| < | srpanj, 2024 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ili pivo, ili gajbu...... 
Lisbeth
Kad je vrijeme za back up?
- 21:30 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
Ne kompa, ili mobitela, iako sam sigurna da vam treba, nego životni. Kad je vrijeme da ovlastite nekoga da može nešto umjesto vas, da ima ključ vašega stana/kuće, da zna vaše kontakte i bitne stvari. Zašto se ja to u cvijetu mladosti pitam? Jer moj muž ima najbolju prijateljicu. Prijateljica ima puno godina, ali ne znamo točno koliko. To je jedna samostalna žena, u penziji, solidno vitalna, neudata, bez djece. Tehnički, oni su neki rod i znaju se od malih nogu. Prijateljica, za razliku od mene, vječno povlađuje mom mužu, uvijek klima glavom i kuje ga u nebesa, jer je tamo nekada davno, on njoj nosio torbu kad je išla u školu, što je njoj zbog njezinog hendikepa bilo teško. Zbog toga je moj muž jako vezan za nju. Kad mu ja kažem da ću mu odvalit jednu iza uha i resetirat ga na tvorničke postavke, on može otić do nje, ili nazvati i ona će mu vratiti ego u pripadajuće mu visine u par rečenica. I jednog lijepog dana – prošli ponedjeljak, prošlo je točno 22 sata od njezine posljednje poruke. Moj muž se našao u predinfarktnom stanju. Zvao me deset puta na posao, zvao sve njezine prijatelje, vidio sve moguće i nemoguće scenarije kao što mater vidi. Ja rekoh, sačekaj, možda je žena na treningu, možda je na putu negdje, pričekaj još malo.... I mislim si kako za mene ne bi digao toliko ljudi da me traže, nego bi počeo sastavljat zahtjev za razvod... Pukne podne. Počinjem i sama biti zabrinuta. Rijetkost je da baš žene u penziji spavaju do podne, barem za nju nije uobičajeno... On kaže zvao je policiju. Policija dođe pred vrata stana, zovu, zvone, telefon zvoni u stanu. Sad su već svi pomalo zabrinuti i zovu vatrogasce. Ja razmišljam o njezinim lijepim novim vratima sa 5-6 brava i kako ću morati tamo dežurati cijeli dan dok se ne stave nova. Vidjela sam ju slomljenu, na pločicama kupaonice, vidjela sam ju na podu u boravku, već plavu i zakočenu. Otišla sam s posla, po toj vrućini i gužvi s jednom mišlju, da ju makar pokrijem, ako se desilo najgore. Da ju ne gledaju drugi tako... Bila sam tik pred njezinu zgradu kad je muž javio da je sve u redu, da je zaspala. Pomislih, isto ću otići do nje, kad sam već tu i reći joj da se dogovori s njim da se negdje pohrani ključ i da preciziraju kad i u kojoj situaciji bi se on trebao koristiti. Međutim.... Dočekala me zajapurena i bijesna jer da kako nekome padne na pamet da to napravi??? I ja sam gledala u nju i mislila – jesmo li mi u istoj dimenziji ili sam vozila toliko brzo da sam prošla bar tri, četiri moguće realnosti? Pokušala sam ju smiriti i rekla sam da to u ovom trenutku možda izgleda malo stresno, ali nije se ništa dogodilo i trebala bi biti sretna da netko brine. Ona je rekla: „Da me nema pet dana onda zovite vatrogasce!“ Ja sam rekla: „Kasno ti je za vatrogasce onda, mogi ti samo zvatio pogrebno s lopatom!“ „Pa šta? Jednom se mora umrijeti!“ „Lako da ti umreš, da te strefi moždani ili srce i sastavi na mjestu, to bi bilo super, ali što ako padneš i polomiš se i krepavaš od sepse danima? Ili te moždani opizdi taman toliko da ne možeš ništa ali si živa? Šta onda?“ „Ma ja ću nekako već se snaći!“ „Ti ćeš se nekako snaći...?!“ „Da. Dopuzati, nazvati nekog, nekako se budem već snašla!“ Rekoh: „ Neću se zamarati s takvim glupostima...“ i otišla sam bez pozdrava. Rezime priče: moja muž više nema najbolju prijateljicu. |
