Bačve izvorske vode
Naučili su ih da treba popit, da trebaju piti inače će umrijeti. I tako su pili; ponekad radi žeđi, ponekad jer su imali što, a ponekad radi života samog. Umrijeti od dehidracije predstavlja jednu od najtežih i najgorih svršetaka života. Pili su svakodnevno, nekad po dvadeset litara na dan. Organizirali su i natjecanja u ispijanju svega i svačega, a oni su, naravno, uvijek pobjeđivali. Braća Hercegovac postali su poznati po cijeloj okolici kao ljudi koji mogu puno popiti. Bili su petorica, ali nitko zapravo ne zna njihova imena, pa ih ni mi nećemo uzalud spominjati. Ispraksirali su se u pijenju do te mjere da su mogli popiti i posve nepitke stvari, čak i one koje nisu bile u tekućem stanju: pili su vodu iz bare, različite kiseline, Coca-Colu i sve, a ništa im nije štetilo.Živjeli su tako na dobrom glasu sve dok u selo nije došao putnik s kolima krcatim bačvama. Braća Hercegovac, kakvi su bili, pitali su ga što to vozi s namjerom da mu popiju sve što ima unutra. Punitk nije štedio riječi i objasnio im je sve što du ga pitali, pa čak i više. Rekao je da prevozi čistu izvorsku vodu žednim ljudima u Afriku koji vape za kojom kapljicom kakve tekućine jer amo nikad ne pada kiša, a voda je najvrednije bogatsvo. Rekao je i kako voda koju on nosi čini da čovjek više nikada ne bude žedan. Ispričao im je i priču o izvoru koji nikad ne presušuje, ali je zbog zlouporabe odjednom prestao davati vodu. Sada, svakih 100 godina teče samo 10 dana, a voda koja iz njega izvire ima snagu sve one vode koja 100 godina nije istjecala te čovjek koji popije samo čašu te vode može proživjeti cijeli život bez da više ikad išta popije, voda ostaje bistra i unutar njegova tijela i osvježava ga uvijek iznova. Ta voda, završavao je putik, jedini je spas za te ljude u Africi. Putnik je konačno završio, a braća Hercegovac već su bili na smrt ožednjeli. Gotovo da nisu niti slušali što im je putnik govorio, čim su načuli da se radi o nekoj tekućini već su odlučili što će napraviti. Iz pristojnosti pustili su čovjeka da završi svoju priču. Kad su na kraju shvatili da voda u tim bačvama može spasiti živote, pustili su putnika da nastavi svoj put, a čak su se ponudili i da će ga otpratiti do Turske. Nitko ne zna što se dogodilo kad su otišli iz sela. |
Naučili su ih da treba popit, da trebaju piti inače će umrijeti. I tako su pili; ponekad radi žeđi, ponekad jer su imali što, a ponekad radi života samog. Umrijeti od dehidracije predstavlja jednu od najtežih i najgorih svršetaka života. Pili su svakodnevno, nekad po dvadeset litara na dan. Organizirali su i natjecanja u ispijanju svega i svačega, a oni su, naravno, uvijek pobjeđivali. Braća Hercegovac postali su poznati po cijeloj okolici kao ljudi koji mogu puno popiti. Bili su petorica, ali nitko zapravo ne zna njihova imena, pa ih ni mi nećemo uzalud spominjati. Ispraksirali su se u pijenju do te mjere da su mogli popiti i posve nepitke stvari, čak i one koje nisu bile u tekućem stanju: pili su vodu iz bare, različite kiseline, Coca-Colu i sve, a ništa im nije štetilo.
Da mi je znati tko je dao tako glup naslov jednoj priči. Prije početka, naravno, nije bilo ništa. Odnosno, bilo je ništa, a budući da ništa nije ništa, tj. ništa je ništa, jasno je da nije bilo ništa koje je zapravo bilo, ali ne kao da je bilo nešto jer ništa ne može postojati već je bilo ništa štou konačnici znači da prije početka ne samo da nije bilo ničega nego nije bilo ništa. Zašto onda takav naslov? Što bi sad tu trebao pisati. To je skoro uvreda, dobiti tako glup naslov i onda pisati. Nije jasno niti misli li se na vremenski ili ontološki početak. Ontološki, naime, Bog je oduvijek, čak i prije početka, ali njegov sin, iako vremenski oduvijek, nastao je ontološki tek nakon svog Oca, a tek na kraju pojavio se i Duh Sveti. Barem su nas tako učili u školi oni koji znaju te stvari. A što da pričam. Sad sam tako ljut jer ću još dobiti slabu ocjenu, jer će profesorica reći: 'Baš si to glupo napisao', a ja bih joj najradije rekao da jhe zapravo tema glupa i da nisam mogao bolje. No znam da se moram suzdržati jer inače neće htjeti sa mnom na bijelom konju, kad se pretvorim u princa, otići u daleko kraljevstvo. Ups, nije valjda da sam to naglas napisao. I to još penkalom, u zadaćnicu. Sad moram istrgnuti cijelu stranicu. Što je najbolje, imam još pet minuta za pisanje. Znači ako otrgnem stranicu, neću stići ništa više napisati. Ništa, počinjem.
Moja priča ima mnogo početaka, a niti jedan završetak. Zamislite kako je to, započinjati novu priču svaki dan, a niti jednu dovršiti. Zamislite kako je to svaki dan živjeti i bojati se sutrašnjeg dana koji će nas prekinuti u stvaranju i natjerati da počnemo ponovo. Često sanjam jedan san. Nekakav čudan san u kojem lutam svijetom tražeći nekoga. Da, tražim izgubljenu djecu. Svake večeri san se ponavlja i svake večeri odlazim korak dalje. Noćas sam stigao do zelene zvijezde, ali me ona nije pustila preko svojih livada.
