. Vidjela sam ju slomljenu, na pločicama kupaonice, vidjela sam ju na podu u boravku, već plavu i zakočenu. Otišla sam s posla, po toj vrućini i gužvi s jednom mišlju, da ju makar pokrijem, ako se desilo najgore. Da ju ne gledaju drugi tako... Bila sam tik pred njezinu zgradu kad je muž javio da je sve u redu, da je zaspala. Pomislih, isto ću otići do nje, kad sam već tu i reći joj da se dogovori s njim da se negdje pohrani ključ i da preciziraju kad i u kojoj situaciji bi se on trebao koristiti. Međutim.... Dočekala me zajapurena i bijesna jer da kako nekome padne na pamet da to napravi??? I ja sam gledala u nju i mislila – jesmo li mi u istoj dimenziji ili sam vozila toliko brzo da sam prošla bar tri, četiri moguće realnosti? Pokušala sam ju smiriti i rekla sam da to u ovom trenutku možda izgleda malo stresno, ali nije se ništa dogodilo i trebala bi biti sretna da netko brine. Ona je rekla: „Da me nema pet dana onda zovite vatrogasce!“ Ja sam rekla: „Kasno ti je za vatrogasce onda, mogi ti samo zvatio pogrebno s lopatom!“ „Pa šta? Jednom se mora umrijeti!“ „Lako da ti umreš, da te strefi moždani ili srce i sastavi na mjestu, to bi bilo super, ali što ako padneš i polomiš se i krepavaš od sepse danima? Ili te moždani opizdi taman toliko da ne možeš ništa ali si živa? Šta onda?“ „Ma ja ću nekako već se snaći!“ „Ti ćeš se nekako snaći...?!“ „Da. Dopuzati, nazvati nekog, nekako se budem već snašla!“ Rekoh: „ Neću se zamarati s takvim glupostima...“ i otišla sam bez pozdrava. Rezime priče: moja muž više nema najbolju prijateljicu. |
