| < | srpanj, 2024 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ili pivo, ili gajbu...... 
Lisbeth
Što čovjeka tješi... ?
- 22:02 -
Komentari (425) -
Isprintaj -
#
|
Nekad davno, kad sam bila mlada, imala sam sreću da su mi se sve ružne stvari događale po ružnom vremenu. Kiše, magle, hladnoće, bljuzge... Ne pamtim da mi se neka teška i loša stvar dogodila u proljeće u mirisu cvijeća, u ljetnim maestralima ili jesenskim toplim danima... Ali događaju se. Možda bi najbolja vizualizacija paralenih svemira bila kad bismo zamislili ljude i njihove živote kao usporedne tube podzemne željeznice, koje se ponekad presijecaju, spajaju, razdvajaju. Neke se gotovo nikad ne dotiču, neke vidimo kroz poneki otvor, u prolazu i ne dotakne nas ništa više od misli. To je u isto vrijeme i žalosno i utješno. Što učiniti kad se u tom paralelnom svijetu koji nas dotakao, počnu događati teške stvari, ružne? Poput bolesti koja ti unaprijed odbroji dane, ali moraš ih proći. Godinu, dvije? Ta nevidljiva crta, koja zjapi na rubu naših misli kao što ravnozemljašima zjapi ponor svemira, da li je utjeha ili demon? Postoji li išta što možeš reći tada? Sve one šablone šablona o tome kako će biti bolje, gluposti u koje ni sam ne vjeruješ i ne bi ih htio čuti, ali ne znaš bolje. Ponekad nam se čini da činimo štetu dok to govorimo. Ponekad nas netko odjebe i kaže – pusti me na miru sad, i to nas povrijedi. Jel se imamo pravo vrijeđati na to? Jel bi trebali razumijeti? Da li mi koji stojimo pored bolesnog čovjeka mislimo da je to samo naša patnja koja ne dodiruje nikog drugog? Da li imamo taj luksuz da tjeramo od sebe ljude koji žele nešto reći? To je servisna stanica podzemnih željeznica, gdje više nema tuba i sve se vidi, izmješa se more sudbina i ljudi. Isprate stranca i vesele mu se dok odlazi na ponovni put u svoju tubu. Ili dostojanstveno koliko god mogu mahnu posljednji put i u trenutku slabosti pomisle -nije moj vlak. I požale, uplaše se i mole boga za oprost za tu misao. Jer tada se čini da je sve na vagi. Tada je svaka misao, svaki korak presuda u našim očima, nešto s čim ćemo mi opterećivati svoje duge dane u usamljničkim tubama... Bilo je jutro i zima. I kao što zimska jutra trebaju biti, bilo je hladno, maglovito i sivo. Bila je dogovorena operacija; jedna u teškom i dugom nizu, ali posljednja. Nema ništa iza. Nema godina, nema ponora svemira. Sati. Ja sam ga odpratila u salu, kao i puno puta dosad. Nismo govorili ništa. Samo dug i dubok pogled, između tuđih ramena, govora, škripe kotačića, vrata lifta, dalje ne mogu. Pričaju mi nešto, voljela bih da mi ne pričaju jer moram svrnuti pogled sa njega. I vrata se zatvore. Ovaj put sam odlučila da neću čekati. Prosjedila sam sate i sate u hodniku dok je bio na operaciji. Ovaj put neću. Pokušat ću se ponašati kao da je sve u redu. Običan dan. Jedan u nizu. Negdje na pola put do kuće zvonio je telefom. Zvonjava telefona u takvim danima je nešto što ne želite čuti. Skrenula sam na stanicu prije nego sam se javila jer mi se noga počela tresti na gasu. Nisu zvali iz bolnice, zvao je jedan od njegovih poznanika. Rekao mi je: „Ja sam jutros dao misu za njega. Pomolili smo se moj prijatelj fratar i ja za njegovo zdravlje i oporavak. I bit će sve u redu. Toliko da znaš.“ Taj poziv je skinuo sav strah i svu usamljenost sa mene. Pomislila sam kao da je činjenica – bit će sve u redu. I bilo je sve u redu. Od stotina ljudi koje su te mjesece prošli kroz moj život, pokušavali reći nešto utješno, jedan meni gotovo nepoznat čovjek je došao do mog broja i osjećao da je bitno da me taj dan nazove i to mi kaže. I bio je u pravu. Bilo je bitno. Bilo je presudno. Izgleda da je onaj problem s updateom doša i do nas, jer su svi komentari taj dan kad sam objavila post završili kod mene :))) |
