22.dan

Dva učenika su se vraćala iz Jeruzalema u selo Emaus i putem raspravljala o tome što se je dogodilo u Jeruzalemu. Negdje putem, pridružio im se uskrsli Isus i pitao ih o čemu raspravljaju, no oni ga nisu prepoznali. Još su se i čudili zar je moguće da je on jedini čovjek u Jeruzalemu koji ne zna što se je dogodilo. Potaknuo ih je da mu ispričaju i tako su nastavili satima razgovarati. Kroz razgovor, tumačio im je Sveto pismo i ono što su proroci naveli da će se dogoditi. Kad su stigli do sela, htio je nastaviti dalje, no oni su pozvali, pošto je već bila noć, da dođe kod njih na večeru.
Isus je ostao sa njima, a prepoznali su ga tek onda kada je sa njima, za stolom, blagoslovio i razlomio kruh. A tada je nestao.
Učenici su se brzo vratili u Jeruzalem da apostolima prenesu da se njima ukazao Isus.

Danas se biblijski Emaus ne može sa sigurnošću locirati. Zna se da je bio udaljen oko 11 – 12 km od Jeruzalema. Postoji i mjesto, koje je tek kasnije nastalo, po imenu Emaus Nicopolis (Emaus – grad pobjede), ali je nekih tridesetak km udaljen od Jeruzalema. Tamo nalazimo na ostatke bizantinske crkve i to je također vrlo posjećeno hodočasničko mjesto.
Vrlo je poznata i hodočasnička ruta od Jeruzalema do Emausa koje svake godine na određeni dan hodočaste hodočasnici iz cijeloga svijeta.

Meni je ova priča vrlo draga iz jednostavnog razloga jer sam se mnogo puta, na mojim samotnim, ali ispunjenim šetnjama, osjećala da sam sa „nekim“. To su oni trenuci kada šetajući po prirodi, kroz šumu, uživam u mirisima i zvukovima, opušteno, a u svijest mi stižu razni odgovori, rješenja, mir.
Mislim da se iz istog razloga, mnogi ljudi koji odlaze na hodočašća, ali mislim na ona hodočašća gdje hodaju duži period (hodom časte Boga), a ne samo razgledavaju znamenitosti, vraćaju promijenjeni.