Mjesto: mračan i uzavreo grad. Vrijeme: neodređeno; sunce već odavno ne izlazi da bi se po njemu mjerilo doba dana. Odnekud se čuju nečiji koraci. Zvuk postaje sve jači, a u daljini, iz sjeverne ulice kojoj kraj ne postoji, pokazuje se, na prvi pogled, neugledna figura običnog smrtnika. Ispred njega put se na čudnovat način pročišćava. Zle sile i tamni gospodari propuštaju ga. Ali sigurno neće uspjeti proći kroz staklena vrata. Putnik ne posustaje, ne mijenja pravac, nastavlja gaziti stazu prema svojoj propasti. Propušta i posljednju priliku za mijenjanje pravca, za odustajanje. Iza njega svijet se urušava u bezdan (to se nikad prije nije dogodilo), a ispred njega stoji samo jedan put, samo jedna vrata. Svi znaju tko je on, ali nitko to ne želi reći na glas, nitko mu se ne suprotstavlja iako znaju da ga ne smiju pustiti unutra.
Bila neka dvojica. Možda su još uvijek, a možda su i u šumi. U trenutku u kojem ih ova priča treba oni sjede i strahuju od smrti. Jedan čak plače. Oni niti ne znaju da su već mrtvi i da smrti za njih više nema. Njihova svijest i njihov duh ipak još uvijek djeluju na svijetu te oni, kao duhovi, već dvadeset godina lupaju vratima u starom dvorcu. Stanovnici dvorca, muž i žena, njih dvoje, znaju da u kući imaju uljeze, da je njihova kuća opsjednuta duhovima. Oni, međutim ne znaju, da ni oni nisu stavrni. Očit razlog za to je što su oni tek zamišljene figure u glavi jednog umornog pisca koji razmišlja o ukletom dvorcu kao mjestu događanja za njegov novi roman. Dok to radi, dok misli o onome što u stvarnosti ne postoji, zahvaćen je interakcijom s drugim bićem. To biće je jedino koje ima. Na svijetu, kao da postoje samo njih dva. Naime, on miluje mačka, svojeg najboljeg i jedinog prijatelja.
Na svoj deseti rođendan htio sam znati zašto mi je rođendan i zašto baš deseti. Kako to da mi ovi ljudi rođendan čestitaju samo danas, a inače ih uopće nije briga, ali i kako to da je sunce izašlo četiri minute ranije nego jučer? Je li lovac ulovio jelena kojeg je lovio u jučerašnjem TV filmu? Je li sve na mjestu i po planu starog dirigenta? Je li more veće od kita ili mi se samo tako čini? A ako nije, je li veće od dva kita? Ako nije veće niti od dva kita, je li barem veće od tri kita? Dalje se nisam usudio pitati, iako me zanimalo, i igrati se sa strpljenjem moje zdrave svijesti koja bi mogla pobjeći i zauvijek me napustiti. Kada će biti smak svijeta? Kada će biti smak svijeta hoće li se moći kupiti sladoled u trgovini i hoće li tada dućani uopće raditi? Kada će čovjek napokon evoluirati u mudro biće? Gdje se skrivaju zmijoliki majmuni i ovce bez nogu? Gdje mogu naći mercedes iz 17. stoljeća, ali prije Krista? Što je to u nama da se bojimo smrti, jer ako duša upravlja mozgom ne bismo se trebali bojati budući da smrću umire samo tijelo? Sviđa li se, ali to ne želi reći na glas, duši čak i u ovom svijetu i u tijelu za kojeg je zadužena? Što pokreće svijet i čini da more ne presuši unatoč nudista? Što znači riječ što? Je li istina da rode znaju za mjesto gdje djeca stvarno nastaju i je li istina da je usporeno hodanje i hodanje u natrag zdravo za donji dio bubrega? Dolazi li riječ raditi od rex, regis? Dolazi li nakon prosinca ponedjeljak ili ljeto? Tko pokreće mehanizam sata, tko mi je prekjučer kucao na vrata, tko je Ivan Damašćanski, tko voli kelj, a tko je ikad zalutao u šumi? Ima li života na Neptunu? Ima li ptica u upaljenom krijesu i pasa u raju, djece zaista u epruveti, knjige unutar korice stare Biblije u dedinoj sobi ili korice služe samo kao dekorativna kutija na polici? Imam li šanse doživjeti 200 godina, bile bi to lijepe godine? Koliko novčanica od 7 eura stane pod moj nokat? Postoji li kalendar za susrete, tako da znaš kad ćeš se s kim susresti? Postoji li trooki plavi kljunaš dugog kljuna koji je operirao bruh i dao izvaditi mandule? Postoji li crno polje i nebeski letač crvene rase? Rade li patuljci više od Snjeguljice? Rade li se danas veliki zločini i kažnjavaju li se kupanjem u vrelom ulju extra čistom ili je ono rezervirano samo za kuhinjske recepte? Odakle je najbolje krenuti na put oko svijeta i gdje je, konačno, središte, početak i kraj zemaljske kugle? Po čemu su poznati 'Razbojnici'? Što je zanimljivo u operama, a nije u animiranim filmovima? Po čemu su stripovi toliko zanimljivi da ih uvijek rado čitam? Zbog čega se neprestano divim prirodi?

